HNK Split kao svoju sljedeću premijeru najavljuje, u subotu, 24. siječnja, dramu Požari suvremenog libanonsko-kanadskog autora Wajdija Mouawada u režiji Ivana Plazibata. Riječ je o jednom od najizvođenijih i najutjecajnijih dramskih tekstova s početka 21. stoljeća, djelu koje, iako duboko ukorijenjeno u iskustvo ratova na Bliskom istoku, progovara univerzalnim jezikom obiteljske traume, šutnje, naslijeđene boli i potrage za istinom.

Wajdi Mouawad jedan je od najzanimljivijih živućih kazališnih autora frankofonog govornog područja. Rođen je 1968. godine u Libanonu, odakle s obitelji odlazi još kao dijete, nakon izbijanja građanskog rata, te od tada živi i stvara u Kanadi, ponajprije u Quebecu, te u Francuskoj. Požari, drama nastala 2003. godine na pozadini stvarnih povijesnih događaja libanonskog građanskog rata pripovijeda epsku priču koja se proteže kroz četrdesetak godina i dva kontinenta, spajajući osobnu sudbinu s kolektivnom poviješću.

Radnja Požara započinje nakon smrti Nawal Marwan, žene koja je posljednjih pet godina života provela u potpunoj tišini. Njezini blizanci, Jeanne i Simon, nasljeđuju neobičnu oporuku: dvije omotnice koje moraju uručiti ocu za kojeg su vjerovali da je mrtav i bratu za čije postojanje nisu znali. Ta majčina posljednja želja pokreće putovanje koje se iz administrativne obveze pretvara u složenu istragu obiteljske prošlosti, ali i u suočavanje s poviješću obilježenom ratom, nasiljem i prisilnim egzilom. Istina se u Mouawadovu tekstu ne razotkriva linearno, nego u fragmentima, kroz niz susreta, svjedočanstava i sjećanja, sve do završnog otkrića snažnog katarzičnog naboja.

Mouawad u Požarima namjerno briše toponime, povijesne datume i nazive vjerskih ili etničkih skupina. Rat ostaje bez imena, a prostor bez geografskih oznaka. Povijesno iskustvo građanskog rata time se pretvara u poetsku i metafizičku dramu u kojoj povijest prestaje biti kronologija događaja, a postaje sila koja razara intimne živote pojedinaca. Upravo je ta univerzalnost razlog zbog kojeg Požari snažno odjekuju i izvan konteksta u kojem su nastali te se često čitaju i u svjetlu ratnih iskustava drugih prostora, uključujući i postsocijalističku Europu.

Splitsku inscenaciju potpisuje Ivan Plazibat, koji Požarima pristupa kao velikoj ansambl-predstavi u kojoj se intimna obiteljska drama isprepliće s epskim zahvatom u povijest. U središtu njegova čitanja nalazi se pitanje na koji način povijest ulazi u živote pojedinaca i kako se trauma, neizgovorena i potisnuta, prenosi s generacije na generaciju. Plazibat pritom ističe da je riječ o formatu koji može nastati upravo u nacionalnom kazalištu, s velikim ansamblom glumaca različitih generacija.

Ulogu Jeanne tumači Petra Kovačić Botić, Simona igra Stipe Jelaska, dok lik Nawal Marwan utjelovljuje Katarina Romac. U predstavi sudjeluje gotovo čitav ansambl Drame HNK Split: Trpimir Jurkić kao Hermile Lebel, Zdeslav Čotić u ulogama Ralpha, vodiča i ratnog fotografa, Donat Zeko kao Wahab, te Monika Vuco Carev, Marija Šegvić, Tajana Jovanović, Nikša Arčanin, Ira Osibov, Elvis Bošnjak, Deni Mašić, Nenad Srdelić, Goran Marković i Filip Radoš.

Scenografiju potpisuje Zdravka Ivandija Kirigin, a kostimografiju Petra Pavičić. Vizualni identitet predstave ne oslanja se na ilustraciju konkretnog prostora ili povijesnog razdoblja, nego gradi kolaž sjećanja i unutarnjih stanja likova. Scenski se prostor mijenja usporedno s promjenama perspektive – od suvremenog, "očišćenog" okvira u kojem započinje potraga, do fragmentiranog prostora uspomena i trauma. Glazbu je skladao Hrvoje Nikšić, dizajn svjetla potpisuje Srđan Barbarić, a oblikovanje zvuka Petar Ivanišević.

Požari su drama koja se ne bavi objašnjavanjem uzroka rata, nego njegovim posljedicama. Zločini u njoj nemaju opravdanje, a likovi koji ih počine nemaju biografiju izvan samog čina nasilja. U središtu je, međutim, i mogućnost oprosta, ne kao zaborava, nego kao teškog i bolnog suočavanja s istinom. Upravo u toj napetosti između tame i katarze Požari ostaju jedno od rijetkih suvremenih dramskih djela koje, bez ublažavanja brutalnosti o kojoj govori, ipak otvara prostor za etičko i emocionalno razrješenje.