INTERVJU

Nada Gašić: Zagreb je u svome centru i srcu trenutno turoban, tmuran grad koji ostavlja dojam ne samo zapuštenog, već i ostavljenog starca

  • Autor: Tina Barbarić
  • Zadnja izmjena 07.12.2020 18:06
  • Objavljeno 07.12.2020 u 11:44
Nada Gašić

Nada Gašić

Izvor: Pixsell / Autor: Tomislav Miletic/PIXSELL

Nada Gašić, jedna od najzagrebačkijih spisateljica, kako je često zovu zbog njena dva ranija hvaljena i nagrađivana romana o Zagrebu, 'Mirna ulica, drvored' i 'Voda, paučina', s kojima je bila u finalima književne nagrade tportala, ovih dana kod Sandorfa objavila je novu knjigu, treći dio njene zagrebačke tetralogije 'Devet života gospođe Adele (Proljeće u Zagrebu 2020.)'. Glavna junakinja je umirovljena 80-godišnja Zagrepčanka koja se, kako sugerira podnaslov romana, u proljetnim mjesecima ove uvrnute godine bori ne samo s gadnim Covidom-19, odnosno time kako ga izbjeći, nego i s posljedicama potresa od ožujka, koji je centar grada pretvorio u, kako sama kaže, 'gradilište'. Pitali smo Nadu Gašić tko je njena Adela Premec i zašto nam se čini da je odnekud poznajemo

Gospođa Adela Premec 80-godišnja je udovica iz šireg centra Zagreba, ima naslijeđenu grobnicu u mirogojskim Arkadama, vikendicu u Crikvenici i stan od sto kvadrata u Bauerovoj ulici, na što često podsjeća nećaka i nećakinju u pričama o svojoj oporuci, kojom licitira u zamjenu za njihovu pažnju. Tlakomjer drži na nahtkaslu pokraj uzglavlja i tlak si mjeri barem dva puta dnevno, popije i koju čašicu finog konjaka, ali ne previše, ipak je dama, piše pisma gradonačelniku Bandiću o šteti koju joj je uzrokovao potres, tri pločice u kupaoni i one koje tek budu otpale, a piše i ministru Berošu, koji joj je 'jako, jako feš muškarac'. Strahuje, uz to, da je 'kao onu siroticu iz staračkog doma u Splitu, koja je umrla od Covida' 'ne otpelaju u Bosnu i tam pokopaju', a prije izlaska uvijek provjeri papirić na kojemu stoji: P, V, S, M, O, K.

Protagonistica je to trećeg romana Nade Gašić, koja se bori za svoj opstanak u doba u kojem su joj grad posjetili koronavirus i Zgzem, frustrirani potres. 'Devet života gospođe Adele' ujedno je nastavak zagrebačke tetralogije autorice, koju čine knjige 'Mirna ulice, drvored' iz 2007. i 'Voda, paučina' iz 2010., a u kojoj svaki naslov pokriva određeno godišnje doba i određeni zagrebački kvart. Priču gospođe Adele Gašić je počela pisati dan nakon zagrebačkog potresa, 23. ožujka, i ispisivala ju je do prvog dana ljeta ove neobične godine, stvarajući junakinju koju će biti teško zaboraviti, baš kao i proljeće u Zagrebu 2020.

Glavna junakinja vašeg novog romana Adela Premec toliko je životna da sam se čitajući mogla zakleti da je odnekud poznajem. Kako i kada se vama prvi put 'prikazala' i kako ste je (iz)gradili?

Naravno da je poznajete. Gospođa Adela Premec sazdana je tako da bude odmah prepoznata kao uočljiv primjerak ne samo vrste ljudi koju svi poznajemo, već i kao predstavnik građanskog sloja koji polako nestaje iz ovoga grada. (Malo)građanski sloj kakav poznajemo vjerojatno će se ugasiti, ali Adela/e će karakterno ostati neuništiva/e. Pratim gospođu već niz godina kroz osobe njezinih godina koje sam poznavala, susretala ili živjela u njihovoj blizini. Ulazak u literaturu omogućila joj je, ipak, susjeda koja je, posve uređena i smirena, izašla iz potresom uzdrmane kuće tek nakon drugog potresnog udara, strogo upitala 'zakaj nema vode', pa kad joj je objašnjeno da smo isključili dovod vode i plina jer su dodatni izvor opasnosti, prezrivo je odmjerila već posve promrzle susjede i rekla: 'A moji u Novom Zagrebu imaju sve.' Sutradan sam sjela za laptop i poželjela joj sretan put u književnost.

tportal

Izvor: Pixsell / Autor: Tomislav Miletic/PIXSELL

I njeno ime je pravo zagrebačko, kao uostalom i druga iz vaših romana. Je li istina da do tih imena dolazite na grobljima? Kako ste došli na tu ideju i kako funkcionira to vaše osmišljavanje imena koje će za lik biti zaista ono pravo?

U svakom gradu u kojem sam živjela, ili boravila dovoljno dugo da sam imala vremena otići do groblja, to sam i činila zato što groblja zorno pokazuju kako se gradovi mijenjaju i kako pojedina kulturna zajednica nastaje i nestaje. Pomoću nadgrobnih spomenika i napisa na njima pratimo sve što želimo doznati o nekom gradu: tko je nekad živio u tom gradu, zanimanja koja su bila cijenjena u toj sredini, stihotvorni ukus ožalošćenih, frekvenciju pojedinih prezimena, njihovo nestajanje i bujanje novopridošlih. Na grobljima ćete, u samo jednoj šetnji puteljcima, doznati više o gradu nego što ćete doznati čitajući desetine knjiga. Zagrebački Mirogoj svjedoči da dugo godina ovo nije bio grad 'prezimena na ić', a danas su ona dominantna. Ideja da kombinacijom imena i prezimena oživim nestale sugrađane vjerojatno je tinjala do trenutka u kojem nisam počela pisati romane; poslije sam je samo iskoristila. Ime je uvijek znak, obilježje vremena i sredine u kojoj nastaje, pečat društvenih promjena i u životu i u romanu, ali imena ponekad dajem kao simbol nečega što samo meni može biti značajno i jasno; ponešto u pisanju mora zabavljati i samog autora. Eto, mene zabavlja 'oživljavanje' nestalih sugrađana.

Adela ima osamdeset godina, umirovljenica je. Takvima poput nje rijetko kad uspijeva da postanu središtem neke knjige ili priče. Kako to da ste za glavnu junakinju izabrali upravo nekoga iz treće, Adela bi rekla, 'četvrte životne dobi'?

Da, rijetko se događa, ali u svjetskoj literaturi imamo sjajne primjere likova koji su stari i sami, doduše to su uglavnom 'starci' od šezdesetak, sedamdesetak godina. Nisam sigurna, ali ni ja se ne mogu sjetiti da je u našoj književnosti cijeli roman posvećen osamdesetogodišnjoj starici i to takvoj koja se teško, ali žilavo bori i sa svojom samoćom i s usamljenošću u doba koje nije naklonjeno nikome, a za njenu generaciju je i doslovno opasno po život. Dala sam joj punu podršku u toj borbenosti. Ne mora svima biti simpatična, ali joj nitko ne može prigovoriti da je prije vremena bacila koplje u ledinu.

tportal

Izvor: Pixsell / Autor: Tomislav Miletic/PIXSELL

Adela je, kako ste naveli, zbog svoje starosti u romanu posebno ugrožena jer je radnja smještena u centar Zagreba u proljeće 2020., u vrijeme koronavirusa i potresa. Ona se sa svim tim nemilim okolnostima nosi onako kako zna i umije posve sama. Kako se po vama službeni Zagreb nosio i još uvijek nosi s posljedicama razornog potresa 22. ožujka i što je taj potres pokazao o tome kako isti taj službeni Zagreb tretira svoj centar?

Adela jest namjerno odabrana starica koja strepi i od potresa i od koronavirusa i od opasne starosti. Gradila sam i izgradila lik koji će, na neki način, biti sam Zagreb; i on drhti od straha pred tim istim razarajućim opasnostima: trese se od straha od novoga potresa, boji se sveprisutne korone koja mu odnosi građane i doslovno umire od straha devastirajuće starosti. Zagreb je ugrožen i to, čini mi se, mnogo više no što se čini na prvi pogled i mnogo više no što to dopušta svijest njegovih građana. Namjerno kažem 'svijest', a ne savjest, jer samo svijest može još nešto učiniti da se srce grada spasi od potpune propasti. Savjest uvijek dolazi naknadno i uglavnom više ničemu ne služi.

Službeni Zagreb nosio se dobro s posljedicama potresa tek nekoliko dana, baš onoliko koliko je trajala i opća empatija sugrađana. A zatim je nastupilo vrijeme hlađenja emocija i u Zagrebu i u cijeloj Hrvatskoj, sve do potpunog zamrznuća razumijevanja onih sugrađana koji su se morali iseliti iz svojih uništenih domova ili nastaviti živjeti u prostoru koji izgleda baš onako kako izgleda uzdrman stan nakon potresa: prijeteće. Vrlo brzo se konsolidirala sva moguća administracija koja je uspostavila režim terora nad svima koji se bore da kako-tako osposobe svoje domove za normalan život. I o tome ima ponešto u romanu, ali ne mučim čitatelja svojim opservacijama.

