Filmski i televizijski redatelj, sin književnika Ivana Kušana i glumice Helene Buljan nakon uspješnice 'Koko i duhovi' iz 2011., adaptacije istoimenog očevog romana, ponovno se vraća omiljenim dječjim junacima.

Kako ste se na početku odlučili za ekranizaciju popularne dječje knjige? Koliko je u oba slučaja predložak pomogao ili odmogao snimanjima i vizualizaciji već pisane riječi, u ovom slučaju romana 'Ljubav ili smrt'?

Producentica Ankica Jurić Tilić i ja smo još prije više od pet godina planirali napraviti četiri filma prema Kušanovim romanima o Koku, od kojih bih ja režirao prvi i treći. Plan za sada ide jako dobro. Evo, 'Ljubav ili smrt' je treći 'Koko' i uskoro kreće u kina.

Adaptacija romana uvijek je dvosjekli mač. S jedne strane, dobar predložak može biti velika inspiracija, a s druge, nekad je teško prevesti neke elemente na filmski jezik. Pogotovo u slučaju romana 'Ljubav ili smrt' koji je genijalno neobičan, bio je veliki izazov pretvoriti atmosferu.

Filmska ekipa ostala je više-manje nepromijenjena nakon prvog dijela. Ispričajte nam o impresijama rada sa zrelijim i odraslijim glumcima na novom setu.

Bilo mi je fantastično raditi sa sad već malo zrelijim mladim glumcima. To su sad već osobe s čvrstim stavovima, ali i s velikim entuzijazmom. Imali smo jednu situaciju u kojoj su se mladi glumci pobunili jer se nisu slagali s mojim scenarističkim izmjenama u jednoj važnijoj sceni na filmu. Ja volim raditi s ljudima koji čvrsto izražavaju svoje mišljenje, jer onda i mene tjeraju da preispitam svoje ideje.

Moram reći i da sam vrlo zadovoljan kako je Antonio Parač sjajno, s velikom lakoćom i preciznošću odglumio Koka u ovom nastavku. Usprkos godinama, on je već iskusan filmski glumac. Malo se glumaca kod nas može pohvaliti da imaju tri glavne uloge u dugometražnim filmovima.

Glavni glumac Antonio Parač kazao je da je bilo najteže snimati treći film o Koku, 'jer je to ipak film za odraslije pa su morali biti koncentriraniji'. Koko je u ovom filmu odrasliji, zreliji, čudniji, kompliciraniji. Zaljubljen. Jeste li i Vi na sličan način doživjeli Kokovu transformaciju?

Apsolutno. Koko je u ovom filmu uplivao u adolescenciju. To su godine u kojima mladići i djevojke pokušavaju shvatiti svijet oko sebe, a još imaju premalo informacija u smislu iskustva. Međutim, oni tada taj nedostatak nadoknađuju kreativnošću. Ta je kreativnost točno ono što je Ivan Kušan tako sjajno prikazao u romanu. Ona je srž 'Ljubavi ili smrti'. Ako bude prepoznata i u filmu, znači da smo napravili dobar posao.

Ja svoje adolescentske godine pamtim baš kao takve kako ih je Antonio opisao: zrelije, ali čudnije i kompliciranije. Ali isto tako i vrlo zabavne.

Što je za Vas posebna privlačnost snimanja filmova za djecu i mlade? Možete li istaknuti još nekoliko suvremenih domaćih filmova u toj kategoriji koji su po Vama uspješni?

Zadnjih godina nije baš bilo puno domaćih filmova za djecu i mlade. Ali uz Koka, i 'Šegrt Hlapić' je postigao ogroman uspjeh, kao i 'Duh u močvari' prije desetak godina. Sve to znači da mladi imaju potrebu za domaćim filmom i da takav film ima svoju publiku. Mislim da je uspjeh ovih filmova ponukao i druge autore da rade takve filmove. Ja bih svojim kolegama to toplo preporučio, jer rad s mladim glumcima i mene je pomalo vratio u mladost i dopustio mi da budem malo djetinjast u stvaralaštvu.

Imate li neke 'trikove' kojima se služite na snimanju, kad (neizbježno) atmosfera postane napeta i što Vam je misao ili motivacija kojom se vodite tijekom snimanja?

Uvijek na snimanju pokušavam održati opuštenu i pozitivnu atmosferu. Iskreno vjerujem da konstantni pritisak i napetost ne donose ništa dobro i da sputavaju kreativnost. S druge strane, konflikta uvijek ima, i mora ih biti u timskom radu. U takvim situacijama treba uvijek tražiti rješenje koje je najbolje za projekt koji radimo, a zaboraviti tko je s kim u tom trenutku u konfliktu. Također, ne volim nametati autoritet na silu i od suradnika očekujem kreativan doprinos, a ne samo da me slijepo slušaju.

Koliko je danas ugodno biti u ulozi redatelja mlađe ili srednje generacije u Hrvatskoj?

Hrvatski film polako ponovno stječe popularnost kod domaće i strane publike, koju je izgubio u devedesetima. Danas imamo jednu od najuređenijih kinematografija u regiji, a i šire, a broj filmova proizvedenih godišnje u hrvatskoj raste. Još uvijek imamo probleme kao što su malo tržište i niski budžeti, ali to su problemi koji pogađaju i druge europske države. Sve u svemu, u usporedbi s problemima koje imaju neke druge umjetničke grane, bilo bi sebično da se previše žalimo. Jedino smatram da bismo se mi koji radimo igrane filmove morali više baviti suvremenim društvenim problemima. U tome kaskamo za dokumentarnim filmom, a ne bismo trebali.

Inače, tko su Vam uzori? Što u slobodno vrijeme čitate, gledate, slušate...?

Imam puno filmskih uzora jer me zanimaju različite teme. Pokušavam izbjegavati 'specijalizaciju'. Moj sljedeći projekt bit će kriminalistička priča s elementima thrilera i filma strave, pa sukladno tome istražujem slične teme, i to ne samo u filmu. Trenutno sam na Stephenu Kingu, odnosno njegovim memoarima naslovljenim 'O pisanju'. Po glazbenom ukusu sam prilično konzervativan roker s afinitetom prema jazzu i bluesu. Po mom mišljenju, ono najbolje i najinventivnije od tog žanra nastalo je u šezdesetima i sedamdesetima prošlog stoljeća, premda mi je drago kad otkrijem nekog suvremenog glazbenika koji me u tome demantira.

I za kraj, recite nam nekoliko riječi o posebnom projektu, kreativnom natječaju 'Kokovizija', pokrenutom od distributera?

Kokovizija je natječaj kojim želimo da naša mlada publika pokaže svoju kreativnost tako da napravi spot za pjesmu 'Zagonetni dečko' koju u novom filmu izvodi ženska grupa Fru Fru, sačinjena od djevojaka iz Kokove ekipe. Dobio sam informaciju od distributera da su pristigli vrlo zabavni radovi, ali neću još ništa pogledati dok se natječaj ne zatvori krajem ovoga mjeseca.