INTERVJU: cody mcclain brown

'Naš čovjek iz Oklahome' o Trumpu, Titu, američkom snu i hrvatskom uspjehu preko veze

  • Autor: Tina Barbarić
  • Zadnja izmjena 03.02.2018 15:04
  • Objavljeno 03.02.2018 u 12:26
tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Hrvatski Amerikanac Cody McClain Brown, profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i autor knjige 'Propuh, papuče i punica', u kojoj predočava sve moguće i nemoguće sudare hrvatske i američke kulture, nedavno je objavio nastavak toga bestselera, a u razgovoru za tportal otkriva je li se u posljednjih sedam godina zarazio skepsom koja vlada Lijepom Našom, što kaže studentima koji vjeruju da u životu mogu uspjeti samo preko veze, što misli o Titu i što zaista znači taj američki san

Krajem 2012., kad je počeo pisati svoj Zablogreb o onome što je pokušavao shvatiti, poput hrvatskog zaziranja od propuha ili svoje splitske punice, Cody McClain Brown, izvorno iz Oklahome blizu Teksasa, nije mislio da će zahvaljujući tome postati trenutno vjerojatno najpoznatiji zet Lijepe Naše.

Taj ga glas bije ne samo zbog popularnosti spomenutog bloga koji je u međuvremenu, nakon četiri godine, prestao pisati jer se, kaže, ovdje više ne osjeća kao potpuni stranac, nego i zbog knjige nastale na temelju tih blogerskih zapisa. Ukoričena je 2014. kao 'Propuh, papuče i punica', u engleskoj verziji 'Chasing a Croatian Girl', i postala je bestseler koji je Hrvate nasmijao, ali i upozorio na sve ono što uzimaju zdravo za gotovo. 

Cody McClain Brown sada donosi čitateljima nastavak svoje 'epske bitke' pri stvaranju doma u Hrvatskoj. U drugoj knjizi 'Hrvatska uzvraća udarac' secira procese zbližavanja s novim prijateljima i susjedima te svoja probijanja kroz sveprisutni hrvatski skepticizam, birokratske zavrzlame i čudnovati jezik koji su ga nakon sedam godina u Hrvatskoj, kako otkriva u intervjuu za tportal, pretvorili u prilično strpljivog čovjeka.

Kako ste upoznali suprugu Hrvaticu?

Upoznao sam je u Oklahomi dok je tamo studirala. Tada nisam imao pojma gdje je ili što je ta Hrvatska, ali evo nas. Novinarka je, ali zapravo ne voli kad o njoj govorim u intervjuima. Kažem joj da je moj Andropov jer me cenzurira. Ali, istini za volju, stvarno previše govorim.

Kad usporedite vaš današnji život u Hrvatskoj s godinom kad ste se tek doselili ovdje, gdje vidite najveće promjene?

U svom karakteru. Danas sam više Hrvat, što znači da sam smireniji, strpljiviji, da mirno prihvaćam da sve ide polako, da se nikamo posebno ne treba žuriti, da se kave dugo piju. Kad ljudima u Americi prepričavam što radim, znaju me pitati zašto to nešto toliko traje, na što je odgovor uvijek: 'Tako je to u Hrvatskoj.' Stvari traju, ali se riješe. Usvojio sam taj hrvatski mod, strpljivi, pa se osjećam sve manje kao stranac. I, dakako, skeptičniji sam, mada nisam ni blizu hrvatske razine. Sad mi je posao ostati optimističan.

tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

U knjizi se dosta bavite tom hrvatskom skepsom. Na jednom mjestu pišete kako je tu 'prijatelj nepresušni spremnik stručnog mišljenja. Za sva područja na kojima želiš nešto učiniti zna razloge zbog kojih najvjerojatnije nećeš uspjeti'. Koliko vas živcira taj hrvatski pesimizam?

Zapravo mi sada smeta više nego kad sam tek došao jer sam u početku mislio da svi govore kako jest, da ovdje zaista jest tako teško i naporno. Onda sam, svom tom skepticizmu unatoč, počeo raditi neke stvari i uspijevao sam. U redu, jasno je da sam možda imao neke prednosti, možda nešto sreće, ali svojim primjerom pokazao sam da se ipak nekad može nešto riješiti u Hrvatskoj. No skepsa je i dalje tu, mada ljudi ne znaju točno zašto sumnjaju. I dalje slušam kako je Hrvatska užas, ali tako je u svim zemljama, svugdje ima užasnih priča.