Istina je da većina Zagrepčana živi u betonskim zdanjima, ništa ih u njima ne podsjeća na potres, pa ako im je uopće i stalo do uništenog centra grada znaju da će se elitne zgrade kad-tad i kako-tako obnoviti. Uglavnom, ne zamaraju se time hoće li doći do gentrifikacije Zagreba, hoće li se osiromašeni sloj umirovljenika i nekih ostataka srednje klase morati iseliti jer nemaju sredstava kojima bi sami plaćali obnovu svojih kuća i stambenih prostora. Zanimljivo je da ovo pomanjkanje svijesti o stanju grada nije problem nikakvih udaljenih, novih kvartova, već se elementarna odsutnost svake svijesti o tome što je to grad uopće primjećuje već u prvoj kući u kojoj se nije dogodilo ništa, a koja se doslovno naslanja na urušeni objekt. Empatija je uvijek kratkotrajna i prigodnog karaktera. Prosječan odgovor na sve što se dogodilo glasi: 'Mi smo dobro prošli, kod nas se, hvala Bogu, niš ni dogodilo.' Zato mi je Adela značajna kao lik.

I sami ste imali dosta materijalne štete u ožujku. Koliko i kako vam je stradao dom i kako sada stojite po tom pitanju?

Nisam od onih koju mašu svojom srećom, a ni nesrećom. Ukratko, kuća u kojoj stanujem građena je krajem tridesetih i prošla je kao i većina takvih u kvartu oko Kvaternikova trga. Izašla sam iz stana u kojem nije bilo zida ni stropa koji nisu bili načeti opasnim deltama pukotina. Ali imala sam kamo otići i to me odvaja od mnogih koji to nemaju. Stoga se od mene nije čula ni riječ jadikovanja. Vratila sam se nakon šest tjedana koje sam utrošila što pisanjem Adele, što čišćenjem stana i stvari pa pronašla mjesto koje sam ocijenila sigurnim od otpadanja žbuke. Ono što sam mogla sama dosegnuti s ljestvi sama sam i oblijepila selotejpom, ugurala vatu ondje gdje su rupe bile zastrašujuće, a preko svega sam nalijepila bijeli papir A4 kao dokaz da papir u mome stanu još uvijek nečemu služi. Nakon pet mjeseci, kad smo uspjeli doći do dobrog majstora, stan je obnovljen, ali sama zgrada sa šest stanova još će imati mukotrpnog posla oko obnove. Dakle ništa strašno, zar ne?

tportal

Izvor: Pixsell / Autor: Tomislav Miletic/PIXSELL

Što se tiče druge ključne teme ili okolnosti u Adelinu životu, Covida ili Kovide, kako je u jednom trenutku ispravlja nećakinja, kako vi doživljavate ovo 'novo normalno', kako ga voli nazivati Stožer? Kako nadomještate odlaske na izložbe, u kazališta, putovanja...?

'Novo normalno' je fraza koja je eufemizam za kuhanje žabe. Eksperimenti pokazuju da će žaba, ubaciš li je u vruću vodu, iskočiti, ali ako joj u hladnu polako dodaješ toplu, pa vruću, možeš je mirno skuhati, neće se ni pomaknuti. Tako smo i mi počeli od sitnih plašenja pa polako došli do toga da bi, valjda, normalno trebalo biti društvo u kojem se ljudi kao u petparačkim filmovima kombinirane katastrofe i science-fictiona skrivaju jedni od drugih, pričaju potomcima što je to bilo druženje, kao i kinematografi, kazališta, restorani, kafići… Pristajem samo na sintagmu 'trajno nenormalno', a u njoj ću se ponašati onako kao Adela: kako znam i umijem. Nikada i ništa ne nadomještam, ni ljude, ni odnose, pa tako ne smatram da mi online prijenos kazališne predstave može zamijeniti kazalište; drugi je to medij. Iako sam strastvena putnica koja većinu putovanja zasladi odlaskom na izložbe, u muzeje, ali i posjetom opernim kućama i koncertnim dvoranama, podnijela sam ovo 'vrijeme ničega' pišući roman, redigirajući ga, čitajući iznova knjige koje su me nekad veselile, gledajući crno-bijele filmove i maštajući o jutru u kojem ću otputovati vlakom do Ljubljane i ući u Cankarjev dom na neki koncert o kojemu, u Zagrebu, zaista mogu samo maštati. Vlakovi koji prelaze granice moj su prostor slobode.

