Nema ratne priče bez žrtava i, kao što je Heinrich Böll napisao - rat živi sve dok je živ i zadnji čovjek koji ga se sjeća. Jasno je to prikazano u filmu Emilije Gašić, mlade srpske redateljice i fotografkinje s diplomama beogradske Akademije umetnosti i prestižne NYU Tisch School of the Arts. '78 dana' višestruko je nagrađivani igrani film, koji je Gašić snimila u obliku obiteljskih videosnimki iz razdoblja NATO-ova bombardiranja Srbije 1999., pa iako nije strogo ratni film, nego film o životu tri žene i jedne djevojčice u tom periodu, mogao bi se - pogotovo sa svojim završetkom - zorno povezati upravo s onom rečenicom Heinricha Bölla citiranom na početku.

Film ispočetka izgleda kao nasumična zbirka takozvane 'pronađene građe' obiteljskih snimaka s početka 1999. Tri sestre, Sonja (17), Dragana-Gaga (15) i Tijana-Tića (8) međusobno se zezaju, prepucavaju, kartaju (i varaju), diskutiraju o tome koja je ljepša, slave tatin rođendan i kolutaju očima na mamine prijekore. S televizije dopiru vijesti o bombardiranju Kosova, pa zatim i Beograda, ali roditelji im na pitanje: 'Hoće li i nas da bombarduju?' odgovaraju s: 'Ma kakvi, bre!' Čak i kada oca Stefana (Goran Bogdan) mobiliziraju pa on mora otići od kuće, on ih uvjerava da će sve to brzo završiti i da će se on uskoro vratiti kući. Majka Nada (Jelena Đokić) mnogo je zabrinutija i daje znak kćeri da je prestane snimati izbrazdanu tegobnim borama i podočnjacima.

Ženske sudbine u ratu

Kad otac ode, međutim, u ovoj ženskoj kući isprva se život naizgled nastavlja kao i prije. Sestrinska prepucavanja neprekidna su i neumorna, Sonja i Gaga s dragošću se smiju svojem 'malom diktatoru' Tići, a onda jednog dana u njihovu svakodnevicu ulazi momak Mladen-Mlađa, koji je s roditeljima malenom sestrom Lelom došao iz Beograda jer im je 'zbog bombardovanja pukla cev pa smo ostali bez vode'. Gaga se momentalno zaljubi u njega, a ubrzo otkrivamo da i Sonja gaji slične osjećaje jer mala Tića i Lela u njezinoj bilježnici otkrivaju crteže na kojima je s očitom zanesenošću portretirala momka. Sestrinski sukob je na pomolu.

Tića, pak, 'preuzima' Lelu pod svoje i uglavnom joj komandira (čak joj pokušava i narediti da se ošiša kao i ona), i tu se rađa klica tragedije koja će naprasno prekinuti ili uništiti Tićino i Lelino djetinjstvo...

Iznimno uvjerljiv, snimljen kao niz pravih obiteljskih snimaka kamerom iz ruke, glumački besprijekoran, pogotovo u izvedbama mladih Viktorije Vasiljević (Tića), Tamare Gajović (Dragana) i Milice Gičić (Sonja), film precizno opisuje žensku obiteljsku dinamiku kakva postoji među sestrama u svim okolnostima, pa i ratnim, ali zakucava s ratnom pozadinom, koja naprasno prekida bezbrižno nadmudrivanje, svađanje i male kućne bitke. Zadnjih pet minuta iznimno je razorno jer pokazuje kako rat - bez obzira kakav je, čiji je i koliko je blizu - uvijek uzima i nevine žrtve. I to ne samo one u krvi i mesu, nego i one u obliku doživotne traume.

Emilija Gašić za svoj je film dobila podosta nagrada na međunarodnim festivalima prije nego što je stigla do ovogodišnjeg Pulskog filmskog festivala, gdje se natjecala i pobijedila u regionalnom programu. Sasvim zasluženo jer je riječ o jednom od najboljih filmova na ovogodišnjoj Puli, u svim konkurencijama i programima.