Moj prvi Sonyjev walkman vjerojatno je završio na nekom elektroničkom groblju zajedno s videorekorderima, telefaksima, disketama i svim ostalim tehnološkim čudima koja su osamdesetih i devedesetih godina dvadesetog stoljeća izgledala kao vrhunac ljudske civilizacije. No ako negdje u svemiru postoji raj za zastarjelu elektroniku, moj walkman ondje sigurno i dalje vrti album 'Thriller'. A vrti ga zato što mu nisam dala mira.

Ta se kazeta preslušavala do iznemoglosti, premotavala olovkom kad bi se traka zaplela, nosila se na more, u školu, na izlete. A postojala je i videokazeta na koju sam iz neke TV emisije presnimila spot uz pjesmu 'Thriller' – onaj prekrasni mini-horor s najboljom i najmaštovitijom koreografijom koju su ljudsko oko i osjećaj za ritam ikada doživjeli.

Kad bi se ta kazeta ubacila u videorekorder, nastupao je drugi dio rituala – okupljanje frendica, pomicanje namještaja po dnevnom boravku i pokušaji uvježbavanja legendarnog zombi-plesa. Rezultati su uglavnom izgledali kao industrijski incident u tvornici zombija, ali entuzijazma nije nedostajalo. Michael Jackson bio je najveća faca na svijetu. Bio je glazbeni i još više plesački genij, pop-kulturni fenomen i vlasnik najcool crvenih kožnih jakni u poznatom svemiru.

A onda je prošlo četrdesetak godina i sad sjedim pred Netflixovim dokumentarcem koji se pita je li taj čovjek doista uništio živote desetaka nevinih i njime očaranih dječaka – ili su ovog kralja popa nepravedno provukli kroz suđenje, sramotu, kuku & motiku. Život je katkad baš bezobrazan.

Gledljivo, čak i onima koje boli patka za Jacksona

Netflixov trodijelni dokumentarac 'Michael Jackson: Presuda', koji se na ovoj streaming platformi pojavio neposredno prije dolaska dugoočekivanog biografskog filma o Jacksonu u kina, ponovno otvara slučaj koji već desetljećima odbija otići u ropotarnicu povijesti. Autor Nick Green obrađuje suđenje iz 2005. godine i optužbe koje je protiv Jacksona iznijela obitelj Arvizo te pokušava rekonstruirati kako je jedan od najpoznatijih sudskih procesa modernog doba izgledao iznutra.

I tu odmah valja priznati – dokumentarac je poprilično gledljiv. Čak i meni, koja ga nisam željela gledati jer od bilo čega poveznog s Michaelom Jacksonom dobijem napadaj refluksa, anksioznosti, nabiranja nosa od gađenja i potrebe da hračnem u televizor. Čak i nekome koga boli patka i oduvijek ga je boljela patka za Jacksona. Green, naime, vrlo dobro zna kada treba pustiti arhivsku snimku, kada zadržati kadar sekundu predugo na nečijem licu, a kada izvući dokument iz sudskog spisa kao mađioničar zeca iz šešira. Gledaš, kolutaš očima, mrmljaš 'ma daj, ne opet', a pet minuta poslije sjediš prilijepljen za ekran kao da o ishodu procesa ovisi hoće li ti sutra stići mirovina.

Muka ti je, ali gledaš dalje

Dok gledamo Martina Bashira kako u svojem slavnom intervjuu praktički sjedi na bačvi benzina i pali šibice, dok slušamo bivše zaposlenike Neverlanda kako prepričavaju atmosferu u Jacksonovu okruženju ili promatramo fanove koji pred sudnicom histerično plaču kao da se sudi nekom čudnovatom križancu Isusa Krista, Harryja Pottera i omiljenog im medvjedića uz kojeg su spavali u djetinjstvu, teško je ugasiti ekran i reći: 'Ma, daj. Imam važnijeg posla'. Pojavljuju se tužitelji, odvjetnici, novinari, članovi Jacksonova tima, ljudi koji ga brane i ljudi koji ga optužuju i sve to se nekako vješto reda jedno za drugim, sve je to nekako dobro koncipirano i sve to i dalje uporno gledaš i gledaš, iako ti je muka od svega.

Dok je bivši Jacksonov suradnik Vincent Amen iznosio pojedine tvrdnje o ponašanju unutar Jacksonova kruga, dobila sam mlade, i to s bolnim trudovima koliko je sve to bilo gadljivo. Dok su Jacksonovi branitelji rastavljali optužujuće iskaze na sastavne dijelove, silno sam im željela prilijepit šamarčinu jer su zvučali kao da spinnaju, a ne analiziraju, ali ipak… ne može se reći da nisu rekli neke stvari oko kojih se čovjek ne zapita. A kad su još porotnici stali govoriti o tome kako su donosili odluku, lagano mi se sve promiješalo u glavi.

Tri epizode vrlo vještog potezanja užeta malo na stranu 'ma, garant je kriv ko guba, perverznjak jedan' pa malo na stranu 'stvari nisu baš tako jednostavne' završile su tako da, čisto logički, racionalno gledano, ne možeš ništa definitivno zaključiti. Ni ja nisam mogla sa sigurnošću zaključiti je li Michael Jackson doista bio kriv ili nedužan za ono za što ga se optuživalo na sudu. Ostala sam tamo gdje sam bila i na početku. Osim što mi je trebao Gastal, rakija i par udaraca ciglom u glavu da dođem k sebi.

Grizodušje ne pomaže

Prije sedam godina gledala sam dokumentarac 'Napuštajući Neverland'. Nakon što sam ga pogledala, s popriličnom sam knedlom u grlu napisala osvrt (link na taj tekst iz 2019.), grizući samoj sebi dušu zbog toga što sam ikada obožavala Michaela Jacksona. Dan-danas mislim da je taj dokumentarac bio jedan od najmučnijih dokumentaraca koje sam ikad pogledala a da nisu bili o holokaustu, bratoubilačkim ratovima i ratnim zločinima. Možda jedino novija otkrića o Jeffreyju Epsteinu i njegovoj ekipi moćnih pedofila mogu parirati toj priči. No čak ni tada, nakon tog potresnog dokumentarca o dvojici muškaraca koji su prvo porekli pa onda ipak rekli da ih je Michael Jackson seksualno zlostavljao kao dječake, ne mogu reći da sam bila potpuno sigurna u ono što se dogodilo iza vrata Neverlanda. Ipak – slika čovjeka uz čiju sam glazbu odrasla raspala se pred mojim očima i potonula u kiselu kaljužu mučnine i kajanja. I od tada se više nikada nije sastavila i nikad više nije izronila iz te kaljuže.

Ja danas više nisam u stanju poslušati nijednu Jacksonovu pjesmu do kraja a da mi se ne nakostriješi svaka dlaka na tijelu i da mi kiselina iz želuca ne navre u nos. Čak i dok vozim, a svira nasumično odabrana postaja na auto-radiju pa između prometnih izvješća, reklame za PVC stolariju i vremenske prognoze iznenada zasvira 'Billie Jean', 'Beat It' ili čak duetska 'Say Say Say', panično mijenjam stanicu pa makar postojala realna opasnost da zbog tog prčkanja po gumbićima završim pod kamionom koji upravo pretječem. Jednostavno to više ne mogu podnijeti. Glazba i nelagoda u mojoj su se glavi zauvijek slijepile jedna za drugu kao da su vezane moćnim superljepilom.

'Michael Jackson: Presuda' tu nelagodu dodatno pojačava. I to zanimljivo – manje zbog optužbi, a više zbog nečega drugog. Postoji, naime, jedna stvar u cijeloj toj priči koja me već već dugo muči oko Jacksonova odnosa s tim dječacima. Njegov je odnos s njima bio nenormalan čak i ako je sve ono što je on tvrdio istina – da ih nijednom nije neprimjereno dotaknuo. Čak i ako pretpostavimo da Jackson nijednog od tih dječaka nije seksualno zlostavljao, njegov odnos s tim dječacima nije bio normalan. Nije se prema njima normalno ponašao. Njegovo 'obožavanje' tih dječaka nije bilo normalno. To što ih je smatrao svojim najboljim i najdražim prijateljima nije bilo normalno. To što ih je dovodi na svoje imanje, gdje je za njih izgradio cijeli zabavni park – nije bilo normalno. To što ih je vodao za ručice, pričao im priče, stvarao s njima odnose kao da su baš oni, ti mladi, povodljivi i neiskusni ljudi – najposebnija bića – nije bilo normalno. Nije bilo normalno ništa od onoga što smo svi vidjeli, što je Jackson javno pokazivao pred svima - pred kamerama, pred javnošću, pred roditeljima te djece, pred svojim obožavateljima, pred svima živima. Bez obzira što je s njima radio kad nitko nije gledao, ni ono što je s njima radio pred svima – nije bilo normalno.

A svi su se ponašali kao da je sve to… pomalo ekscentrično, ali bezopasno. Kao da je riječ o susjedu osobenjaku koji svako jutro šeće pet iguana na povodcu po dvorištu. Kao da je riječ o otkačenoj tetki koja skuplja porculanske klaunove i nosi 'Hello Kitty' tajice u osamdesetoj. Kao da je, kraće i općenitije rečeno, riječ o ponašanju koje je čudno, ali ne šteti nikome. A bila je riječ o odraslom muškarcu koji je kući dovodio malodobnu djecu, spavao s njima u krevetu, obasipao ih poklonima i pažnjom, držao ih za ruku i gugutao im u javnosti i privatno. Gledam to danas, u ovom dokumentarcu, ali i inače - i pitam se jesmo li svi kolektivno imali temperaturu 41 i delirium tremens kad smo odlučili da je to OK.

Možemo, naime, beskrajno raspravljati o tome je li bilo seksualnog kontakta. Možemo vagati svjedoke, optužbe, presude i proturječja. Ono što je puno teže ignorirati jest pitanje zašto je jednom odraslom čovjeku uopće bila potrebna takva vrsta bliskosti s djecom. Ne znam odgovor. Možda ga nije znao ni sam Jackson. No što sam starija, sve više mislim da je upravo tu srž problema. Postoje ljudi koji od drugih ljudi pokušavaju dobiti nešto što im očajnički nedostaje. Ljubav. Potvrdu. Sigurnost. Utjehu. Osjećaj da su posebni. Ukratko – pokušavaju zakrpati neku rupu u duši.

To je dovoljno komplicirano i među odraslima. A kada se takvo što radi s djecom, cijela stvar postaje jeziva. Jer dijete nema sposobnosti da bi se nosilo s takvim odnosom. Nema iskustva. Ne zna čak ni riječi kojima bi opisalo kako se osjeća zbog takvog odnosa. Ne može sasvim shvatiti ni zašto mu je takav odnos čudan ili neugodan. Može osjećati da nešto nije u redu, ali ne zna što. Može osjećati odgovornost za tuđe osjećaje, a da nije ni svjesno da je osjeća. Takve stvari ostavljaju duboke posljedice. Takve stvari duboko utječu na odrastanje te djece, na njihov doživljaj samih sebe, na njihovo stvaranje odnosa s drugim ljudima, na njihovo mentalno zdravlje, na njihovu budućnost.

Dječaci koje je Michael Jackson dovodio na svoje imanje, čak i ako nisu bili seksualno zlostavljani, čak i ako ih Michael Jackson nije ni pipnuo, bili su dovedeni u nenormalan odnos u kojem nisu ništa mogli odlučiti, ni na što utjecati i ni o čemu odlučivati. I to ih je sigurno oblikovalo. A ja sad gledam ovaj dokumentarac i pitam se – zar svi ovi ljudi TO BRANE? Zar su doista ikada mislili da je to OK? Svi ti odvjetnici, suradnici, roditelji te djece, menadžeri, producenti, publika, obožavatelji, novinari, TV voditelji, radnici u Neverlandu, Jacksonovi prateći vokali i pozadinski plesači, svi oni koji su lijepili Jacksonove postere po zidovima?

I bi li takav odnos s djecom smatrali dopustivim da je bila riječ o nekome tko nije tako slavan, moćan i bogat – takva ikona kao Michael Jackson? Naravno da ne bi. Nitko ne bi svojem susjedu Rustimiru od pedeset godina dopustio da mu sina od 12 godina svaki dan vodi na sladoled, u lunapark, zatim ga odvodi u shopping, kupi mu hrpu cool odjeće i najnoviji model tenisica, a potom ga dovodi k sebi doma, gdje onda zajedno spavaju u istoj sobi, možda i krevetu. Čak ni kad taj Rustimir momka ne bi ni pipnuo. Upalili bi se svi mogući alarmi, majke bi instinktivno došle k Rustimiru na vrata i odvele sina za ruku kući, očevi bi nagonski posizali za stvarnim i metaforičkim puškama. Svi bi osjetili da takvo ponašanje nije normalno i da nije dobro za tog dječaka.

No kada takvo što učini najveća zvijezda na planetu, svi nagonski alarmi koji nam u slučaju 'Rustimira' bez greške prorade u glavi – odjednom se deaktiviraju. Jer tako funkcionira kult slavnih – jedna od najgadnijih patologija suvremenog društva.

Deset slojeva taloga u želucu

Zbog svega mi toga ovaj trodijelni dokumentarac ostavlja deset slojeva gorkog taloga u želucu, ma koliko vješto bio snimljen, montiran i koncipiran, ma koliko se trudio biti objektivan, sagledati sve iz svih kuteva, ne zauzeti nijednu stranu i koliko god zauzimao poziciju po kojoj nikad nećemo saznati što se zapravo zbilo s Michaelom Jacksonom i tim dječacima. Jer da – svašta je moguće, nemoguće je dokazati je li bilo seksualnog zlostavljanja ili nije, ali svi već odavno znamo da ono što se dogodilo nije bilo OK. I zato mi i ovaj, kao i svi drugi filmovi ili dokumentarci o ovom slučaju, ne izgleda kao još jedan pokušaj da se malo više približimo istini, nego kao još jedan pokušaj da se iscijedi još nekoliko kapi zarade iz kolektivne moralne katastrofe. Kao da smo od društvenog neuspjeha napravili franšizu.

Šteta koja je možda nanesena tim dječacima više se ne može poništiti. Vrijeme se ne može vratiti. Michael Jackson se neće vratiti. Ni istina, ako je dosad nismo pronašli, vjerojatno više ne čeka iza nekog zaboravljenog dokumenta. Ostaje samo gorak okus spoznaje da smo kao društvo predugo bili spremni tolerirati stvari koje su nas trebale zabrinuti. Zato što ih je radio čovjek koji je imao najbolju ikad viđenu koreografiju u spotu za MTV. I zato što je sa svime time i sebi i mnogima drugima zaradio hrpetinu love, moći i ugleda. Nema tog dokumentarca i nema te 'Billie Jean' koja to može opravdati.