O njima se redovito piše, snimaju se filmovi i serije, pišu znanstvene i ine knjige, sve s ciljem da bi se demistificirao taj tajnoviti i kontroverzni svijet navijačkih skupina. Pa, ipak, jedino što pouzdano znamo je ono što vidimo: bacaju baklje na teren, prekidaju utakmice ako njihov klub bilježi poraz, nerijetko uništavaju stolice na stadionima i punih devedeset i više minuta strastveno navijaju oduševljavajući koreografijama. Navijačka se, osobito scena ultrasa u Hrvatskoj, primirila jer je, čini se, ostvarila temeljne ciljeve: Hajdukom upravlja Naš Hajduk, onako kako su navijači i htjeli, a ni Zdravka Mamića u Dinamu više nema, baš onako kako su željeli.

Osim što su redoviti na tribinama, još su redovitiji u policijskim stanicama, onda kada ih policajci dohvate i stignu. Nedavnom, navodno dogovorenom, tučnjavom između pripadnika Bad Blue Boysa i Torcide na splitskim Pujankama policija se i dalje bavi pokušavajući otkriti tko su sudionici makljaže koja se odigrala nekoliko sati uoči najvećeg derbija hrvatskog nogometa.

Za Gorana Pavela Šanteka, profesora s Odsjeka etnologije i antropologije zagrebačkog Filozofskog fakulteta, nedavna dogovorena tučnjava između BBB-a i Torcide nije nikakvo iznenađenje.

'Subkultura koju većina ne razumije, ali je nerijetko podržava'

'Te dogovorene tučnjave postoje već desetljećima, a između BBB-a i Torcide već su se događale, pa nije ni ova iznenađenje. Osnove djelovanja ultrasa uvijek su iste i nisu se promijenile u desetak godina', rekao je za tportal Šantek.

Iako se, kako kaže, kultura navijača stalno mijenja, kao i njeni izrazi, u kontekstu krize nogometnog upravljanja i nepovjerenja u sportske i društvene institucije navijači su snažnije društveno, pa i politički angažirani.

'Iz perspektive javnog reda i mira i većine građana, dogovorene tučnjave zasigurno izazivaju zgražanje i osude. Kultura kao, ukupni sklop uvjerenja, vrijednosti i ponašanja ultrasa, uključuje nasilje. Zato će uvijek i ostati subkultura koju većina građana neće razumjeti, iako će je u nekim lokalnim zajednicama ili nacijama korisnim praksama podržavati', objašnjava Šantek.

'Osamdesetih su svi bili u opasnosti, danas je u opasnosti samo onaj tko to želi'

Glumac Hrvoje Kečkeš, koji je Dinamove sjeverne i istočne tribine pohodio još od tinejdžerskih dana, smatra da se navijači u Hrvatskoj trude, čak i kada je riječ o brutalnostima i nasilju, da nema kolateralnih žrtava.

'Osamdesetih i devedesetih godina svi su bili manje-više u opasnosti, potencijalnoj opasnosti za vrijeme takvih nereda i tučnjava, a danas nije tako. U opasnosti je samo onaj tko to želi, tko sam ode i potuče se s navijačkom skupinom svog nogometnog rivala', kaže Kečkeš za tportal.

Od njegova se vremena, ističe, do danas mnogo toga promijenilo.

'Godinama se pogrešno smatralo da je jezgra navijačke skupine sastavljena od propalica, ljudi koji nemaju života, a danas svi znaju da su tamo najrazličitiji profili ljudi. Upoznao sam dečke koji imaju završene fakultete, ozbiljne poslove, formirane obitelji. Ali i one koji i nisu najsretnije krenuli u život', dodaje Kečkeš.

Javnost je, kaže ovaj glumac, uvijek fascinirana njima: plaše ih se, ali ih i taj svijet 'oduševljava' jer je zatvoren i poprilično tajnovit.

'Kao i sve što je čovjeku nepoznato: istodobno te privlači i plašiš ga se. Možda je njihova snaga u tome, možda oni i sami žele da društvo ima zabludu oko toga tko su i kakvi su, ali definitivno nisu homogeni', ističe Kečkeš.

'Umjetnička djela o navijačima hrane kontroverze i stereotipe'

Ivona Juka, redateljica popularnog hrvatskog filma 'Ti mene nosiš', u kojem je glavni lik upravo jedan od bivših vođa navijača Dinama, smatra da je danas utjecaj navijačke subkulture znatno manji nego u vrijeme u kojem je film sniman, prije deset godina.

