'Ovo što radim nije hrabrost nego ludost', kaže Daniel Pustički dok prolazi između staklenika prepunih jagoda. Ovaj vlasnik plantaže na Glavničici kod Zagreba uzgaja ih na više od dva hektara. Uz to, nedavno je uložio više od 200 tisuće eura u plantažu malina u obližnjem Adamovcu. Sam u više navrata spominje da ovo nije jednostavan posao, ali da mu je draže ovo nego da mu 'netko visi nad glavom'.

'Lakše bi mi bilo da idem na posao od osam do četiri, napravim što trebam i na kraju mjeseca imam sigurnu plaću, ali ja to ne mogu', kaže Pustički. Za vrijeme razgovora mobitel mu konstantno zvoni, ljudi dolaze na parcelu i izravno kupuju svježi proizvod. Ruke su mu smeđe od zemlje, a lice crveno od sunca. Rečenice su mu kratke jer se 'nema što tu puno kazati'. Ipak, o sadašnjoj gradskoj vlasti glavnoga grada ima štošta reći. Svoj posao voli, ali ga ne uljepšava jer posao branja jagoda sve je samo nije lagan. Satima se stoji u staklenicima ispod najlonskog krova, a živa koja pokazuje ugodna 22 stupnja Celzijeva u hladu naglo skoči ispod tog plastičnog sloja koji štiti plod od vremenskih neprilika. Radi od ranog jutra do oko dva sata popodne.

Kako ste se počeli baviti uzgojem bobičastog voća?

Prije smo se bavili povrćem. Cijene su počele naglo padati u kasnim 90-ima i ranim 2000-ima i to smo morali ugasiti. Zadnjih 20-ak godina bavimo se jagodama. Međutim i to smo trebali srezati prije tri-četiri godine s pet na hektar i pol do dva hektara.

Zašto?

Zato što nema radne snage. Danas nas je samo troje, ali nas inače ima negdje sedam. Prije je znalo biti do 40 ljudi. Sad je nemoguće pronaći ih.

Zašto se ne mogu pronaći radnici? Jesu li to uvjeti rada? Vidimo tu ljude ispod plastičnih krovova u staklenicima, nije to lagan posao.

Pa da, teški su uvjeti za rad. Radi se od 6 ujutro i moraš imati svoj prijevoz, moraš biti spreman na to. Radno vrijeme je do jedan ili dva popodne, ovisi koliko robe ima. Mladi ljudi ne žele raditi, a stariji ljudi su već stari. Stariji ljudi koji tu rade kod mene su već 15 godina.

Kako vam izgleda tipičan radni dan?

Ustajem u pet. Zatim krećem u dostavu po štandovima u gradu jer ih moram otvoriti sam. Onda se vraćam na utovar oko deset i trideset i onda se opet bere. Kad berba završi, natovarimo sve pa kreće druga tura razvoženja po štandovima Jagodica Purgerica. To je brend naše udruge.

Koje?

Udruga uzgajatelja jagode Grada Zagreba. Svi članovi imaju pravo koristiti taj brend. To su posebni uvjeti koje moramo zadovoljiti da bismo ga mogli koristiti.

Koji su to uvjeti?

Većinom su uvjeti sorte, zdravstvena ispravnost i kvaliteta u odnosu na druge jagode.

Koji su još izazovi ovog posla?

Puno robe se baca jer se ne stigne ubrati. Naše jagode ne prskamo pa se uvijek dio uroda gubi. Prvenstveno moja djeca jedu ove jagode pa mi je zato to važno. Ima drugih koji su nesavjesni i prskaju.

Odakle ideja za samostalno branje?

Zato što nema radne snage. Na taj način pokušavamo spasiti što se spasiti da.

Kakav je odaziv?

Nije bilo nešto previše ljudi. Vjerojatno je razlog tomu puno manifestacija koje se događaju u Zagrebu i okolici. Naprimjer, u Jastrebarskom se održavao Festival pjenušca i jagoda. Onda ljudi odlaze tamo jer je primamljivije. Mi smo i za tu manifestaciju prodavali jagode.

Koliko je sve ovo isplativo kada se podvuče crta?

Može se živjeti, ali da ćete zaraditi neki veliki novac... To ne.

Zašto onda sve ovo radite? Zaista je puno posla.

Nemam poslodavca, nemam nikog nad glavom. To je neka navika da nemam šefa i samom sebi krojim sudbinu.

Jeste li onda odrasli tako i jesu li vam roditelji bili svoji šefovi?

