Siječanj je mjesec u kojem bi se gledanje serija trebalo proglasiti nekom vrstom javnozdravstvenog servisa, barem kad je riječ o mentalnom zdravlju. Bindžanje u mračnom siječnju funkcionira kao nešto poput javne rasvjete za psihu ili kao oni naglavci koje nosi ekipa na Aljasci ili u Sibiru ili gdje već dan u ovo doba traje trinaest i pol minuta pa si svi požele od depre pregrist grkljan. U tom smislu, ovih dana jako razvikana Netflixova serija ‘Njegova priča, njezina priča' (His & Hers) stiže u pravi čas. Sjeda vam preko puta, pali lampu u mračnoj sobi, natoči vam nešto toplo, ali nešto oštro, zabavi vas najnovijim šokantnim tračevima iz velikog svijeta koji je obišla pa vam namigne i kaže: ‘Ajde, izdrži još malo.’ I u tome je vrlo dobra. Problem nastaje tek kad shvatite da se ta ista serija, uz sav svoj trud da izgleda pametno, zapravo panično boji biti doista pametna.

Na papiru, ‘Njegova priča, njezina priča’ san je svakog streaming urednika s tablicom u Excelu. Otuđeni supružnici. Ona – nekad ozbiljna novinarka, danas žena s karijerom u fazi ‘što sam ja točno radila sa svojim životom’. On – policijski detektiv, profesionalno i emocionalno istrošen, čovjek koji izgleda kao da mu je i savjest dala otkaz. Ubojstvo u malom gradu, svi se poznaju, svi imaju tajne, svi lažu – ili barem prešućuju. Dvije perspektive, jedna istina. Ako vam to zvuči poznato, to je zato što jest. Ali poznato ne mora nužno značiti loše. Problem je što serija poznato ne koristi kao odskočnu dasku, nego kao konačnu destinaciju.

Ne pitajte se previše

Sve je ovdje savršeno posloženo za bindžanje. Epizode su tempirane kao sat na bombi, cliffhangeri dolaze točno u trenutku kad biste inače otišli oprati zube, a informacije se serviraju u precizno odmjerenim dozama. Gleda se lako, brzo i s osjećajem ugodne napetosti. Serija vas ne muči, ne traži previše i nikad vam ne dopušta da se zapitate previše neugodnih stvari. Drugim riječima – idealna za ljude koji su već dovoljno umorni od svijeta, ali ipak bi se malo zabavili nad slikom u kojoj se vidi koliki smo svi zapravo šupci.

Glumački, serija je besprijekorno profesionalna. Tessa Thompson igra glavnu junakinju kao ženu koja je sve emocije arhivirala u uredno označene mape i povremeno ih, protiv svoje volje, mora ponovno otvoriti. Jon Bernthal je Jon Bernthal – hodajući simbol potisnutog bijesa, čovjek koji izgleda kao da mu je svaka rečenica fizički napor. Njih dvoje funkcioniraju zajedno, ali više kao koncept nego kao odnos. Vjerujete da su nekad bili par, ali ne i da biste o toj vezi razmišljali dulje od trajanja epizode. Sporedni likovi uredno popunjavaju prostor sumnje, svi redom malo sumnjivi, malo traumatični, kao da su izašli iz kataloške stavke ‘Lik za triler, srednja cijena’.

Publika je, naravno, oduševljena. Ljudi nemilice bindžaju seriju k'o da ih netko plaća po minuti, na internetu se gomilaju terabajti i terabajti komentara i teorija – čovjek skoro da bi pomislio kako je riječ o događaju od povijesne važnosti. Kritika je nešto prisebnija jer prepoznaje ono što se sa svakom odgledanom minutom 'His & Hers' sve teže ignorira – da je serija opsjednuta obratima, ali ravnodušna prema posljedicama tih obrata. I tu dolazimo do ključnog trenutka, o kojem ćemo sad pokušati govoriti bez spojlanja.

I onda...

U završnici serija izvodi veliki preokret. Onaj tipični streamingovski, dizajniran da vam digne adrenalin, ubrza puls i natjera vas da kažete: ‘Čekaj, što?’. I to super funkcionira. Kratkoročno. No dugoročno, taj preokret otkriva temeljni problem serije. Umjesto da produbi ono što je do tada gradila, ‘Njegova priča, njezina priča’ bira lakši put. Slojevitijeg negativca/negativku (neću vam otkriti je li muško ili žensko) – lika ili likicu koji je nosio psihološku, društvenu i moralnu težinu priče – zamjenjuje drugom osobom i situacijom čija je glavna vrijednost u šoku. To nije dramaturška hrabrost. To je dramaturški trik. I to prilično star.

Ako se malo akademski zaigramo – jer zašto bismo propustili priliku – ‘Njegova priča, njezina priča’ savršeno ilustrira duh vremena u kojem živimo. To je vrijeme u kojem je iznenađenje postalo važnije od značenja, a obrat važniji od karaktera. Narativi se ponašaju kao društvene mreže: ako nema trenutnog efekta, ako nema malog mentalnog vatrometa, smatra se da sadržaj nije uspio. Dubina je opcionalna. Dosljednost je luksuz. Bitno je samo da publika ne utekne od ekrana.

I zato je ‘Njegova priča, njezina priča’ serija koja istodobno zabavlja i iritira. Gleda se lako, klizi savršeno i nudi dovoljno signala da se osjećate kao da gledate nešto ozbiljno. Ali kad se prašina slegne, ostaje dojam da ste gledali vrlo vješto upakiranu prazninu. Ne lošu, ne glupu – samo dizajniranu da traje točno onoliko koliko traje sezona.

U konačnici, ‘Njegova priča, njezina priča’ ipak je savršena serija za siječanj. Ugrijat će vas, zabaviti i dati vam osjećaj da ste produktivno potrošili večer. A onda će doći veljača i netko će vas pitati sjećate li se o čemu je bila i vi ćete, sasvim iskreno, morati malo razmisliti. I to je možda najtočniji opis ove serije. Ne katastrofa. Ne remek-djelo. Samo još jedan vrlo uglađen komad televizijskog namještaja koji lijepo izgleda – dok ga ne zamijenite sljedećim