'Tada su se događali neki od najvećih nogometnih transfera naših igrača, o kojima se svakodnevno pisalo. To je bila Mamićeva era, a o nogometu se pisalo i ne samo zbog sportskih razloga. On se tužio na tretman novinara, a istovremeno je gotovo svakodnevno imao presice koje su prenosili svi mediji. Sve to inspiriralo me da jedan od glavnih likova, Vedran, otac desetogodišnje Dore, bude bivši vođa navijača, a Dora siromašno i zanemareno dijete koje sanja o menadžerskoj karijeri jer u tome vidi izlaz iz bijede u kojoj se nalazi - i emocionalne i materijalne', kaže Juka za tportal.

Subkulture su, objašnjava Šantek, zbog svoje društvene drugosti i ezgotičnosti i inače zanimljive umjetnosti, osobito one koja želi kritički propitivati društvo i kulturu.

'Stvorena djela o navijačima su različitih svrha i kvaliteta, a zanimljivo je da u dijelu njihova stvaranja znaju sudjelovati i sami navijači kroz predstave, filmove, književnost. Za dio naših umjetničkih sadržaja možemo reći da stereotipima hrane 'kontroverzu' o navijačima zbog različitih razloga, komercijalnih ili političkih, ali dio ima i obrnuti karakter i teži postići razumijevanje svijeta ultrasa bez ikakvih predrasuda', dodaje Šantek.

'Predrasuda je da su svi narkomani i sitni kriminalci, danas ih ima dosta koji ne piju i bave se sportom'

Glavne su predrasude, smatra Kečkeš, da su svi oni odreda narkomani, sitni kriminalci i propalice.

'Te predrasude prema njima su jednake kao i prema nekim drugim društvenim skupinama. Danas ih ima više koji ne konzumiraju ni alkohol ni droge, došli su neki novi trendovi, pa se bave sportom i jedu zdravo. Navijanje im ispunjava adrenalinski zahtjev i potrebu koju svi imamo u sebi, a oni tu potrebu tako upražnjavaju', dodaje Kečkeš, napominjući da je u njegovo doba, osamdesetih i devedesetih, dobna granica bila drugačija.

'Danas su to dečki od dvadesete, dvadeset i pet godina pa dalje. Navijačke su tribine prije bile sastavljene od mlađih navijača, tinejdžera. Rijetko se tko s odsluženja vojnog roka vraćao na tribinu. To su bili rijetki pojedinci. Ukupna struktura bili su dečki od prvog do četvrtog razreda srednje škole', kaže Kečkeš.

'Grade kuće, izvlače ljude za vrijeme poplava, potresa, a mnoge dobre akcije kriju'

Osim huliganske, kod naših navijačkih skupina postoji i humana strana, podsjeća Juka, jer su pripadnici subkulture navijači, a među kojima su vjerojatno i neki huligani bili prvi kada je trebalo pomoći nastradalima i ugroženima.

'Oni su gradili kuću nekoj baki, bez naknade od države, ili su izvlačili ljude i imovinu. Vjerujem da je najbolji način prevencije huliganskog ponašanja u programima koji će pomoći tim ljudima da usmjere energiju na nešto korisno', dodaje Juka.

Kečkeš naglašava da je i ta humanost u duhu navijača i navijačkih skupina jer je kompatibilna s idejom zajedništva, grupe, pripadnosti, identifikacije s gradom, s državom u konačnici.

'Mnogo toga dobrog oni naprave, a da se to i ne zna. Možda ti postupci umanjuju 'štetu' koja je s društvene strane osuđujuća, jer rade to iz suštinske potrebe i sigurno će uvijek raditi. Ali i ne rade ta dobra djela da bismo ih mi hvalili', smatra Kečkeš.

'Ne smijemo se osjećati nesigurno na ulicama, oni su recidivisti, treba tu energiju kanalizirati u nešto pozitivno'

Nerijetko se, dodaje Juka, stvara dojam da su svi oni jedna navijačka subkultura, što nije točno.

'Treba razlikovati navijače od huligana. Nažalost, huligani zauzmu glavne vijesti, a s njima je širom svijeta problem manje-više isti. Mlađi muškarci iz nižeg socijalnog statusa izražavaju frustracije nasiljem i vandalizmom. Grozno je da itko strada u tom nasilju, kao što ne bi trebala stradati zajednička ili privatna imovina prije ili nakon nekog sportskog događaja, a ljudi se ne bi smjeli osjećati nesigurno na ulicama dok traje neka utakmica', kaže Juka.

O tome, dodaje, kao društvo moramo govoriti, ali i proaktivno sprječavati takvu eskalaciju nasilja.

'Rješenja nisu isključivo kazne jer su neki od njih recidivisti, i bez obzira koliko ih puta policija potrpa u maricu, oni će ponoviti isto. Umjesto toga, treba raditi na rehabilitaciji tih ljudi jer se njihova energija može kanalizirati u pozitivnom smjeru', dodaje.