Otkud izvire ta sveprisutna hrvatska sklonost skepticizmu?

Kako ja to vidim, Hrvatska je uvijek bila žrtva okolnosti, a većinu svoje prošlosti provela je između dva ili više carstava. Tko god je obavio invaziju, ljudi su se s njim morali nositi i vrlo se rijetko događalo da su mogli samostalno odlučivati o svojoj sudbini. I čemu se čovjek u takvoj situaciji može nadati? Nadao si se da se ništa užasno neće dogoditi, puno više nego što si se nadao da ćeš postići nešto izuzetno. Ali kako mi je urednik knjige objasnio u jednoj raspravi, nije da kod Hrvata nije bilo nade. Oni su znali da će biti bolje, možda ne za toga života, ali jednom da, a i ako ne bude bolje, izdržat će. Tako da je to nekakav negativni optimizam. S druge strane, u Americi je nada snaga koja nadahnjuje pojedinca da postigne nešto. Uče nas odmalena da smo gospodari svoje sudbine, da kontroliramo sve. U tome uvjerenju ima i istine, ali i mnogo toga što mu ne ide u prilog. Zato Amerikanci, primjerice, ne suosjećaju sa siromašnima jer ako si siromašan, onda jednostavno trebaš nešto poduzeti u vezi toga i postati bogat. Što je smiješno. U Hrvatskoj su, s druge strane, ljudi suosjećajniji, bolje razumiju kontekst i da su okolnosti važne jer su bile važne u cijeloj povijesti ove zemlje.

  • +7
  • +4

Cody McClain Brown

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Komentirali ste i da je, po uzoru na mitski američki san, u Hrvatskoj mitska priča ona da uspjeha nema ako nema veze. Kad ste 2014. potukli deset kandidata i dobili mjesto nastavnika engleskog jezika na FPZG-u, mediji su vas prozvali čudom, dijelom i zato što je nevjerojatno to da netko dobije posao bez jake veze.

U tom slučaju imao sam dosta prednosti. Ipak dolazim iz bogate zemlje, imam traženu razinu obrazovanja, a ljudi trenutno žele govoriti i učiti engleski. Zato ne mogu baš svakome u bilo kojoj niši reći kako se stvari zaista mogu riješiti. Ne mogu im reći i da pokušaju bez veza jer možda ih nekad trebaš. Imao sam ih i ja, ali to je bilo u smislu pronalaska sposobnog čovjeka za određeni posao. Amerikanci to vide kao umrežavanje u pozitivnom smislu, a ne kao običaj da nazovem prijatelja da mi nešto sredi pa da postanem uhljeb ili slično. Puno toga što se u Hrvatskoj smatra korupcijom u SAD-u se smatra jednostavno - politikom, lobiranjem. Ljepši su izrazi.

Pravo značenje američkog sna

'Potreba za optimizmom u američkim ranim godinama usadila je vjeru među Amerikancima da smo 'izuzetni' ljudi. Ta se 'izuzetnost' ne temelji na pojmu nacije u europskom smislu. To nije ekskluzivni klub koji se temelji na krvnim zrncima i etničkom identitetu. Naprotiv, radi se o nečemu drugom. Izuzetnost se sastoji u tome što je to američki san koji se može ostvariti svakome tko je u njega spreman vjerovati. Izuzetnost američkog sna više je u formi religijskog koncepta, nego nacionalnog ili domoljubnog stajališta.'

Što o principu uspjeha preko veze misle vaši studenti?

I tu ima skepticizma, kao i svugdje u Hrvatskoj. Neki od mojih studenata tako misle da je studiranje novinarstva ili političkih znanosti gubitak vremena ako nemaju vezu. Misle da bez nje nemaju šanse da nađu posao pa se onda prepuste. Ne vide zašto bi to učili i trudili se. Kad tom skepticizmu i manjku inicijative dodate činjenicu da je u Hrvatskoj obrazovanje besplatno, nemate baš uvjete za najproduktivnije okruženje. Kako studenti u Americi plaćaju svoje obrazovanje, onda ga i shvaćaju ozbiljnije. To je velika razlika između njih i Hrvata. Nisam preskakao predavanja jer sam htio da mi se ono što sam uložio i vrati. Mada, općenito sam prilično zadovoljan svojim studentima. Mnogi su dobri i sposobni i počinju karijere u struci. Samo bih volio da im je malo više stalo. Doduše, to kaže svaki nastavnik.

U knjizi pišete i o svojoj osmogodišnjoj kćerki. Jeste li zadovoljni njenim obrazovanjem?

Prilično sam zadovoljan njenom školom, ima sjajnu učiteljicu. Sad je u godinama kad je važno naučiti čitati, računati i kako učiti te sve to ide bez nekog velikog stresa. Srednja škola me pomalo brine jer čujem stravične priče o tome, ali opet, možda je to taj hrvatski pesimizam. Za sve te pritužbe koje čujem na račun škola i obrazovanja ne znam je li baš stvarno tako ili ljudi samo pretjeruju jer se žele žaliti. Moji roditelji u Oklahomi su učitelji i, iskreno, to je pravo s*anje. Sumnjam da može biti gore od toga. Razumijem, naravno, da je frustrirajuće kad imaš državne ustanove koje pak imaju moć i važnost, a koje tu moć i važnost trate na gluposti. I samom mi se čini da su neki predmeti koje djeca i danas uče pomalo zastarjeli, ali sam u generalnom smislu zadovoljan. Cijelo je hrvatsko čudo to zapravo kako se puno toga postigne s tako malo. I onda pomisliš što bi tek bilo kad bismo se riješili još 20 uhljeba i dali novac onima koji ga zaslužuju. Pa bio bi to raj na zemlji kad već ni sad nije tako loše.

Čudo zvano autorizacija

Tek se u Hrvatskoj upoznao s neobičnom praksom autorizacije, time da nakon što ga daš, od novinara tražiš svoj intervju pa ga onda prepravljaš ako ti se u njemu nešto ne sviđa. U SAD-u službeno nema takve prakse predomišljanja, kaže McClain Brown. 'Siguran sam da moćnici rade pritisak na novinare da se stvari prikažu u određenom svjetlu ili da se izostave neke stvari koje su izgovorene, ali nije praksa da političari i poznate ličnosti dotjeruju vlastite intervjue', tvrdi i objašnjava da je to zato što zakoni o kleveti u Americi nisu tako strogi kao u Hrvatskoj. 'Možeš reći da je Obama kenijski marksist, da je Trump narančasti diktator s malim rukama. Neće te nitko tužiti, mada može, ali ne razmišlja se toliko o tome. Jednostavno kulturološki nemamo taj običaj nekog ušutkavati. Mislim da je Hrvatskoj to ostavština iz socijalizma, kad si morao paziti što govoriš i nisi smio otvoreno kritizirati. Zato su mediji tu dan-danas slabi', zaključuje McClain Brown.

Kako gledate na trenutnu političku situaciju u Hrvatskoj?

Za početak, američki je predsjednik Donald Trump pa baš i nisam u poziciji da kritiziram političke sustave drugih zemalja. Ali ako to stavimo sa strane, osobno najveći problem s hrvatskom politikom taj je što se još uvijek bavi prošlošću. Vjerujem da je u principu 75 posto stanovništva pun kufer toga, ali je ostatak preglasan i mobiliziran. Ako Amerika s Trumpom, njegovim fake news i čime sve ne trenutno gubi demokratsku kulturu, za Hrvatsku bih mogao reći da je zapravo još i nema. Meni je demokracija dopustiti ljudima da se ne slažu, a da ih pritom ne etiketiraš automatski kao fašiste i komuniste. Netko progovori protiv Crkve i odmah je komunist, netko se drzne reći nešto loše o Titu i gotovo - ustaša je.

A što vi mislite o Titu?

Tito je bio kompliciran tip. Povijest je komplicirana, a u njenom ispreplitanju s politikom problem nastaje kad ju politika pokuša učiniti prejednostavnom. Tita u tom smislu ne treba smatrati svecem, što neki čine, niti ga se treba izjednačavati s nekim od najgorih ljudi koji su postojali. Ja bih ga, recimo, usporedio s Thomasom Jeffersonom, čovjekom koji je napisao Deklaraciju nezavisnosti, i njegovom sjajnom rečenicom: 'Smatramo da su ove istine očite: da su svi ljudi stvoreni jednaki', ali je ujedno imao hrpu robova i s hrpom njih je volio spavati. Imao je, dakle, kompleksne ideje. U kontekstu Tita to je još pogotovo kompleksno jer je to relativno nedavna prošlost. Zapravo, kad bolje razmislim, ne bih trebao Hrvate prozivati ni za to što previše govore o prošlosti jer mi u Americi još uvijek raspravljamo o našem građanskom ratu iz 1860-ih. Komplicirano je to. Povijest je važna jer nam pomaže definirati tko smo, ali istovremeno bi bilo lijepo kad bismo politiku mogli držati izvan nje jer joj nimalo ne pomaže.

tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Ranije ste spomenuli Donalda Trumpa. Kako objašnjavate njegov dolazak na vlast u SAD-u?