Tata je radio kao vozač, mama je bila doma. Onda je tata krenuo u poduzetništvo. Otvorio je jedan dućan, pa drugi, pa kafić. Kada je došao Getro, kada nije bilo trgovačkih centara, shvatio je da nema smisla kupovati u Getrou i prodavati u malom dućanu. Onda su krenuli uzgajati povrće jer naravno da moraš nešto raditi. Nama je s jagodama sve krenulo nizbrdo otkako je došla nova vlast u Zagreb.

Kako to mislite?

Proizvođača jagoda je prije bilo 56 - 58 u Gradu Zagrebu. Sad nas je 20. Znači, to se dogodilo u zadnje četiri godine. Ukinuo je 50 posto lokacija štandova po Zagrebu. Nismo dobili objašnjenje, nismo mogli stupiti u kontakt s gradonačelnikom. Nemoguće je doći do njega. Prvo je poduplao cijenu. Načelno je cijena ostala ista, ali nije. Ne samo da se povećala, nego je lokacije stavio na javnu dražbu, uz zatvorene ponude. Kada imate sto proizvođača i imate sto lokacija, koje smanjite na 50, onda se dogodi da se cijena najma poveća. Dogodilo se to da se smanjio broj štandova i cijene su odletjele u nebo. Prošle godine plaćali smo ih tri i pol do pet tisuća eura za jednu lokaciju za otprilike 40 dana. Za taj novac možete unajmiti ozbiljan poslovni prostor. Isto tako, ti štandovi su naši, nisu gradski. Normalno je da su ljudi polako odustajali i upitno je koliko će nas ostati. Ja sam s 200 tisuća sadnica pao na 50 tisuća.

Nikada niste dobili nikakav odgovor? To je neobično za gradonačelnika koji je svoj brend izgradio na zelenim politikama.

Načelno, njega ne zanima proizvodnja u Zagrebu, to je moje mišljenje. Ovog nema nigdje u svijetu. U svijetu se proizvođačima besplatno daje prostor samo da budu dostupni ljudima i da se razvija domaća proizvodnja. Grad nema nikakav trošak za te lokacije. Prije smo kao udruga dobili sve lokacije. Onda bismo se međusobno dogovorili tko će gdje. Godinama smo bili na istim štandovima. Svake nove sezone poslali bismo zahtjev za novu lokaciju na prijedlog, prijedlog se usvaja i onda se izda rješenje. Plaćalo se, ali ne ovoliko koliko danas. Prije sam znao imati do 10 lokacija, sada imam tri. Svakom proizvođaču dali su ograničenje na tri štanda. Moji su na Kvatriću, Borovju i Mažurancu.

Kod mene na Britancu više nema štanda.

Lokacije oko tržnica su maknute zbog trgovaca. Na tržnicama je 95 posto trgovaca, a pet posto proizvođača. Prodajemo domaće jagode i još smo uz to odvojeni od njih. Nije problem to što su trgovci, to je posao kao svaki drugi, ali je problem vlasti. Da bismo bili prepoznatljivi, moramo biti izdvojeni. Za vrijeme prijašnje vlasti bili smo u blizini tržnica, sve lokacije bile su nam odobrene, nikad nam ih nisu uskraćivali.

O ovim tvrdnjama poslali smo upit Gradu Zagrebu, no do zaključenja teksta nismo dobili njihov odgovor.

Koliko mislite da je ljudima stalo do lokalnog uzgoja?

Ljudima je stalo, ali imamo drugi problem. To je platežna moć. Zbog cijene štanda od tri-četiri tisuće eura za mjesec dana, pa platite radnika, berača i svu ambalažu - da bi cijena proizvoda opravdala tu investiciju, cijena je takva. Osim toga, imate proizvodni proces. Jagoda se počinje saditi u sedmom mjesecu, a u petom se bere. Također, tu je ljudski rad u tih godinu dana. Na kraju sve to diže cijenu i ljudi si to ne mogu priuštiti. Puno se smanjila prodaja. Cijena od šest eura za kilogram je taman da se pokriju troškovi, ali i da se ostvari dobit. Ljudima je to i dalje puno za kilogram, a naše investicije su zaista velike.

Što vam je najveći trošak?

Sve je trošak, nema ništa mukte. Sve je to malo-pomalo, a na kraju shvatiš da se radi o dobroj svoti. Recimo, izmjena folije je ogromna stavka. Potrošili smo oko tri tone UV stabilizirane folije. To je skup sport. Kad ljudi ovdje dođu, više im jagode nisu skupe, ali je teško doći.

S obzirom na troškove o kojima govorite, imate li u planu proširiti ponudu proizvodima od bobičastog voća poput džemova ili likera?

Jednostavno to ne stignemo. I ovo jedva stižemo jer nemamo ljudi.