'Devet života gospođe Adele' dio je vaše zagrebačke tetralogije, zbog koje vas često nazivaju 'najzagrebačkijom autoricom'. Što kažete na tu titulu, zašto vam je bila želja pozabaviti se Zagrebom na ovaj način i kako svoj grad doživljavate danas, ne samo u smislu korone i potresa, nego uopće, kakav vam je njegov generalni 'osjećaj' ili dojam, atmosfera?

Bavim se Zagrebom ne zato što ga volim kroz lak licitarskog srca, već zato što ga dobro poznajem i što u njemu prepoznajem mnogo toga što se ne vidi na prvi pogled. Nikad nisam nasjela na kičastu ljubav prema gradu u kojem živim. Ne podilazim mu, već ga promatram, pratim njegove stanovnike i samu sebe u gradu pa mi se čini da, na neki način, njegov život 'prepisujem'. Nijedan grad nije u ovo vrijeme ispražnjenosti od ljudi i smijeha vedar, ali Zagreb je trenutno turoban, tmuran grad koji ostavlja dojam ne samo zapuštenog, već i ostavljenog starca. Govorim o njegovu centru, njegovu srcu. Preživjet će, naravno da će preživjeti, ali kakav će to grad biti, drugo je pitanje. A s komplimentima se, s oproštenjem, dobro nosim.

Gospođa Adela, kako i spada, govori tradicionalnim zagrebačkim žargonom. Možete li se osvrnuti na njega, na njegove specifičnosti i na to kako kotira u današnjem Zagrebu?

Tradicionalni zagrebački žargon nije izdržao bitku s propisanim standardom, ne zato što školovanje traži čistunstvo u jeziku, pa čak ni zbog toga što je televizija učinila veliki napor da poništi sve što nije 'službeno'. Taj je tradicionalni žargon izgubio bitku onoga trenutka u kojem su potomci onih koji su samo njime govorili odustali od njegove uporabe u svom obiteljskom okruženju; smrtni odlasci se, kao što znamo, većinom događaju u obiteljskom krugu. Bilo je, čini mi se, važnije potvrditi svoju privrženost propisanom nego se trajno legitimirati kao pripadnik jednog sloja koji polako, ali neminovno odlazi.

tportal

Izvor: Pixsell / Autor: Tomislav Miletic/PIXSELL

Koliko i što u ovim pandemijskim danima čitate, pratite li što se novo objavljuje i imate li neke preporuke, pogotovo domaćih naslova?

Vječni sam ponavljač u čitanju i odavno ne srljam za novim naslovima. Moja je kućna biblioteka prepuna klasika koji me još uvijek opčinjavaju u trenutku u kojem otvaram korice kakve knjige. Moje su preporuke često neaktualne pa bih vaše čitatelje rado poštedjela svojih uputa u avanturu čitanja. Od novijih naslova sigurno ću pročitati novog Ferića. Ostanimo na tome.

Kakvom vam se inače čini domaća književna scena?

Dobra, uvijek je bolja nego što se čini na prvi pogled.

Što se tiče kulture općenito, u ovom periodu koronavirusa ponovno su se aktivirali glasovi onih koji radnike u kulturi, kulturnjake, vode kao 'uhljebe', pa su im u vrijeme velike krize poručivali 'neka nađu pravi posao'. Kako to komentirate i što općenito mislite o ovdašnjem tretmanu kulture i onih koji kulturu stvaraju i njome se bave?

Osim u nesretnim povijesnim razdobljima u kojima se kultura laća barjaka u ime aktualnih političkih elita, ona je posve bezopasna, pa je vrlo komotno kulturnim radnicima govoriti što god hoćete. Ništa se neće dogoditi, jer kulturni radnici, posebno u ovom trenutku općeg zastoja i opstipacije svih mogućih ustanova, nemaju čime ni ucijeniti ni zaprijetiti. Kako bi zvučala ta prijetnja? 'Ako nešto ne učinite, neću pisati, neću glumiti, neću svirati, neću pjevati, neću slikati, neću snimati filmove…' Odgovor, čak vrlo pristojan, glasio bi: 'Pa, nemoj.' Opstipacija je zahvatila sve, ali naravno, i među kulturnim radnicima postoje razlike i to upravo onakve kakve inače dijele ovo društvo: postoje oni koji su naslijedili privilegije socijalizma kroz nedodirljivost radnih mjesta u državnim i gradskim ustanovama, pa samim time i stalnost mjesečnih prihoda bez obzira na trenutnu situaciju u društvu, i postoje oni koji u startu nemaju ništa. Ali to je već drugo pitanje i svodi se na pitanje proletarizacije većeg dijela kulturnih djelatnika. Generalno, čini mi se da se svi dobro drže, a najbolje baš oni koji su na vjetrometini tržišta. Rade udarnički u najboljoj tradiciji borbenih kulturnjaka. Tako nastaju i neke knjige.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!