KAZALIŠNA KRITIKA

Mini teatar u Zagrebu oduševio predstavom koja pita jesmo li bili dobra djeca svojim roditeljima

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 06.11.2019 09:44
  • Objavljeno 05.11.2019 u 14:46
'Da kraj bude lijep', Robert Waltl, režija Ivica Buljan

'Da kraj bude lijep', Robert Waltl, režija Ivica Buljan

Izvor: Promo fotografije / Autor: Promo fotografije

U sklopu gostovanja ljubljanskog Mini teatra u zagrebačkoj Maloj sceni u organizaciji Planet arta izvedene su četiri predstave – 'Židovski pas', 'Da kraj bude lijep', 'Zatvaranje ljubavi' i dječja 'Palčić Mrkvica' – te su publici pružile odličan uvid u rad tog nezavisnog teatra koji već 20 godina otkriva nove autore, drukčije teme i kazališne poetike

Zahvaljujući organizaciji Kazališta Planet art Marka Torjanca, u Zagrebu su prošlog tjedna u Maloj sceni gostovale četiri predstave ljubljanskog Mini teatra – potresni 'Židovski pas', dirljiva monodrama o smrti majke 'Da kraj bude lijep', žestoko 'Zatvaranje ljubavi' i dječji komad 'Palčić Mrkvica' – te su zagrebačkoj publici pružile značajan uvid u rad i angažman tog nezavisnog teatra koji ove godine obilježava 20. godišnjicu rada.

Mini teatar je nezavisno kazalište koje su 1999. godine osnovali redatelj Ivica Buljan, ravnatelj Drame HNK, te ljubljanski glumac i redatelj Robert Waltl, kojeg zagrebačka publika poznaje po režijama izvrsnih dječjih predstava u ZKM-u i Žar ptici. Rad Mini teatra temelji se na načelima postdramskog kazališta, a osnovan je s idejom da otvara teme i prezentira autore kojih nema ili nema dovoljno u institucionalnim kazalištima te da istražuje drukčije redateljske estetike, tj. da djeluje kao prostor umjetničke slobode i društvenog angažmana. Tako su na sceni Mini teatra postavljani autori kao što su Bernard-Marie Koltès, Heiner Mueller, Elfriede Jelinek, Jean Genet i drugi, a od glumaca pečat su ostavili izvrsna Milena Zupančič i Marko Mandić, svojevrstan zaštitni znak tog kazališta, te od hrvatskih Senka Bulić i Ana Karić, čije ime nosi i Salon Mini teatra. Njihove predstave gostovale su diljem svijeta i dobile brojne nagrade, a među njima nekoliko puta i Borštnikovu nagradu.

Premda svaka od četiri predstave zaslužuje zaseban osvrt, monodrama 'Da kraj bude lijep', nastala prema tekstu Mohameda El Khatiba i u režiji Ivice Buljana, a u koprodukciji s Mestnim gledališčem Ptuj i zagrebačkim Novim kazalištem, izdvojila se temom (smrt majke), otkrivanjem novog kazališnog autora Mohameda El Khatiba, dramatičnošću i iskrenošću njegova teksta te izvrsnom interpretacijom Roberta Waltla, glumca koji je individualno iskustvo uzdignuo na razinu univerzalnog, pruživši publici snažan doživljaj. Naime, predstava pokreće pitanja o našem suočavanju sa smrću i onome što slijedi, ovisno o kulturi i tradiciji, nakon pogreba (oporuka, novi brak itd.) te nas usmjerava prema analizi odnosa roditelja i djece i značenju majke u našim životima. Rezultat je dirljiva, ali nimalo patetična predstava koja u formi ispovijesti, odnosno scenskog opraštanja, na trenutke čak i zajedljivo i duhovito prepliće osobno s univerzalnim, donoseći razumijevanje i olakšanje.

Monodrama 'Da kraj bude lijep' nastala je prema intimnom tekstu Mohameda el Khatiba, francuskog performera, pisca i redatelja marokanskih korijena, na osnovi razgovora i snimaka njegove majke tijekom njezina boravka u bolnici. Kad je njezina smrt prekinula projekt, El Khatib je završio tekst u kolažnoj, dokumentarnoj formi, sastavljajući ga od novinskih isječaka, telefonskih i SMS poruka, transkripcija razgovora, videa, dnevničkih bilješki, sjećanja, mailova i kratkih dijaloga s ocem koji rekonstruiraju zadnje mjesece njezina života, odnos sina i majke te odnos liječnika prema umirućim bolesnicima, ali istodobno donoseći uvid u dinamiku položaja magrebskih obitelji u Francuskoj, njihovu tradiciju i odnos prema smrti. El Khatib je sam praizveo svoj tekst u Marseilleu, a potom ga je izveo na Festivalu u Avignonu 2015. godine te je postigao velik uspjeh i ocijenjen je kao značajno otkriće francuskog kazališta. Uslijedila je velika turneja, a zatim je za taj tekst dobio najvažniju francusku nagradu Grand Prix de Littérature dramatique, koja se dodjeljuje za najbolji dramski tekst.

