Voditelj tribine bio je Bojan Munjin, a gosti su bili Maruška Vizek, analitičarka Ekonomskog instituta, Petar Filipić, profesor na Ekonomskom fakultetu u Splitu, Borut Šeparović, osnivač i ravnatelj Montažstroja, Stipe Ćurković, društveni analitičar i urednik Le Monde Diplomatiquea te članovi kazališnog projekta 'Budućnost je sada' grupe Montažstroj, Sara Renar i Ratko Iveković

'Svi već godinama znamo da živimo loše, neprestano smo nezadovoljni i ogorčeni, ali trebamo li toliko biti nesretni? Trebamo li više raditi, a manje kritizirati, kako podijeliti odgovornost između građana i njegove elite, trebamo li ovu vlast zamijeniti nekom drugom s čarobnim štapićem, trebamo li krivicu svaliti na nekoga drugoga ili se zagledati u sebe', pitanja su na koja su gosti pokušali odgovoriti na tribini.

Na samom početku rasprave opisan je novi projekt Montažstroja 'Budućnost je sada', koji se bavi perspektivama (ili njihovim izostancima) mladih ljudi u Hrvatskoj.

'Projekt je inicijalno zamišljen da angažira mlade ljude koji su po nekim današnjim kriterijima uspješni, ne bi li oni promišljali budućnost zemlje. No vjerojatno upravo zbog svog profila i zato što im je budućnost zapravo osigurana, oni nisu bili zainteresirani za sudjelovanje u projektu. Umjesto njih, u cijelu priču uključili su se mladi, fakultetski obrazovani i nezaposleni. Zamišljali smo našu budućnost, koja nije blistava. Postoje dvije krajnosti: moji kolege su ili nezaposleni ili rade od jutra do sutra', objasnila je zagrebačka kantautorica i arhitektica Sara Renar

Ratko Iveković u projektu 'Budućnost je sada'

Mladi redatelj Ratko Iveković objasnio je da se u projekt Montažstroja uključio zato što je primijetio opći pesimizam i defetizam.

'Jedan sam od rijetkih koji su 'preživjeli' projekt, nakon što su brojni sudionici odustali zbog filozofskih ili dogmatskih razloga. Dobro je znati da ima perspektive osim mainstream medija. Kad sam se zaposlio u EPH-u 2006. u odjelu promocije, otkrio sam kakvu ulogu imaju mediji u društvu. Nakon tog iskustva, pokušavam raditi kao freelancer i mučim se naplatom poslova koje sam odradio. Odustao sam od traženja posla u velikim korporacijama, borim se protiv pesimizma radom u svom malom vrtu u kojem uzgajam tikvice i rajčice. Nastojim biti samoodrživ, kazao je Iveković

Pokretač projekta Borut Šeparović, nakon deset godina boravka u Nizozemskoj vratio se u Hrvatsku, gdje je ostao neugodno iznenađen stanjem društva koje je zatekao te je nastojao ukazati na goruće probleme baveći se njima kazališnim uprizorenjima.

'U Nizozemskoj sam ipak bio stranac, i shvatio sam što znači integrirati se u društvo, a pritom sam osvijestio da je pitanje solidarnosti jako bitno. Nakon 11. rujna, njihova politika se promijenila i išlo se na to da se zgazi ljude koliko se može. Manjine su postale ugrožene i uvedena je komponenta stalnog straha. Stanje tamo nije sjajno. Nizozemska prljave stvari, za razliku od nas, samo obavlja u plastičnim rukavicama. Kad sam došao u Zagreb, nije mi se dopalo gdje sam se vratio. Zgrozio sam se i shvatio da se stvari nisu puno pomakle od 90-ih. Upravo zbog toga, prvi projekt nakon povratka bio je dramatizacija romana 'Timbuktu'Paula Austera, s napuštenim psima i beskućnicima. Zanimljivo je što taj komad nitko u Nizozemskoj nije imao interesa napraviti. Za beskućnike tamo vlada percepcija da 'su sami krivi za ono što im se događa', tvdi Šeparović.

Na tribini je pokrenuto i pitanje 'indeksa sreće' u našem društvu. Naime, u zadnjih godinu dana magazin Banka zajedno sa znanstvenim institucijama provodi istraživanje o 'indeksu sreće' u Hrvatskoj po različitim kategorijama. U rasponu od jedan do 100, hrvatski indeks sreće je 63, građani su se izjašnjavali kao 'relativno sretni'. Međutim, kada bi ih upitali o njihovoj perspektivi ili perspektivi njihove djece, čak 59 posto ustvrdilo je da ne vidi nikakvu budućnost. Građani su potpuno deziluzionirani. No malo optimističniju perspektivu ponudio je dr. Petar Filipić.

