Dijana Suton, glavna urednica tportala i članica žirija tportalove književne nagrade, svoje razumijevanje književnosti gradi na bogatom osobnom iskustvu, profesionalnom uvidu i strastvenom čitateljskom putovanju koje je započelo u kućnim i gradskim bibliotekama, nastavilo se na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a danas se produbljuje kroz urednički rad na jednom od najčitanijih hrvatskih news portala. Diplomirana kroatistica s dugogodišnjim redaktorskim i uredničkim iskustvom u nizu medija, u razgovoru koji slijedi otkriva kako su je formirali klasici poput Andrića, Selimovića i Kundere, kako je razvila fascinaciju za drčne glasove autofikcije poput Knausgaarda i Despentes, te zašto vjeruje da književnost ostaje prostor dijaloga iz kojeg uvijek izraste nešto dobro.

Kako biste opisali svoju vezu s književnošću - na koji su vas način vaša iskustva, interesi i znanja oblikovali kao nekoga tko razumije književnost u njenim nijansama, utjecali na način na koji čitate, vrednujete i promišljate književna djela?

Opisala bih tu vezu osobnom potrebom i profesionalnom znatiželjom koje su vremenom postale oazom slobode. Moji interesi vezani uz književnost formirani su isprva nekritičkim čitanjem beletristike izvan lektire koja mi je bila dostupna u kućnoj i gradskoj biblioteci, filtrirali su se vremenom pod utjecajem sjajne profesorice u srednjoj školi, da bi rezultirali izborom studija hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. To je zasigurno formiralo način na koji iščitavam tekst, ali koncept promišljanja književnosti, uvjerena sam, uvijek je na kraju pitanje osobnih 'tvorničkih postavki', sustava vrijednosti, otvorenosti. Iskustvo novinarstva, u koje sam uletjela kao apsolventica, donijelo mi je, među ostalim, veliku profesionalnu i privatnu sreću jer danas radim na news portalu koji dodjeljuje respektabilnu književnu nagradu. Tportalov izbor, ako ništa drugo, uvijek me držao u toku s recentnom romanesknom produkcijom i, najvažnije, donio mi u život neke sjajne ljude.

Što vas je najviše oblikovalo kao čitatelja – određeni autori, žanrovi, životne okolnosti ili možda neki specifični trenutak kada ste shvatili da vas književnost trajno privlači? Postoji li neki konkretan autor ili autorica koji su vam otvorili vrata prema dubljem razumijevanju ili ljubavi prema čitanju, možda čak i promijenili način na koji doživljavate književnost?

Vjerujem da nas kao čitatelje s određenim preferencijama oblikuju autori i svjetovi koje su nam otvorili u pravom trenutku. U formativnim godinama u mojem slučaju to su bili klasici poput Andrića, Marinkovića, Selimovića, Manna, Kundere… Studijska 'lektira' općenito i jedan sjajni semestar svjetske književnosti (Shakespeare!) donijeli su mi važne filtere za sva kasnija čitanja. Za mene je čitanje općenito eskapizam u najpozitivnijem značenju, a njegujem ga pomno, ljubomorno, ponekad stihijski, ponekad dekadentno, ovisno o tajmingu, i to uz majstore autofikcije i velike pripovjedače poput Knausgaarda, Franzena, Aramburua, volim drčnost Virginie Despentes, Bolanov ludizam, Houellebecqov sarkazam, poetičnost A. Barricca, književne nomade poput Hemona i Sejranovića, svemir koji je stvorila Rachel Cusk…

Koji biste događaj u hrvatskoj kulturi ili književnosti iz posljednjih deset godina izdvojili kao posebno značajan – bilo zbog njegovog utjecaja na književnu scenu, društveni dijalog ili vaše osobno poimanje kulture?

Sve uspjehe autorica i autora koji potvrđuju, uz ostalo, da je književnost prostor dijaloga iz kojeg uvijek izraste nešto dobro: predstave rađene prema romanima Kristiana Novaka (posebno me veseli najava da će igrani film prema njegovu romanu 'Črna mati zemla' snimati Nebojša Slijepčević, tportalov Vizionar godine), recentnu predstavu 'Nigdje, niotkuda' u riječkom HNK po romanu Bekima Sejranovića…

Čemu se u 2025. godini najviše radujete kada je riječ o kulturnim događanjima – postoji li neka izložba, film, knjiga ili koncert koji s posebnim nestrpljenjem iščekujete?

Priželjkujem si autoricu/autora čiji će me tekst, bez ikakvog 'hypea', izuti iz cipela, nove romane nekih laureata tportalove književne nagrade i konačno jedan koncert u sklopu šibenske Tvrđave kulture.

Postoje li knjige koje vam uvijek stoje na noćnom ormariću – one kojima se vraćate, koje vas nadahnjuju ili umiruju? Kada biste mogli ponijeti samo jednu knjigu na pusti otok, biste li odabrali neku od njih ili biste se odlučili za nešto sasvim drugo?

Previše je onih koje tek želim pročitati da bih se vraćala knjigama autora koje nekritički volim. Među njima je i Paul Auster, čiji bih roman 4321, eto, mogla ponijeti na pusti otok da ga konačno pročitam. Sad shvaćam da i pokušaj odgovora na ovo pitanje otkriva moju opsesiju vremenom, ali i profesionalnu deformaciju zbog koje vučem paralele s novinarstvom. Naime, autentičnost, lucidnost i dosljednost kvalitete su koje često vežemo uz spisateljice i pisce koje cijenimo, a i u novinarstvu su jako važni. Jer nema te činjenice kojoj će mrvica široko shvaćene fikcije i osobnosti oduzeti objektivnost ako autoru – novinaru vjerujemo. Autorski pečat budućnost je novinarstva. A svega toga bez književnosti ne bi bilo.