LIFE AFTER DEATH

Memoari osuđenika na smrt

  • Autor: G.K.
  • Zadnja izmjena 26.09.2012 14:21
  • Objavljeno 26.09.2012 u 14:21
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Damien Echols bio je jedan od trojice tinejdžera iz Arkansasa optuženih za brutalno ubojstvo trojice osmogodišnjaka, te je proveo pola života u zatvoru iščekujući smrtnu kaznu. Iako nije službeno oslobođen krivnje, pomilovan je i pušten iz zatvora prošle godine. Nakon 18 godina zatvora, Echols je odlučio ispričati svoju verziju priče u memoarima 'Life After Death', koji su odmah nakon objavljivanja postali bestseler

Godine 1993, tijela trojice osmogodišnjaka nađena su u blizini močvarnog dijela šume u zapadnom Memphisu u državi Arkansas. Mjesec dana nakon toga tada 17-godišnji Damien Echols, Jason Baldwin i Jessie Misskelley uhićeni su i kasnije optuženi za brutalna silovanja, sakaćenja i ubojstva tri dječaka. Suđenje je bilo prepuno nepravilnosti, priznanja iznuđenih batinanjem i insinuacija da su tinejdžeri obožavatelji Sotone. Nakon takvog lova na vještice, optuženi su proglašeni krivima unatoč nedostatku fizičkih dokaza koji bi ih povezali sa zločinom.

Po slučaju tinejdžera koji su u medijima prozvani West Memphis Three, napravljena je i serija dokumentaraca 'Paradise Lost' u produkciji HBO-a, koje su režirali Joe Berlinger i Bruce Sinofsky. Uskoro će izaći i dokumentarni film 'West Of Memphis', koji je producirao Peter Jackson, u kojem autori donose teorije tko je zapravo počinio ubojstva. Kroz godine frustrirajućih žalbi i molbi za ponovno suđenje, slučaj je konstantno praćen u medijima jer su se za zatvorenike zalagale brojne slavne osobe, od kojih su prednjačili Eddie Vedder, pjevač Pearl Jama, glazbenik Henry Rollins, redatelj Peter Jackson i Johnny Depp (koji kao 'statement' nosi tetovažu koju je posebno dizajnirao Damien Echols). Slučaj nije inspirirao samo sineaste: primjerice, prije dvije godine balet umjetnika Jena DeNikea o Echolsovom životu izveden je u njujorškom muzeju MoMa.

Memoari Damiena Echolsa 'Life After Death' ne bave se spekulacijama o drugim počiniteljima ili detaljima sudskih bitki i kasnijih žalbi, već se temelje na njegovim reminiscencijama o djetinjstvu, introspekciji i opisima uvjeta boravka u zatvoru, koji su ga skoro dokrajčili (navodi kako su ga čuvari često tukli i bacali u samicu).

Rijetko zastaje kako bi opisivao zamršene pravne procedure koje je tijekom njegova oslobođenja koordinirala Lorri Davis, žena koju je upoznao i kojom se oženio u zatvoru, dok je čekao smrtnu kaznu. Cijelo vrijeme se drži tvrdnje da je nevin i uvjerenja da će jednog dana biti oslobođen.

Kritičari navode da je Echols solidan pisac, da uspijeva zadržati pažnju čitatelja zanimljivim i detaljnim opisima ćelije i svojih cimera, od kojih jedan nalikuje na Iggyja Popa, a omiljeni hobi mu je lijepljenje cvrčaka po tijelu. Uvjeren je da je smrtna kazna namijenjena slamanju duha zatvorenika i njihovog odustajanja od života i žalbi na proces, a ne samom činu usmrćenja. Piše kako se potpunom beznađu odupirao prepuštanjem Zen budizmu, višesatnim dnevnim meditacijama i proučavanjem svih religija i ezoteričnih učenja kojih se mogao domoći. Svoj 'put prema Zenu' opisao je u odlomku:

'Dok sjedim u samici, moram postati nešto drugo. Moram se transformirati i dobiti novu perspektivu realnosti. Kad to učinim – sve se mora promijeniti, emocije, reakcije, tijelo, svijest i energetski obrasci. Okrenuo sam se Zenu iz očaja. Prošao sam kroz pakao, traumatiziran sam i osuđen na smrtnu kaznu za zločin koji nisam počinio. Moj bijes i ogorčenost su me izjedali. Mržnja je rasla u mom srcu, zbog svakodnevnog lošeg načina ophođenja prema meni. Što ste čišći, više svjetla može isijavati kroz vas.'

Iako je odrastao u bijedi i okruženju disfunkcionalne obitelji u kojem nije bio potican što se tiče daljnje edukacije, tijekom služenja kazne uspio je sebe dovesti do zavidne razine obrazovanja.
U određenim segmentima memoara kritičari mu ipak zamjeraju previše romantizirano pjesničko-egoistični pristup te konstatiraju da bi određeni pasusi u kojima govori o svojim dubokim vjerovanjima u tarot, astrologiju i magiju 'više odgovarali trilogiji 'Sumrak' nego memoarima osuđenika na smrt'.

Prema kraju knjige, Echols sve više stavlja naglasak na, kako navodi, 'iznenadno i neočekivano brzi marš prema slobodi'. Naime, nakon godina državnog blokiranja i odbijanja žalbi, država Arkansas pristala je na nagodbu, koja omogućava optuženima da ostanu nevini, ali da priznaju činjenicu da ih dokazi mogu teretiti. Istom brzinom kojom su se našli u zatvoru, samo nekoliko dana nakon nagodbe, Echols, Baldwin i Misskelley našli su se na slobodi.
Redatelji Joe Berlinger i Bruce Sinofsky pratili su njihovu priču gotovo dva desetljeća. Stigli su na poprište ubojstava samo nekoliko dana nakon uhićenja i pretpostavljali su da snimaju film o tinejdžerima monstrumima, kako su ih prezentirali svi lokalni mediji. Sedam mjeseci su proveli istražujući slučaj i boraveći među mještanima, te su počeli sumnjati u njihovu krivnju. Do kraja suđenja 1994. bili su uvjereni da su tinejdžeri bili žrtve medijskog progona te da su podmetnuti sumnjivi dokazi o njihovoj ulozi u cijeloj priči.

Njihov prvi film iz 1996, 'Paradise Lost: The Child Murders at Robin Hood Hills', šokirao je publiku portretiranjem suđenja koje je izgledalo kao travestija odgovornog procesa, te su nastavili s 'Paradise Lost 2: Revelations' (snimljenim 2000), u kojem tematiziraju neregularno odbačene molbe za ponavljanjem suđenja. Njihov treći film 'Paradise Lost: Purgatory' otkriva najnovija DNA i ostala forenzička istraživanja (nedostupna u doba ubojstava) kojima dokazuju da trojka iz Memphisa nije kriva. Film je imao svjetsku premijeru 2011, a naknadno je produljen na 12-minutni prikaz izlaska iz zatvora ljudi koji su sada u kasnim 30-ima.

Echols danas ima 38 godina, radi kao spisatelj, umjetnik i aktivist zagovaranja zatvorske reforme.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi