odmak od očekivanog

Nova era horora: Ne nude jeftina uzbuđenja, ali itekako nas uspijevaju dirnuti u žicu

  • Autor: Marcella Jelić
  • Zadnja izmjena 16.11.2019 20:24
  • Objavljeno 16.11.2019 u 20:24
'Svjetionik'

'Svjetionik'

Izvor: Profimedia / Autor: Lifestyle pictures / Alamy / Alamy / Profimedia

Najiščekivaniji film ZFF-a, 'Svjetionik' Roberta Eggersa, za koji su karte bile rasprodane danima prije početka festivala, najnoviji je u nizu filmova koji se promoviraju kao horori mada se od klasične verzije popularnog žanra značajno odmiču, no svojom slojevitošću značenja, poetičnošću i vrhunskim izvedbama podjednako fasciniraju i kritiku i publiku željnu uzbuđenja, ali na posve neočekivan način

Čini da je stigla nova era art horora koji su unijeli revolucionarne promjene u žanr i to na pomalo neočekivan način - odgajajući publiku. Filmovi poput ‘Midsommara’, ‘Get Out’ ili ‘Svjetionika’ mlađu publiku naviklu na jeftine horor franšize ili filmove o superjunacima tjeraju na gledanje zahtjevnijih djela. Ljubitelji strave stavljeni su iznova pred veće izazove, kompleksnije priče i likove, kakvi u njihov svijet privlače i stariju i zahtjevniju publiku, inače skloniju nezavisnim i europskim filmovima. Povijest se ponavlja pa jednako kao što su se 1970-ih i 1980-ih iz onoga što se smatralo jeftinim trashy žanrom afirmirale buduće autorske ličnosti poput Johna Carpentera, Briana De Palme ili Davida Cronenberga, danas scenom drmaju Ari Aster, Robert Eggers i Jordan Peele, no na njihov rad više nitko ne gleda svisoka, kao što je bilo na počecima karijere spomenutih, ali i mnogih drugih autora, uključujući velikog Alfreda Hitchcocka.

Hitchcockove su 'Ptice', uostalom, jedan od očitih citata kojima se u svom vizualno dojmljivom 'Svjetioniku' poslužio Eggers. Priča je to o svjetioničaru i njegovu novom, mladom pomoćniku na četverotjednoj obuci, koje glume William Defoe i Robert Pattinson. Nekadašnja teen zvijezda danas uspješno gradi karijeru karakternog glumca, a uloga u art hororu idealno se uklapa u spomenuti trend ‘odgoja publike’, jer koji će glumac lakše u kina privući nekadašnje tinejdžerice, danas mlade žene, da pogledaju mračni crno-bijeli film prepun simbolike i metafora od neprežaljenog romantičnog vampira Edwarda Cullena? Dvojica muškaraca na malom, udaljenom, izoliranom otoku brinu se o kući i svjetioniku, izlovljavaju rakove i 'čuvaju svjetlo’.

Svjetionik

Izvor: Društvene mreže

I dok su svi relevantni svjetski kritičari apsolutno oduševljeni ‘Svjetionikom’, recimo odmah da smo malo rezerviraniji od njih, no Eggersov film posjeduje neke neosporne kvalitete, sviđao se nekome finalni rezultat ili ne. Fascinantna crno-bijela fotografija, većinom u niskom ključu, s čestim efektnim ekstremnim gornjim i donjim rakursima, te kompleksan dizajn zvuka, koji gotovo da je ‘lik’ za sebe, spadaju u vrhunce onoga što smo imali prilike gledati (i čuti) u posljednje vrijeme.

Isprva postavljen kroz niz oprečnosti među dvojicom likova: mlado-staro, dan-noć, šutljivost-brbljavost, alkoholizam-trezvenost, no kako vrijeme protječe povezanost dvojice muškaraca sve je jača, dok na kraju ne postanu isti, podjednako opasni i prijeteći jedan za drugoga. Klaustrofobija, repetitivnost i monotonija na granici ‘neuroze i Delirium tremensa’ izbijaju iz Eggersova filma. Klaustrofobičnu atmosferu redatelj naglašava staromodnim formatom 1.19:1, nekoć standardnim kod ranih nijemih filmova s kraja 19. i početka 20. stoljeća, dakle u vrijeme u kojem se možda i odvija radnja, pa format doprinosi i njegovu ambijentiranju u pretprošlo stoljeće. A brojnim krupnim, bližim i polubližim kadrovima ‘briše granicu između fizičkog i mentalnog prostora’.

Iako je prema definiciji Hrvoja Turkovića u 'Filmskom leksikonu' horor ‘igranofilmski žanr, koji tvore filmovi što prikazuju običan svijet ugrožen nadnaravnim bićima ili silama, s ciljem da se i na gledatelja prenese osjećaj ugroženosti i straha’, u ‘Svjetioniku’ gotovo da nema nadnaravnih bića (a i kad se pojave, samo su dio seksualne fantazije, kao što je sirena, ili je njihova 'nadnaravnost' tek naznačena, kao kod galebova), ni nadnaravnih sila, no ipak izazivaju tjeskobne osjećaje. Naime, Eggers nam svojim filmom ukazuje na to da je ‘horor u nama samima’.

Upravo je žanrovsko definiranje ‘Svjetionika’ kao horora izazvalo kod mnogih pomutnju jer film se u još većoj mjeri nego Eggersov prethodni, ‘Vještica’, odmiče od konvencija horora, bivajući bliži psihološkoj drami s elementima fantastike. I dok je ‘Svjetionik’ prikazan premijerno na prestižnom festivalu u Cannesu, u sklopu programa Petnaest dana autora, ‘Vještica’ je imala premijeru u Sundanceu. Film za protagoniste uzima iz zajednice izopćenu obitelj ranih doseljenika u Ameriku, britanskih kolonizatora zarobljenih u vlastita vjerovanja, progovarajući o temama vjere, vjerske isključivosti, seksualnog sazrijevanja, ljudskog odnosa s prirodom… Prvi su kritičari prigovarali kako tu rubno možemo govoriti o žanru horora, iako u filmu ne manjka prikaza nadnaravnog, ali i atmosfere istinske jeze.

  • +15
  • +12

Horori

Izvor: Profimedia / Autor: Supplied by LMK / Landmark / Profimedia

'Gledamo horore jer želimo vidjeti nešto neprirodno, kao što je naprimjer krava s dvije glave, nešto istovremeno gadljivo i fascinantno. Uvijek je u to uključen proces otkrivanja, kognitivna, epistemološka znatiželja jer se prikazuje nešto nezamislivo. Znatiželja nas tjera da gledamo. Nisu svi horori ti koji mogu zadovoljiti znatiželju, ali oni dobri mogu', tumači u jednom intervjuu filmski teoretičar Noel Carroll. Iako ne nudi jeftina uzbuđenja, novi val art horora očito uspijeva dirnuti u tu žicu znatiželje, o kojoj govori Carroll.

Ono što je zajedničko svim filmovima to je da spadaju u nisko ili srednjobudžetne, da su njihovi redatelji jake autorske osobnosti koje, za sada, nisu spremne pristajati na kompromise što ih traži rad na holivudskim blockbusterima te da su svi zapakirani u ambalažu horora, bez obzira na to koliko su vjerni žanru. ‘Da ‘Svjetionik’ nije žanrovski film, mislim da ga ne bih uspio financirati', kazao je Eggers za Indiewire.

Osim što je popularna kod publike i kritike, nova generacija horora ostavlja autorima mnogo više slobode no što bi je dobili da snimaju filmove većih budžeta. Iako je za hrvatske prilike riječ o ogromnom novcu, s procijenjenim budžetom od osam milijuna dolara ‘Festival straha’ (Midsommar) smatra se za holivudske prilike poprilično jeftinim filmom, a do sada je zaradio oko 40 milijuna dolara na kinoblagajnama širom svijeta. Ambijentiran u udaljeno švedsko selo tijekom paganske proslave, novi film Arija Astera neminovno priziva u sjećanje kultni britanski horor 'Čovjek od pruća'. Aster se u svoja oba filma (prvi je bio 'Naslijeđeno zlo' - Hereditary) pokazao kao istinski majstor jezovite atmosfere i rafiniranog vizualnog stila.

Mada je svjestan da bi mogao upasti u zamku da ga se doživljava isključivo kao redatelja koji snima filmove o tuzi, kultovima, smrti i zlu, Aster tvrdi da je prava zamka u tome da se držiš predviđenih, zadanih okvira. 'To je upravo ono što želim izbjeći', kazao je za Indiewire, naglasivši da ga odnosi među likovima uvijek najviše zanimaju, osobito u 'Festivalu straha'.

Zasebno mjesto u velikoj trojci novih majstora horora pripada Jordanu Peeleu, režiseru koji je stekao slavu filmom 'Bježi!' (Get Out), s kojim je na utrošenih 4,5 milijuna zaradio nevjerojatnih 255 milijuna dolara i osvojio Oscara za najbolji originalni scenarij te nominaciju za najbolji film.

Njegova ključna preokupacija je rasizam, osobito u Americi, no pristup mu je svjež i neočekivan. K tome, 'Bježi!' je neodoljivo zabavan film i nudi gledatelju sve ključne sastojke pametne i inteligentne zabave - humor, sentimentalnost, malo straha… Sam Peele kazao je u razgovoru za Rolling Stone da mu je srce bilo slomljeno jer je želio snimiti horor, a 'Bježi!' to baš i nije. Iako se ta žanrovska fluidnost pokazala unosnom, njegov sljedeći film 'Mi' (Us) puno je bliži konvencionalnoj ideji horora. Ima tu puno krvi, suspensa i šoka, ponovno uz jaku socijalnu kritiku suvremene Amerike, i ponovno su rezultati prodaje karata bili fantastični. No nakon sjajnog 'Bježi!', 'Mi' se doimaju gotovo kao korak unatrag za autora, čije su ruke zasigurno slobodne kad je u pitanju sljedeći projekt.

Peele, Aster i Eggers zanimljiv su primjer relativno mladih autora koji su uspjeli u hladnom svijetu Hollywooda - u kojem se uspjeh mjeri isključivo milijunima dolara koji se ulažu u tvoj projekt - izboriti se za djelić vlastite slobode okrećući se, barem deklarativno, trivijaliziranom žanru horora, a koji se pokazao kao sjajno utočište za još jedan proboj arthouse filma u čisti holivudski mainstream. Pa tko kaže da mladi gledaju samo Marvelove filmove?

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!