'Nije u Hrvatskoj tako loša situacija kao što se prikazuje u javnosti. Nisu ni izdaleka iscrpljeni svi resursi kojima bi se ublažio šok ekonomskog kraha. Neorganiziranost države proizvodi siromaštvo. Kad netko nema moralnih, etičkih normi i uzima dio nezasluženog dohotka, stvara se siromaštvo. Općenito se smatralo da je izvor sreće najviše u dohotku, no jako velik broj istraživanja u svijetu nije potvrdio tu vezu. Stoga tako velik postotak ne vidi budućnost, jer percipiraju budućnost u smislu dohotka, a na osobno pitanje koje govori o subjektivnom izrazu u trenutku, odgovori su drugačiji i optimističniji.

Postoje tri opcije 'rješenja' trenutačne situacije. Prva je konzervativna, koja nije za promjenu, druga je socijaldemokratska, oni u Europi rade veliku grešku - stalno bi popravljali sustav, a poboljšanja u nečemu što nije dobro sama po sebi su nemoguća. Ono što ne valja ne može se popraviti sitnim pomicanjima. Treća je, naravno, ta da kompletan sustav treba promijeniti, što ne odgovara ni jednima ni drugima jer ima previše radikalnu notu. Stoga, osuđeni smo na popravke. To ćemo korektno, štreberski odraditi, EU već smišlja program, mi ćemo se samo prilijepiti, a efekti tih 'popravaka' vidjet će se tek s vremenskim odmakom. Treba nam kritički način promišljanja situacije. Bez lijeve kritike, mi nemamo izlaza', tvrdi Filipić.

'Budućnost je sada'

Na pitanje kako mlada, obrazovana, ali nezaposlena generacija preživljava u Hrvatskoj, pokušala je odgovoriti i znanstvenica Maruška Vizek

'Problem nezaposlenosti mladih je velik i aktualan svugdje u Europi, ne samo u Hrvatskoj. Trenutačna ekonomska paradigma izrasla je na dubokoj nejednakosti, silovanju planeta i iskorištavanju slabih. Ne vidim optimističnu sliku za budućnost svijeta. Po meni su najproblematičnije paralelne strukture moći koje su nevidljive. Naša država je neuređena, nedostaju nam temeljni registri, u kojima se može jasno provjeriti koliko netko zarađuje, a to nije nemoguće napraviti ako za to ima političke volje. Bitne su dvije mjere. Demontiranje struktura moći izgrađenih 90-ih, kako bi društvo i ekonomija prodisali. To ne ovisi o lijevoj ili desnoj vlasti, već o tome da imamo političare koji bi kao državnici imali sposobnost upravljanja. Drugo, država se mora urediti, nedostaju nam temeljni elementi državotvornosti. Nemamo nijedan izgovor da se takvog poduhvata koji su izvršila sva visokocivilizirana društva, ne prihvatimo', objasnila je Vizek.

Iako ne treba očekivati velike zaključke kad je riječ o preživljavanju u Hrvatskoj, na tribini se nastojalo ponuditi objašnjenje paradoksa u kojem perspektivu zapravo ne vidimo, ali ljudi su ipak i dalje 'relativno sretni'.

'Svi su utrčavali na teren koji se zvao slobodno tržište koje se vrlo brzo pretvorilo u krležijansku kaljužu. Projekti 'Moje srce kuca za nju' i '55+' govore o tome, o razočaranju koje su ljudi doživjeli nakon što su shvatili da im neće biti bolje. Kao slobodni umjetnik osjećam da mogu vrlo lako dijeliti sudbinu vojske na burzi. U projektu '55+' velik dio ljudi se povezao, napravili su udrugu. Dakle, postoje svijetli primjeri kako se društvo mijenja, samo za to treba puno raditi i omogućiti ljudima obrazovanje', smatra Borut Šeparović

'Možda je objašnjenje u diskrepanciji onoga što se obećavalo i onoga što se dogodilo. Ulazimo u fantazmatski prostor u koji projiciramo niz želja, bolju budućnost, a u toj zajednici zapravo nailazimo na krizu. U Mađarskoj se vidi uzlet desnih, neofašističkih sila, koje su iskoristile ulazak u EU. To je primjer da se početna euforija vrlo lako može prometnuti u nešto bitno drugačije i opasnije, ako se stvari ne odviju po planu, a uz pomoć 'nevidljive ruke', zaključio je Stipe Ćurković.