Michel Bozikovic je švicarski pisac hrvatskog podrijetla i zanimljiva figura: pisac, copywriter, skiper, glazbenik koje je pokrenuo vlastitu etiketu. Njegov prvijenac, roman 'Drift' koji govori o narkomanu Julienu koji pohrli u rat u rodnu zemlju Hrvatsku, gdje doživljava euforije, uspjehe i razočaranja, i zagonetnom odnosu s Martinom, novinarom koji bilježi priču, ne bi li se također spasio od općeg beznađa i životnog rasula. 'Drift' je nominiran za nagradu Ingeborg Bachmann. Na trećem Kalibar bestivalu u Zadru prvi put će nastupiti u Hrvatskoj, a s njim je razgovarao direktor festivala Želimir Periš koji nam je ustupio intervju
Budući da vam je ovo prvi intervju za hrvatske medije, i da ste copywriter, molim vas da se predstavite, s posebnim naglaskom na svoje prezime?
Michel je, kao što svi znamo, francusko ime, a korijeni mog prezimena Božikovic su sljedeći: pradida mog tate, Duje Božiković, rođen je u Svircu na otoku Hvaru. Završio je zanat za šeširdžiju – ali je bio i operni pjevač. Nastupao je u Dubrovniku i u Splitu. Jednog dana je došao u Zadar, u tada najveće i najpoznatije kazalište, kazalište Verdi.
Tu je radio kao pjevač i pored toga držao radionicu šešira. Oženio je plemenitu Julijanu Crivelli – do prije nekoliko godina su se dvije zgrade odmah kod marine, kod Vruljice, tu u Zadru, zvale 'Case Crivelli'. Dobili su sina, mog pradidu Matu Božikovića, rođenog Zadranina, poput moje majke. Budući da je otac moje majke došao iz Korčule u Zadar i tu imao radionicu za brodsku mehaniku, šjor Marinko Belić, te da je i moja baka, majka moje mame, došla u Zadar iz Kalija, ja sam, unatoč tome što sam rođen u Zürichu, po krvi – čisti bodul.
Spomenuli smo da ste copywriter, što je čest slučaj među piscima. Gdje su poveznice spisateljskog i copywriterskog zanimanja te kako se ta zanimanja uzajamno podnose, budući da je jedno ultimativno humanističko, a drugo – kapitalističko.
Da, puno pisaca je počelo u reklami: F. Scott Fitzgerald, Don de Lillo, Salman Rushdie ili William S. Borroughs, za primjer. Mislim da je to dobar put za sve koji žele pisati knjige, jer se nauči jedna stvar: da nema inspiracije. Ako je deadline prekosutra i moram klijentu prezentirati ideju, koncept i tekst – nešto ću morati riješiti – kako god. Ali prije nego što sam se zaposlio kao copywriter, bio sam novinar. Kao petnaestogodišnjak, kad sam po zakonu smio početi raditi, u slobodno vrijeme pisao sam za malu, lokalnu novinu. Sjeo sam na moped, s kamerom i notesom, i išao kamo su me slali, na lokalne evente koje sam dokumentirao. Plaćali su me po slici i retku. Odmah poslije mature našao sam posao kao junior-copywriter, radio pored studija filozofije, politologije i publicistike i tako sam si financirao sve ono što roditelji nisu preuzeli: gitare, benzin, cigarete, diskoteke… Danas, kao pisac, mogu reći, da je reklama bila dobra škola, ali gledajući svijet oko sebe, danas više nemam ljubavi za taj divlji kapitalizam, od kojeg sam dobro živio u '90-im godinama, a koji je sa svojim kriminalnim bankarstvom prešao sve granice zakona, ekonomskog razuma – da ne govorim o moralu!
Vaš roman 'Drift' dočekan je panegiricima na njemačkom govornom području. Možete li nam ih sumirati: što je isticano kao najveća vrlina romana?
Ako ću vjerovati mome agentu i izdavaču u Švicarskoj i Njemačkoj, onda je roman jak zbog dva razloga. Prvi razlog je što govori o teškim temama kao što je rat, post-traumatski sindrom, droge i samoubojstva veterana na vrlo jasan način. Ne uljepšava baš previše toga. A drugi razlog je taj što je roman napisan na stilistički poseban – što se zbog prirode jezika može osjetiti više u njemačkom, nego u hrvatskom prijevodu – način, koji o ratu priča u neutralu – jer rat od osobe pravi statistiku: uzme se, ide se, puca se. Nažalost se to nije tako dalo prevest na hrvatski – ali prijevod u trećem licu: uzme, ide, puca – ostaje dosta blizak originalu i sjajan prijevod, tako da se nadam da će čitatelji tekst doživjeti bliskim i intimnim kao u originalu.
Budite ljubazni pa pojasnite naslov romana čitateljima.
Drift, kao sto je točno napisano na omotu knjige, jest izraz neprevodiv na hrvatski, koji na engleskom i njemačkom znači istu stvar: zanos ili strujanje. Izabran je taj naslov jer paše uz priču, jer opisuje situacije obje glavne figure romana, Martina i Juliena, koje život nosi kao morska struja onaj 'brod u boci' u pjesmi Arsena Dedića, koja mi se, btw, u obradi Olivera Dragojevića iz '70-ih godina s orkestrom najviše sviđa.
'Drift' je roman o ovisničkom i ratnom grotlu, o pokušaju da se jedno 'izliječi' drugim. Ili da se dva ludila spoje? Je li moguće tako gledati na roman, kao nastavak jednog drugim sredstvima?