El Khatib je sin marokanskog tvorničkog radnika i čistačice koji je kao sjajan student diplomirao književnost, a zatim je studirao sociologiju. Dug niz godina igrao je nogomet (bio je u juniorskoj ekipi kluba Paris Saint-Germain), a kazalište je otkrio na Festivalu u Avignonu stažirajući u organizaciji CEMÉA, koja organizira kampove za siromašnu djecu. Za njega kažu da je kao nogometaš slijedio pravila igre, međutim u kazalištu to ne čini. Primjerice, u projektu 'Stadion' iz 2017. godine doveo je na scenu 53 autentična nogometna navijača te zatražio od njih da na pozornici govore o nezaposlenosti, solidarnosti i timskom duhu radničke klase na sjeveru Francuske. Može se reći da El Khatib objedinjuje fikciju i dokumentarno, nudeći pritom pogled u stvarni život ljudi i njihovih obitelji, određenih podrijetlom, kulturom, vjerom, tradicijom, jezikom i državom, ali ponajprije onim univerzalnim ljudskim – emocijama, od ljubavi preko zavisti do tuge i žalovanja.

  • +1

Mini teatar

Izvor: Promo fotografije / Autor: Miha Fras

Redatelj Ivica Buljan uprizorio je El Khatibov komad s minimalnim scenskim sredstvima postavivši u fokus glumca Roberta Waltla, a koji El Khatibov tekst izgovara na hrvatskom, dakle nematerinjem jeziku, što ga nimalo nije spriječilo, usprkos ponekim jezičnim pogreškama, u nadahnutoj interpretaciji. Waltl stoji u središtu pozornice, a iza njega je na cijelom zidu fotografija majke s djetetom (rad Marka Pozlepa), čije lice s odmicanjem predstave sve više nestaje i pretvara se u crnu mrlju, nudeći različita tumačenja, od završetka života i konačnog kraja, preko gubljenja obiteljskog središta i onoga što nas određuje u životu, do početka osamostaljivanja itd. Predstava započinje svojevrsnim prologom, Buljanovom intervencijom u El Khatibov tekst, u kojem Waltl u formi suptilne i razoružavajuće ispovijedi razotkriva intimne i potresne detalje o smrti vlastite majke i oca, kao i Buljanovih roditelja. Zatim po podu pozornice slaže u polukrug listove papira u A4 formatu i potom ih uzima jednog po jednog, čitajući s njih SMS poruke, e-mailove, liječničke izvještaje, definicije dijagnoza, prisjećanja te dijaloge koje je vodio s majkom i članovima obitelji. Pritom se transformira intonacijom, pogledom, gestom i nagibom tijela u ostale likove – majku, sestre, liječnika i rodbinu, stvarajući uvjerljiv i povremeno zabavan mozaik slika iz života suvremene marokanske obitelji u Francuskoj. Pred gledateljima izranja slika bolesne majke u bolnici i njezina liječenja, ali i svih usputnih odnosa, od odnosa majke i sina, majke i supruga te majke i ostale djece, koji se javljaju kao nusprodukt njezine bolesti. Te slike su vrlo žive, a za to je najzaslužniji upravo Robert Waltl jer uz dobro odabranu glazbenu kulisu Charlesa Aznavoura, Sergea Gainsborga, Yanna Tiersena itd. u potpunosti nosi tu emocionalno zahtjevnu dramu.

Predstava također postavlja pitanje jesmo li bili dobra djeca svojim roditeljima, čime se premješta težište u odnosu roditelj – dijete s uobičajenih frustracija djece svojim roditeljima na pitanje odgovornosti djece u toj relaciji. Zahvaljujući prepletenosti činjenica iz Waltlova života te El Khatibove priče i njegovih likova, svijet marokanske obitelji prestaje odražavati samo odnos prema smrti majke u tom miljeu, nego postaje univerzalan. Naime, Waltl u prologu izgovara bitnu rečenicu o tome da nas smrt majke, odnosno tema, tj. predstava, 'postavlja s dvije strane nevidljive crte što dijeli one koji su izgubili od onih koji će majku tek izgubiti i patiti zbog toga'. Tom rečenicom zapravo odašilje univerzalnu poruku, pripremajući i one koji (još) nisu izgubili majku (ili oca) na taj događaj i sve ono što slijedi nakon toga, od opraštanja do ostavinske rasprave ili grabeža nasljednika.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!