SAMANTA SCHWEBLIN

'Pisanje je čarolija koja se ne uči, ali se može otkriti dok učimo pisati'

  • Autor: A. Rožić/FEKP
  • Zadnja izmjena 11.05.2016 11:38
  • Objavljeno 11.05.2016 u 10:30
Samanta Schweblin

Samanta Schweblin

Izvor: Promo fotografije / Autor: FEKP

Na 15. izdanju Festivala europske kratke priče, koji će se održati od 29. svibnja do 3. lipnja, gostovat će Samanta Schweblin, argentinska književnica s adresom u Berlinu

Samanta Schweblin rođena je u Buenos Airesu 1978. godine. Njezina prva zbirka kratkih priča, 'El núcleo del disturbio', objavljena je 2002. Drugom zbirkom priča, 'Pájaros en la boca', osvojila je prestižnu latinskoameričku književnu nagradu Premio Casa de las Américas, a 2014. objavljen je njezin roman 'Distancia de rescate'. Njezine su priče uključene u nekoliko antologija argentinske kratke priče, a neke od njih prevedene su na engleski, njemački, francuski i švedski. Britanski časopis Granta svrstao ju je 2010. među 22 najbolja pisca na španjolskom mlađa od 35 godina.

Vaš roman 'Distancia de rescate' objavljen je 2014., ali osim toga objavljene su vam tri zbirke kratkih priča za koje ste osvojili brojne nagrade. Kako se odlučujete za pisanje kratkih priča i što one nude a što roman ne može?
Ne odgovara svaka ideja jednako dobro romanu ili kratkoj priči. Dosta se držim onoga što diktiraju ideje koje već u svojim začecima daju nagovijestiti kakvog pripovjedača trebaju, kakve likove, koji žanr, a također i koju dužinu. Kratka priča ima silovitost, koncentraciju napetosti i sredstava koji su mi jako privlačni kao čitateljici, ali i kao spisateljici. No to ne znači da kratku priču smatram superiornijom od romana.

Prošle godine objavljena je vaša najnovija zbirka priča 'Siete casas vacías' ('Sedam praznih kuća'). Koje su glavne teme koje se pojavljuju u zbirci i ideje koje povezuju različite priče? Što simboliziraju kuće iz naslova zbirke?
To su priče koje se događaju u prostorima koji okružuju kuće – u vrtovima, na pragu jedne kuće, na trijemu, u garaži. Priče koje su potpuno realistične, ali koje ipak stalno prizivaju neku čudnu, naizgled nepoznatu klimu, u kojoj se fantastično i neobično može pojaviti u bilo kojem trenutku iako se to na kraju ne dogodi. Povezuju ih mnoge teme: gubitak, odnosi između roditelja i djece, selidbe, golotinja kao razotkrivanje, nemogućnost istinskog povezivanja s nekim, očajnička potraga za rješenjima i predosjećaj da su ona moguća tamo negdje na granici poznatoga, onkraj razuma ili nevinosti.

Vaše ranije priče bile su spoj realističnog i fantastičnog, često su opisivale svakodnevni svijet, a onda bi iznenada čitatelja gurnule u fantastično i nadnaravno. S druge strane, u vašoj zadnjoj zbirci priča osjeća se iskorak prema realizmu. Je li to bila svjesna odluka ili se radilo o spontanom pomaku? Postoji li i u stvarnome nešto fantastično?
Bio je to spontani pomak. Fantastično je i dalje sastavni dio mojih priča, ali ono što je prije bilo nestvarno sada se manifestira kao klima, neka sumnja, predosjećaj da bi se u svakom trenutku moglo dogoditi nešto neobično. Prostor koji me sada zanima bliži je neobičnom ili čudnovatom, drugim riječima sve ono što bi se moglo dogoditi, a čega nismo svjesni ili ne želimo vidjeti, ali je sastavni dio našeg svakodnevnog života. Privlači me ta blizina nepoznatog.

Imate njemačke korijene, rođeni ste u Buenos Airesu i već neko vrijeme živite u Berlinu. Gdje se najviše osjećate kod kuće i zašto?
Moja obitelj zapravo je alzaškog i talijanskog porijekla, a obitelj Schweblin već je nekoliko generacija švicarska, a ne alzaška. Sada već četiri godine živim u Berlinu i vrlo je neobičan osjećaj jer čeznem za Buenos Airesom, stalno mislim na taj drugi grad, no kad se tamo vratim, čak i uza svu ljubav moje obitelji i prijatelja koji mi tako nedostaju tijekom godine te uza svu energiju tog grada, više se tamo ne osjećam kod kuće. Pretpostavljam da, kad provedete više od dvije-tri godine izvan svog grada, dogodi se trenutak u kojem bi svaki potez značio veliki gubitak: i ostati i vratiti se značilo bi izgubiti svijet u kojem živite kao u vlastitom. To je ono tužno, no ipak, živjeti tako dugo u drugim gradovima možda je kao čitati, dopustiti si druge živote, i to je neprocjenjiv dar.

Sudjelovali ste u mnogim radionicama kreativnog pisanja, mentorica vam je čak bila i slavna argentinska književnica Liliana Heker, a danas i sami predajete na radionicama pisanja u Berlinu. Ima li nešto u pisanju što se može prenositi s generacije na generaciju? I kako netko može naučiti pisati?
Imam dobru i lošu vijest u vezi s tim. Loša je vijest da ne znam može li svatko naučiti pisati u literarnom smislu. Jer da bi se pisalo, potrebno je imati jedinstven pogled na svijet. To znači pisati književnost. Nabokov je govorio da pisac nije samo pripovjedač, nego i čarobnjak ili mag. Ta je čarolija ono što se ne može naučiti. Dobra je vijest da se ta čarolija, za koju neki misle da je ne posjeduju, može otkriti tijekom učenja pisanja. I vjerujem da je to ono što treba podučavati s koljena na koljeno. Jer iako može zvučati kontradiktorno, treba demistificirati pisca kao nedodirljivog genija. Pisanje je zanimanje kao i svako drugo i ono se uči stalnom praksom, iz pera velikana.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!