Ne mislim, da se može, nego čak da se mora tako gledati. Ne mogu ulaziti u detalje, da neke tajne te priče, koje hoću ostaviti čitateljima, ne odam, neka pronađu odgovore sami za sebe. Ali u biti je pitanje sasvim točno: jedno se nastavlja drugim sredstvima. Ali tko i zašto i kako – na to radije ne bih odgovorio. Doduše, mogu dodati da sam roman napisao da se tog ludila u svojoj glavi i životu riješim. Jednog dana sam skužio – nakon što mi se raspala duga veza koja je trebala završiti u braku s djecom i kućom i svim – da neću moći živjeti normalan život niti pisati druge knjige prije nego što se tih tema ne riješim. Dakle, 'Drift' je na neki način morao biti moj prvi roman. A da je pisanje terapeutsko, to svi znamo. U kolikoj mjeri je pisanje ne samo rat protiv prazne stranice, nego i rat sa svojom psihom, to, barem ja tako mislim, znaju samo pisci.
U romanu je uočljivo da Julien ne moralizira oko rata, nego kao da ga je u ratnoj situaciji preuzeo i poveo instinkt, nešto animalno. Kako ste se odlučili baš za takav, iznimno rijedak, pristup?
Možda je tu Hemingway, kojega sam kao dijete pročitao od A do Ž, imao malo utjecaja na mene. Istina je da je rat odvratna stvar koja samo proizvodi patnju i zlo: rat nikome ništa dobro ne donosi, osim onima koji imaju interes u njemu: stari muškarci koji za svoju moć i za svoje bogaćenje potiču, i šalju mlade muškarce da za njihove visoke pozicije, njihova bogatstva i njihove prljave ideje umiru i ubijaju. To je uvijek bilo tako i uvijek će biti tako, dok se čovječanstvo ne probudi i ne kaže tim bolesnim, starim megalomanima cijelog svijeta: dosta! Nećemo više za vaše bogatstvo i vašu bolesnu volju za moć umirati i ubijati: rat nam ne treba – i vi nam ne trebate! Nažalost, vodeći mediji su u rukama spomenutih psihopata, a kako uvijek izmisle nove razloge za ratove na račun nevinih, tako ti njihovi mediji manipuliraju ljudima dok im ne pomute pamet, dok masa ne poviče: rat!. Zato nisam moralizirao o ratu – što se tu ima moralizirati? Rat nije ultima ratio – nego je ultima non ratio. Čovječanstvo danas pomoću interneta ima mogućnosti doći do informacija do kojih nikada nije moglo. I dok nam se ne onemogući slobodan internet – što se sada radi preko tipično neopasnog slogana 'net neutrality' (što je cenzura interneta ekonomskim sredstvima) – ljudi se na cijelom svijetu moraju informirati i prestati vjerovati i gutati te gluposti koje nam svakodnevno serviraju političari i mediji. Kako bi bilo da umjesto velike vike i dreke oko izbjeglica Amerikanci pokupe sve svoje vojne baze, svoju vojsku i da svaki njihov vojnik povede još jednu izbjeglicu iz svih tih zemalja koje su upropastili,pa da se svi vrate u Ameriku – Europa bi uživala mir, bar što se rata tiče. Ali onda bi se ljudi počeli baviti bankama i pitali se kako se te njihove svinjarije riješiti, a to se naravno ne smije dogoditi.
'Drift' je, kako je to lijepo primijetio Denis Derk u kritici, roman o strasti, i njezinoj cijeni, jer strast košta. Jedna od strasti glavnog lika, a i vaša privatna, je jedrenje kojim, kao nekakvom utopijom, roman završava. Pitanje je, ima li života bez strasti?
Ne, nema života bez strasti. Kao što moj prethodni odgovor pokazuje, ja ne mogu i neću govoriti ništa drugo nego istinu. Zato sam studirao filozofiju: zbog strasti za istinom. Istina je apsolutna. Nju ne zanima, hoće li tko u nju vjerovati ili ne, zanimamo li se za nju ili hoćemo li je prihvatiti ili ne. Istina je istina je istina. Što se mene tiče, nema suvislog života bez istine. Istina nije luksuz. Istina je uvijek tu, apsolut, i istinu se mora govoriti. To je moralni imperativ, kojega se na žalost gotovo nitko više ne drži. Jer je društvo u takozvanom kultiviranom svijetu tako indoktrinirano, da se drži gluposti poput političke korektnosti – što je opet neopasan naziv za nešto sasvim drugo: autocenzuru. Tko šuti i pušta laž da se širi dio je problema. A strast za istinom i strast općenito su dio moje krvi. Kao i glazba, vjetar, more, knjige i zgodne cure. Nema života bez strasti, jer nema istine bez strasti. Nema ništa bez strasti. Nema znanja, nema inovacija, nema djece. Zato se i tako strasno ljutim na medije: jer od ljudi prave idiote. Govore s nama kao da smo trogodišnja djeca. Poludim. Strast je poklon. Strast se mora koristiti i mora joj se dati mogućnost da nađe svoj izraz u svemu što se radi – barem u svemu, što se voli raditi, bilo to pisanje, jedrenje, pjevanje ili seks.
Kakvi su vam dalji planovi, spisateljski i umjetnički?
Završiti ovaj monstrum od nove knjige – prvi dio buduće trilogije – naći dobru jedrilicu dobrih vlasnika, koji nisu bankari, i – crta na more!
