filmski osvrt zrinke pavlić

'Ona sutra umire' - velika tema, minimalistička izvedba

  • Zrinka Pavlić
    Autor: Zrinka Pavlić
  • Zadnja izmjena 05.09.2020 21:20
  • Objavljeno 05.09.2020 u 21:20
tportal

Izvor: Profimedia / Autor: BFA / Alamy / Alamy / Profimedia

U filmu koji vječnu temu iz rubrike: 'Što ako saznate da vam je ostao samo jedan dan života?' podiže za još par ljestvica - do situacije u kojoj se među ljudima počne širiti 'zaraza' zbog koje jedan po jedan počinju vjerovati da umiru sutradan - redateljica Amy Seimetz odlučila se na minimalistički prikaz. Ništa ne objašnjava, likovi joj malo govore, uvjerenje likova da umiru čini se sasvim apsurdno, ali na kraju smo ipak uvjereni da su svi - u pravu.

Amy Seimetz ne gubi vrijeme. Već u prvih pet do deset minuta njezina novog filma, 'Ona sutra umire' (She Dies Tomorrow) doznajemo što je glavni konflikt, glavna drama u priči. Izvjesna Amy, o kojoj u istih pet do deset minuta doznajemo i da je nedavno kupila novu kuću te da je liječena alkoholičarka - uvjerena je da će sutra umrijeti. Naziva svoju prijateljicu Jane, koja je uvjerava da blebeće bez veze i odmah posumnja da Amy opet pije (nije u krivu), a onda i dođe do Amy, koju susreće u nekom čudnovatom stanju bijega od stvarnosti, kako u svečanoj haljini dodiruje biljke u svojem vrtu i generalno se ponaša k'o kreten. Jane je opet malo pokušava urazumiti, ali onda odustaje i odlazi doma, gdje se bavi fotografiranjem uzoraka krvi kroz mikroskop, ali odjednom - vidi vraga - i nju zgromi spoznaja da će sutra umrijeti. Sva uzrujana, Jane u pidžami odjuri k bratu, gdje se odvija proslava rođendana njezine šogorice pa ima i nekih gostiju te tamo njih obavijesti da će sutradan umrijeti. Ovi je popljuju, ali, nećete vjerovati što se i njima dogodi nedugo nakon što Jane ode...

Do kraja filma pratit ćemo fragmente iz posljednjeg dana života Amy, Jane, Janeina brata, njegove žene i djece, gostiju s rođendanske proslave, a i tipa kojeg je Amy upoznala netom prije nego što će zajuniti da sutra umire - i vidjet ćemo kako svi postaju uvjereni da sutradan umiru i kako to svoje uvjerenje prenose kao zarazu gotovo svima koje sretnu. Seimetz će se još više fokusirati na njihovo ponašanje - nagli udar stvarnosti u sva njihova samozavaravanja, ali i neobjašnjenu i neobjašnjivu halucinaciju sa svjetlima koju svi proživljavaju. Amy traži urnu na internetu, a onda se odlučuje da će dati od svoje kože napraviti cool kožnu jaknu, Jane odlazi k liječniku pa i na njega prenosi uvjerenje da sutra umire, par koji je bio na proslavi rođendana prekida i jedno drugome priznaju da su to zapravo već dulje vrijeme htjeli napraviti, ali su čekali pravi trenutak, Amy odlazi na vožnju po pješčanim dinama...

Kada je Amy Seimetz pisala i snimala ovaj film, nije još bilo ni govora o globalnoj pandemiji koronavirusa, ali teško je na nju ne pomisliti dok ga gledate. Naime, iako film nema konkretne reference na ovo što svi proživljavamo, njegov je metafizički horor uglavnom fokusiran na globalno širenje tjeskobe i naglo osvještavanje vlastite smrtnosti, koja, eto, možda na svoje ostvarenje čeka već u sljedećem danu. Teško da atmosfera takvog filma neće odjeknuti u onom dijelu mozga gdje svi nosimo dio strahova povezanih s ovom pandemijom.

Foršpan filma 'Ona sutra umire'

Izvor: Društvene mreže / Autor: YouTube

No dakako, iako su smrt i smrtnost glavne teme ovoga filma, on nam zapravo govori o životu i kako se, kada se konkretno suočimo s njegovim krajem, gotovo svi paraliziramo. Nitko od grupice likova čiju spoznaju o umiranju sljedećeg dana pratimo u filmu nije u stanju učiniti ono što se o takvim situacijama govori u lirskim i romantičnim trenucima - da bismo zadnje sate ispunili svime onim što nas raduje, ljudima koje volimo i svim onim što nas, poetski rečeno, čini živima. Svi se paraliziraju, ono što im inače čini život naglo vide kao prazno i besmisleno, ničemu se nisu u stanju radovati, nitko im ne može ispuniti preostale sate. Jedini trenuci u kojima ti likovi djeluju barem spokojno napola su halucinatorni prizori crvenkasto-plavih svjetala za koje nam autorica nikada ne objašnjava što su, ali djeluju kao trenuci u kojima se likovi mire sa smrću i s vlastitom beznačajnošću u svemiru. Jedini trenuci u kojima su ti likovi spokojni trenuci su u kojima su već praktički mrtvi. I to su jedini trenuci u kojima nestaju njihova tjeskoba i strah.

Nikada sa sigurnošću ne saznajemo umiru li doista naši glavni likovi sutradan, nikada ne saznajemo ni je li nam autorica htjela ispričati priču o pandemiji straha koja s lica Zemlje briše sve one koji joj podlegnu, a ostavlja neke druge, koji će znati izgraditi novi život - ili je pak riječ samo o masovnoj paranoji zbog koje privilegirani 'srednjeklasaši' postaju svjesni ispraznosti svojih udobnih života. No nije ni važno. Ovaj je duboko uznemirujući psihološki horor ovdje zato da nam dodirne najdublje i najmračnije dijelove uma i da razmislimo o tome znamo li i želimo li uopće živjeti. Film igra na najdublju, najtežu emociju koja je zajednička svim ljudima. I iako ga ne bih preporučila nikome sklonom depresiji, vrlo je dobar i vrlo originalan.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!