Trump je proizvod svega što je u američkom političkom sustavu negativno već dugo vremena. Tako da on uopće nije nov, samo je napokon utjelovio sve najgore. Njegova kandidatura, a zatim i pobjeda na predsjedničkim izborima, sjajan su pokazatelj toga koliko Amerikanci obožavaju bogataše. Vjerujemo da ako si bogat, onda si dobar, što je suludo. I sasvim suprotno od Hrvatske. Ako ovdje voziš dobar auto, odmah si sumnjiv, svi se pitaju koga si zeznuo. Ako u Americi voziš dobar auto, mora da si vrijedan i pametan čovjek. Trump je u tom jednom kontekstu simbol svega što je krivo u vezi ovoga američkog stava. Istovremeno, ljudi su se tamo umorili, bilo im je dosta statusa quo, dosta im se gluposti servira već godinama. Trumpu njegovi birači i dalje vjeruju jer je, kako rekoh, bogat, pa mu sve prolazi. Ali sve u svemu, njegova vladavina je, vjerujem, znak kraja američkog carstva. Gubimo kredibilitet, institucije se urušavaju same u sebe, Republikanska je stranka u osnovi apokaliptični kult koji se ne brine ni o kakvoj dugoročnijoj budućnosti, samo o tome kako osvojiti još jedne izbore, čemu pomažu milijuni milijardera koji ih kontroliraju. Čitao sam nedavno knjigu o padu Sovjetskog Saveza i mogu se povući paralele s ovime što se trenutno događa u SAD-u, od prevelike zatvorske populacije do političkog procesa koji se apsolutno ne obazire na potrebe javnosti. Što reći, sretan sam što sam u Hrvatskoj i što iduće godine napokon mogu dobiti državljanstvo.

'Pravi Oklahomac'

'Pogledajte samo s koliko ponosa će netko istaknuti da je 'pravi Purger' (Zagrepčanin čiji preci žive u tom gradu barem tri generacije) ili 'pravi Splićanin' (čovjek iz Splita za MNOGO generacija). Nisam nikada sreo nekoga iz Oklahome tko bi se ponosio višegeneracijskim životom u Oklahomi: 1) jer je to Oklahoma i 2) većina Oklahomaca, osim urođenih Indijanaca, ne živi ondje generacijama, a čak i većina Indijanaca dolazi s nekog drugog teritorija. (...) Na prostranstvima Zapada mi se ponosimo svojom mobilnošću, a ne sposobnošću da se na dulje vrijeme skrasimo na jednom mjestu.'

'Par mjeseci nakon što mi je knjiga objavljena izdavač je objavio ulazak u predstečajnu nagodbu', pišete u 'Hrvatska uzvraća udarac', misleći na Algoritam Nevena Antičevića. Kako s odmakom gledate na slom AMK-a, probleme hrvatskog izdavaštva i knjige?

Osobno s Algoritmom nisam imao problema. Dakako, duguju mi, kao i svima ostalima, ali je suradnja prije toga bila korektna. Izdavaštvo je danas u generalno teškom položaju, a Neven Antičević je u jednom trenutku objasnio da su jednostavno najprije imali nekoliko dobrih godina, nakon čega su slijedile ne tako dobre. Bilo mi je žao kad su propali, ali sretan sam da je većina knjižara opstala, kao i što je većina ljudi sačuvala svoj posao. Nije li to nešto sasvim hrvatski? U SAD-u bi, bez ikakve sumnje, sve otpustili i prodali prostore Starbucksu. Tako gledajući, priča s Algoritmom možda nema sretan kraj, daleko od toga, ali barem je dostojanstveno završilo. Sad sam kod Vorto Palabre, koju čine ljudi iz nekadašnjeg Algoritma i Znanja i zadovoljan sam.

