filmski osvrt zrinke pavlić

'Nikad, rijetko, katkad, uvijek' - sjajan film o svim preprekama koje jedna tinejdžerka mora prijeći da bi prekinula neželjenu trudnoću

  • Zrinka Pavlić
    Autor: Zrinka Pavlić
  • Zadnja izmjena 14.08.2020 09:52
  • Objavljeno 14.08.2020 u 09:52
Mlada Sidney Flanigan odigrala je ulogu Autumn s glumačkom zrelošću i uvjerljivošću mnogo starijih i iskusnijih kolega

Mlada Sidney Flanigan odigrala je ulogu Autumn s glumačkom zrelošću i uvjerljivošću mnogo starijih i iskusnijih kolega

Izvor: Profimedia / Autor: Focus Features / Everett / Profimedia

U najnovijem filmu Elize Hittman dvije tinejdžerke kreću u pravu odiseju zbog toga što jedna od njih želi prekinuti trudnoću. Prepreke na koje će naići nisu povezane samo s dostupnosti pobačaja, nego i s time koliko je svijet opasan i okrutan prema (mladim) ženama.

Nije lako biti mlada žena u današnjem svijetu. Nikada to nije bilo lako, ali ako si kao Autumn, glavna junakinja filma 'Nikad, rijetko, katkad, uvijek', teško ćeš pronaći razloga za osmijeh ili veselje, unatoč svojim nježnim godinama. Zato u većem dijelu filma na Autumninu licu taj osmijeh i ne vidimo - njezin je izraz onaj tihog očajanja i one tužne ravnodušnosti kada shvatiš da te nitko u tvojoj okolini ne bi razumio čak ni kad bi im htjela ispričati što te muči. Autumn prvi put vidimo za nastupa na školskom talent-showu. Svira gitaru i iz sveg srca pjeva tužnu ljubavnu pjesmu, što u publici izaziva tek porugu nekolicine njezinih - naravno, muških - vršnjaka i ničim izazvan, ali tako tipičan povik: 'Kurvo!' Kasnije je vidimo u lokalnoj zalogajnici s roditeljima i čujemo kako njezina majka ocu šapuće neka kaže kćeri da je bila super na nastupu, ali ovaj to odbija, dovoljno glasno da bi ga Autumn čula odvraćajući da je ova 'ionako neprekidno nadrkana'. U nekoliko škrtih prizora iz Autumnina doma jasno vidimo da i obiteljski pas dobiva više pažnje i ljubavi negoli sama Autumn.

No roditeljsko ignoriranje i zanemarivanje, koliko god bilo u korijenu mnogih njezinih nedaća, trenutačno nije Autumnina najveća briga. Kako ćemo uskoro saznati, Autumn je trudna. Saznaje to u lokalnoj klinici, ali u istoj klinici je počinju spopadati s pro-life propagandom, od čega Autumn bježi glavom bez obzira. Surfajući po internetu saznaje da u državi Pennsylvaniji, gdje živi, maloljetnice ne mogu obaviti abortus bez pristanka roditelja pa se zbog toga odlučuje na naizgled nemoguće. Sa sestričnom Skylar, koja joj je usput i jedina prijateljica i kolegica na učeničkom poslu u samoposluzi, gdje obje primaju plaću od ljigavog šefa koji im pri isplati slini po rukama - odlazi u New York da bi ondje pobacila u klinici za pobačaje.

Never Rarely Sometimes Always

Izvor: Profimedia / Autor: Focus Features / Everett / Profimedia

Hvaljena američka indie redateljica Eliza Hittman (najpoznatija po filmu Beach Rats) snimila je jedan od najboljih ovogodišnjih filmova na vrlo realističan i uvjerljiv način pričajući ne samo o iskustvu mlade žene koja u Americi želi prekinuti trudnoću, nego i općenito o tome koliko je svijet okrutno i opasno mjesto za mlade žene poput Autumn. 'Jesi li ikada poželjela da si frajer?' - u jednoj je sceni pita sestrična Skylar i odgovor je, NARAVNO, potvrdan jer kako i ne bi bio. Ništa od onoga što se Autumn i Skylar događa u filmu nikada se ne bi dogodilo (mladome) muškarcu. Dapače, nijedan muškarac bez pomoći ovakvoga filma ne može zapravo ni zamisliti kako izgleda to iskustvo.

