ŽUTA CRTA

Neučinkovita kritika gotovo svega

  • Autor: Igor Ružić
  • Zadnja izmjena 14.10.2012 19:06
  • Objavljeno 14.10.2012 u 19:06
Premijera predstave Žuta crta 8

Premijera predstave Žuta crta 8

Izvor: Pixsell / Autor: Davor Višnjić

Unatoč auri međunarodnog projekta, novom imenu njemačke proze i drame, reputaciji redatelja i više nego spremnom ansamblu, 'Žuta crta' tek je repertoarna stavka koju se može pogledati, ali je se još brže zaboravlja

Suradnja Zagrebačkog kazališta mladih i Državnog kazališta u njemačkom Braunschweigu, predstava 'Žuta crta' koju je prema komadu Julije Zeh i Charotte Roos postavio Ivica Buljan, dočekala je i zagrebačku premijeru.

To je ambiciozan tekst koji pokušava reći više nego što može, a kaže na kraju manje nego što bi trebalo, barem u okvirima koje si je sam zadao. Kritika i konzumerizma i voljnog oneslobođenja i suvremene umjetnosti, prevelik je zalogaj ako se formom i stilom barata tako kako to čine autorice, pa ne čudi da je i Ivica Buljan predstavu ostavio na autopilotu. Da je u ranijoj fazi leta izbacio kravu i sve ostalo nepotrebno te da se potrudio ne baš ostaviti sve u rukama izvođača, predstava bi vjerojatno bila nešto bolja. Ovako, ne nudi ni empatiju niti simpatiju.

Mandate Dubravke Vrgoč u ZKM-u obilježavaju ti suvremeni tekstovi koji žele biti sve, ali uvijek iz malo izmaknute pozicije. Takav repertoar želi biti naglašeno političan, uglavnom kroz 'male ljudske priče', postavljene u kontekst globalnosti i njezinih izazova. Nešto kao 'Babel' u sitnijem mjerilu. Kad se svemu tome pridoda 'Žuta crta', od nje malo ostaje.

Niti su njezine priče originalne, što ne znači samo da su pisane prema istinitim događajima, niti je njezin stil po bilo čemu poseban ili zahtjevan. Par zanatskih zahvata koji kauzalnosti dodaju privid neočekivanosti, dva–tri monološka prekida uobičajene dinamike prizora i brzi kratki rez na kraju... Komadu i ne treba više da bude poželjna roba za kratkotrajno medijsko uzbuđenje, ali nije to materijal za antologije.

Davor Višnjić

Davor Višnjić

Izvor: Pixsell / Autor: Davor Višnjić

'Žuta crta' je građena kao dvostruka zavojnica, ali njezine su sastavnice neravnopravne. S jedne je strane mladi pobunjeni čovjek zapadne civilizacije koji polako ludi zbog ograničenja koja mu nudi uređenost okruženja. U tome mu nimalo ne pomaže djevojka, konceptualna umjetnica koja se gola u kavezu prodaje kako bi, vjerojatno, pokazala da je i umjetnost, baš kao i tijelo, lako komodificirati. Kontraargument njegovim 'ispadima' u all inclusive hotelskim aranžmanima, bankama, zračnim lukama i ostalim mjestima apsolutnog nadzora, scene su s Arapinom koji je pokupljen s morskih, sredozemnih, granica 'tvrđave Europe'.

On nije jedan od onih koji se žele dočepati boljeg života na razvijenijem sjeveru nego je jednostavno bio loše sreće, s obzirom na to da je umjesto ribe, upecao kravu. Njih dvojica bi trebala biti lice i naličje 'sređenosti', prvi neurotičan unatoč svemu što ga okružuje, drugi željan tek onoga što mu je dostupno, okrenut obitelji, prijateljstvu i onome na što se ne može zalijepiti etiketa s cijenom.

Tako su uspostavljeni zen i njegova negacija, naglašeni i na slici Lovre Artukovića koja glumi scenografiju i kontrapunktira sukob protagonista s djevojkom oko njezina posla i koncepta koji zahtijeva nagost i kupoprodajnu dimenziju odnosa između umjetnika i naručitelja/privremenog vlasnika.

Jednostavnost kompozicije bazirane na takvim oprekama razbijaju monolozi o novosti u načinu uzgoja i manipulacije stokom, i o ogradama koje su sve sofisticiranije kako bi se stado, ili Europa, očuvalo u korisnom i mirnom stanju. Glasovi koje Juli Zeh i Charlotte Roos daju svojim likovima u rasponu su od imitiranja bazičnog psihološkog realizma, preko suhe blagoglagoljivosti reklamnih poruka i prezentacija proizvoda, do narodne prirodnosti sjevernoafričkog ribara.

Takav 'mišung' u Ivici Buljanu i njegovim režijskim postupcima nalazi pravog provoditelja, ali ne i prevoditelja, jer sve što je u tekstu ostaje i u predstavi, uz živu glazbu i sporadične improvizacije. Redatelj je i ovoga puta ostao u pozadini, kao trener koji je ekipi podignuo temperaturu i oslobodio prostor, a ostalo je ionako na njima.

Zato i svaki od izvođača na svoj način uživa u igri: Gorana Bogdana puna je scena, Vedran Živolić pronalazi duhovitost u karikaturi, Kseniji Marinković ni ne treba više od par minuta da pridobije čak i one koji ne vjeruju, a Lucija Šerbedžija brižno i bez nametanja izvršava naloge. Barbaru Prpić zamijenila je mlada Hrvojka Begović, koja se s ostatkom ZKM-ovog ansambla i s 'buljanovštinom' nosi hrabro, s usiljenošću koja je gotovo neprimjetna. Potpuno pak uživaju Nina Violić, Jadranka Đokić i Frano Mašković, možda baš zato što nisu u prvom planu, pa su opušteni i lagano cinični. Novitet je i njemački glumac Tobias Beyer, ali i Slaven Španović, mladi zagrebački đak koji je u 'Žutoj crti' morao odraditi svoju prvu 'pin up' ulogu.

U gotovo dva sata, 'Žuta crta' ne uspijeva u naumu. Kao kritika benigna je i neučinkovita jer problemi na koje ukazuje zaslužuju argumente, a dobivaju tek opća mjesta. Ako je ovo iskaz nezadovoljstva, proizvođači ograda i menadžeri stada imaju sigurnu budućnost.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi