Mastodon/Kvelertak/Baroness u Zagrebu: Ta vrela metalna noć

Posljednjih dana prijatelji i poznanici konsternirano su reagirali na činjenicu činjenice da po ovim paklenim vrućinama i u jeku reinkarnacije koronavirusa idem na metal koncert potkraj lipnja. I to ne bilo kakav metal koncert, već tripartitno suočavanje s ako ne najznačajnijima, onda bar nekima od najdosljednijih žestokih bendova nastalih u ovom stoljeću.

Dva od njih dolaze iz iste američke države, vrele južnjačke Georgije – Mastodon je iz Atlante, a Baroness iz grada Savannah – te su oba već rasturala Zagreb (Mastodon čak četiri puta), a među njih se ovoga puta ugnijezdio Kvelertak iz ledene Norveške. U osnovi, sva tri benda koriste sličan postupak – kreću od derivativnog, korijenskog metala i obogaćuju ga bogatom paletom utjecaja, koji kod Baronessa seže od stoner do melodičnih prog nadahnuća, Kvelertak zvuk osvježavaju notama punka, hardcorea i black metala, dok Mastodon cijede dodatnu dozu žestice kroz sludge naglaske i matematički zategnutu svirku.

Stoga je logičan i redoslijed kojim će se pojaviti pred više stotina vjernih metalaca iz Zagreba i regije, brojka koja će do kraja koncerta narasti i na više od tisuću i pol, u prostoru čiju paklenu unutrašnjost smo već oplakali na nedavnom koncertu The Smile, no srećom u dvorištu, uz rijetke daške povjetarca. Baroness izlaze okupani predvečernjom sparinom, i u 45 minuta svirke koju otvaraju odmah u glavu s 'Take My Bones Away', uspijevaju još malo zagrijati duše svih kojima je drag njihov svirački razigrani, srčani i himnični fenotip metala.

Od posljednjeg susreta u Vintage Industrial baru, ovi vitalni južnjaci (i dalje se neumoljivo bave jutarnjim džogingom) reducirali su setlistu na best of format, izbacivši većinu materijala s posljednjeg albuma Gold & Grey, na kojemu se producent Dave Fridmann igrao sebi svojstvenog šarafljenja zvuka preko granice buke. U takvom okruženju i pod dnevnim svjetlom, najviše ruku u zraku i poderanih glasnica zarađuju klasični hitovi poput 'March to the Sea' ili 'Shock Me', dok je posebni užitak gledati dobro razrađene gitarske međuigre Johna Baizleya i Gine Gleason.

Sva ta nježnost i emotivnost raspršit će se izlaskom norveške power šestorke po imenu Kvelertak, čiji hod po rubu oštrice punka i metala će nekima djelovati karikaturno, ali zarazna energija koju emitiraju drži najnabrijanije fanove u konstantnom mosh pit ludilu tokom svih 45 minuta svirke. Nema tu suptilnosti kao kod Baroness: najčešće imate dojam da zapravo gledate Psihomodo Pop u koje je ušao zao duh Venoma ili nekog post hardcore benda.

Cirkusku atmosferu konstantno podgrijava pjevač Ivar Nikolaisen čija teatralnost skreće pozornost s tekstova većinom na norveškom (pa ih ionako ne razumijete), dok trojica gitarista i bazična ritam sekcija nemilosrdno pumpaju ionako uzavrelu atmosferu. Uz zalijevanje pivskim B vitaminom te neprekidni pogo, 45 minuta Kvelertaka prolazi u trenu – ako ih pogodite na nekom ljetnom festivalu, sigurno vam neće biti dosadno.

Oko 21.30 već je pao mrak i omogućio da se razmašu koloritna rasvjeta i dimna zavjesa koja prati zvijezde večeri. Mastodon su od posljednjeg susreta sa Zagrebom 2017. možda i najdrastičnije promijenili – prošle godine objavili su dvostruki album Hushed and Grim, na kojemu su zvuk zaokrenuli prema kompliciranom prog rocku s tek povremenim bljeskovima genijalnosti te u stalnu postavu uveli klavijaturista s diplomom glazbenog sveučilišta Berkley po imenu Joao Nogueira. Njegove intervencije u zvuk Mastodona su dvojbene: ponekad pašu, dajući čak i starijim pjesmama industrijsku patinu Nine Inch Nailsa, a kad se pusti s lanca pa krene u orguljaško nadigravanje s bendom, vitlajući kosom nalik starim hard rockerima tipa Jon Lord, ipak djeluje kao da je pomalo zalutao.

Međutim, kad ne pokušavaju biti Pink Floyd metala, već ono na što smo od njih navikli, Mastodon su i dalje četveroglava zvijer koja melje sve pred sobom. I dalje nam nije jasno kako hobotnica od čovjeka po imenu Brann Dailer uspijeva udariti baš svaku činelu ili timpan i baš nikada ne ispasti iz ritma, i dalje je nevjerojatno kako Brent Hinds, Bill Kelliher i Troy Sanders uspijevaju ostati tako ležerni dok im iz gitara izlaze demoni i aždaje čiju zlokobnost osjetite u crijevima i kostima. I da, nije nam baš najjasnije ni zbog čega toliko vole svirati u Zagrebu, jer su u oproštajnoj govoranciji nakon tradicionalno odjavne 'Blood and Thunder', opet ponovili kako im je ovo posebno mjesto na turnejama i obećali skori povratak. Kad bi svaki koncert bio ovakav – moćni, prljavi i glasni tulum na otvorenom koji počinje i završava u pristojno vrijeme – vjerojatno ne bismo preskočili niti jedan.