A Autumn i Skylar na putu do konačnog cilja - prekida trudnoće u New Yorku - na pravoj su pravcatoj odiseji, s gomilom prepreka i opasnosti koje im se pojavljuju na putu. Od toga da imaju vrlo malo novca - jedva dovoljno da bi platile zahvat, preko toga da se neočekivano ispostavi da moraju dulje ostati u New Yorku, a nemaju gdje prespavati, pa sve do toga da ih s mjesta na koja se pokušavaju skloniti - autobusne stanice i podzemne željeznice - tjeraju muškarci u uniformama ili muškarci koji njihovu prisutnost doživljavaju kao poziv na masturbaciju.

Nikad, rijetko, katkad, uvijek - foršpan

Izvor: Društvene mreže / Autor: YouTube

Hittman pritom briljantno kroji svoja dva glavna lika, izbjegavajući tipičnu zamku u koju većina scenarista i redatelja upada kada snima filmove o tinejdžerima - neuvjerljive dijaloge u kojima se točno čuje da su ih pisali odrasli koji misle da znaju kako mladi razmišljaju i govore. Autumn i Skylar, naime, komuniciraju tek u kratkim rečenicama i tu i tamo pokojoj šali, gotovo ni u jednom trenutku ne spominjući zbog čega lutaju po ulicama New Yorka i zbog čega Skylar tako simbolično i s takvom upornošću vuče težak kofer za sobom. Nema manipulacija emocijama kroz patetične dijaloge ili, sačuvaj Bože, monologe, nema razgovora čija bi jedina svrha bila da se gledatelju objasni kako je Autumn došla u tu situaciju, što Skylar misli o tome i tralalala. Njihova lica, njihovo držanje, njihovo ponašanje i njihove odluke sasvim su dovoljni da nam itekako plastično prenesu kako se djevojke osjećaju te kako i zbog čega donose odluke na licu mjesta.

Dijalog, odnosno monolog istaknut je samo u jednoj sceni, a to je jedna od najvažnijih scena u filmu, gdje se prikazuje Autumn kako u newyorškoj klinici odgovara na pitanja, odnosno tvrdnje iz obaveznog upitnika. Standardni odgovori ponuđeni u upitniku oni su koji stoje i u naslovu filma: nikad, rijetko, katkad i uvijek, a tvrdnje su postavljene tako da se ustvrdi zdravstveni, seksualni i emotivni status djevojke. Izrazito empatična i topla radnica klinike čita tvrdnje iz upitnika, a kamera punih pet ili šest minuta nepomično stoji samo na Autumninu licu i u tim standardiziranim odgovorima te iz Autumnina lica saznajemo doista sve što trebamo znati o djevojčinu zdravstvenom, seksualnom i emotivnom statusu. Saznajemo i da sve one opasnosti koje vrebaju na mlade djevojke u okrutnom svijetu u Autumninu slučaju nisu ostale samo na razini 'što bi bilo kad bi bilo'. Rijetko se na filmu viđa takav slojeviti i emotivni profil ostvaren kroz jednu navodno tako hladnu i administrativnu pojavu kao što je odgovaranje na tvrdnje iz upitnika. Mlada Sidney Flanigan odigrala je to s glumačkom zrelošću i uvjerljivošću mnogo starijih i iskusnijih kolega i u najmanju ruku zaslužuje aplauz i divljenje.

Unatoč gorkom i mučnom tonu te nervozi koju neprekidno osjećamo prateći glavne junakinje na njihovoj odiseji u filmu, i nas će, kao i njih, na kraju dočekati olakšanje, pa čak i blagi smiješak na Autumninu licu. Jest, svijet je okrutno mjesto, u njemu na (mlade) žene neprekidno vrebaju razne opasnosti, ali pravo na izbor ipak postoji i može se ostvariti. Nije, međutim, lako. Ni jednog jedinog trenutka nije nimalo lako. I to nam ovaj film ne dopušta zaboraviti.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!