Cody McClain Brown u svom kvartu u Zagrebu

Cody McClain Brown u svom kvartu u Zagrebu

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Radite li na novoj knjizi?

Nakon što sam objavio 'Punicu, papuče i propuh' i sada 'Hrvatska uzvraća udarac' shvatio sam da sam u životu počinjao pisati mnoge romane i da bi bilo dobro da neki možda i završim. Prije nekoliko mjeseci crtao sam s kćerkom i nacrtao lik koji sam izmislio još u srednjoj. Sjetio sam se onda da sam prije možda osam godina počeo pisati knjigu o njemu i našao tih 6000 prvih riječi. Trenutno radim na nacrtu za koji se nadam da ću ga dovršiti za mjesec dana. To je nešto posve drugačije od ovoga što sam dosad objavljivao. Punice ovaj put nema.

Punica je ta s kojom često razgovarate na 'naškom' i tako vježbate, a u knjizi urnebesno opisujete sve svoje muke s razumijevanjem i govorenjem hrvatskog. Kako trenutno stojite s učenjem jezika?

S punicom dosta razgovaram i zato imam i dalmatinskih izraza u rječniku. Općenito pokušavam sa svima češće razgovarati na hrvatskom i s vremenom sve češće i uspijevam. Kad sam se tek doselio, taman što bih izgovorio 'dobar dan', ljudi bi se prebacivali na engleski. Nikome se nije dalo slušati to lomljenje jezika, ali sada, kako bolje govorim, više sa mnom i razgovaraju na mojoj verziji hrvatskog. Padeži su mi najteži. Koliko sam shvatio, u hrvatskom se moram koncentrirati na glagol, dok se u engleskom koncentriramo na subjekt. Već mi je tu malo naopako. Onda, u redu, imam taj glagol i imam imenice, ali se onda odjednom prije njih nađe taj neki pridjev. Ajoj, pa što sad s njime? Koji je pak sad to rod, je li muški ili ženski? Puno posla, dosta složeno.

Hrvatska je bila Instagram prije Instagrama

'Na neki način Hrvatska funkcionira poput društvene mreže u doba kada društvenih mreža još nije bilo. Davno prije nego što je nastao Instagram i ljudi su počeli dijeliti slike svog ručka vaši su hrvatski susjedi ionako znali što ste toga dana objedovali.'

Ljudi vas tu stalno pitaju kako to da ste baš Hrvatsku odabrali za mjesto u kojemu ćete živjeti. Što im kažete, zašto Hrvatska ili, bolje rečeno, zašto još uvijek Hrvatska?

Teško je objasniti i vjerojatno nikad do kraja neću moći objasniti zašto, ali razlog je u suštini jednostavan. Život tu mi je bolji. Možda bi bolje bilo u Njemačkoj, Švedskoj, Irskoj, to ne znam, ali znam da je bolje od SAD-a. Sviđa mi se ova kultura, mentalitet, to kakvi su ovdje ljudi; puno su suosjećajniji, strpljiviji, gostoljubiviji, društvene veze su jako snažne, puno se drži do obitelji, do prijatelja. 'Seinfeld' možda jest ekstreman primjer, ali kod Amerikanaca je manje-više tako. Čim te prijatelj pita da mu napraviš neku uslugu, ti si automatski iživciran. U Hrvatskoj prolaziš kroz agoniju ako dobrom prijatelju moraš reći 'ne'. To su neke hrvatske društvene vrijednosti koje bih volio da Amerika prihvati, taj osjećaj zajednice i društvene empatije. Dakako, ta povezanost istovremeno je dobra i loša. Nisi toliko sam i usamljen, ali događaju se nepotizam i korupcija. Drugim riječima, velika povezanost ljudi u jednu ruku sprečava da problemi s kojima se Hrvati bore postanu još veći, dok je istovremeno uzrok nastanka tih problema.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Komentari čitatelja 8

Prikaži sve
  • samostalan

    03.02.2018 13:36

    Odlican clanak.

  • monsider

    03.02.2018 20:03

    A što kažeš na hvalospjeve Hrvatskoj od strane ovog Amera. Izgleda da ni ti nisi čitao članak.

  • gljivar

    03.02.2018 17:54 3 odgovora

    "Trump je proizvod svega što je u američkom političkom sustavu negativno već dugo vremena." Rodno nesiguran očito nije ni ovaj put gubio vrijeme na čitanje članka, kaj ne :-)

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi