Intervju

Marinko Koščec: Obitelj je neka vrst utočišta, premda se često pretvara u zatvor ili ludnicu

  • Autor: Vid Barić
  • Zadnja izmjena 12.06.2022 20:25
  • Objavljeno 12.06.2022 u 19:58
tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

U finale književne nagrade tportala ušao je i roman 'Sami' Marinka Koščeca. Osmi njegov roman mračnjikava je obiteljska saga o članovima jedne suvremene zagrebačke obitelji 'u kojoj ne postoji mi' i u kojoj su 'svi potiho odustali, od drugih i od sebe'. Porazgovarali smo s autorom

Roman 'Sami' Marinka Koščeca donosi pred čitatelja surov prikaz jedne suvremene zagrebačke obitelji, i to kroz tri njezine generacije. Mračnjikavu obiteljsku sagu Koščec pripovijeda kroz bračni par Zvonka i Martu, a priča zahvaća i život njihovih roditelja, kao i djece Dore i Vedrana. Zvonko je profesor u školi kojega djeca gađaju mokrom spužvom, Marta novinarka i prevoditeljica kojoj je upravo dijagnosticirana smrtonosna bolest. Sin im je toliko nezainteresiran za život, da je sposoban prespavati i maturu, dok je kćer Dora po završetku srednje škole prekinula gotovo sve veze s obitelji. Rijetko kontaktira s Vedranom, kojemu šalje suicidalne e-mailove. Atmosfera romana je tjeskobna. Svaki je od članova ove obitelji, razumije se, istraumatiziran na svoj način, što ih sprječava da budu ono što volimo nazivati "skladna obitelj", a njihove živote pratimo od sedamdesetih godina prošlog stoljeća pa sve do danas. Ovaj transgeneracijski roman u kojemu se, zapravo, Koščec bavi obiteljskim lozama i prenošenjem trauma i nesreća - što je često u romanu apostrofirano i kroz metaforiku stabla, odnosno sadnje - započinje prizorima razornog zagrebačkog potresa i korone, nakon čega autor kotrlja priču unazad da bi nas vratio u sredinu studenog 2021.

Između Koščec smješta dojmljivu priču o članovima jedne obitelji koji, zapravo, više nisu nikakva obitelj. Ipak, kod njih sukobi ne eskaliraju; protagonisti žive u međusobnoj udaljenosti, prešućivanju. Iako zajedno, oni su odavno - sami.

S autorom razgovaramo u njegovom kabinetu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje predaje na Odsjeku za romanistiku. Intervjue s ostalim finalistima književne nagrade tportala čitajte na ovom linku.

Često i sam razmišljam o toj ideji da obitelj predstavlja mir, sigurnost, sreću. Pitam se, čitajući ponekad novinske naslove, koliko ima istine u tome, pa čak i trebam li imati vlastitu obitelj. Ne mogu reći da me čitanje vašeg romana poguralo prema takvoj budućnosti.

Obitelj je ipak neka vrst utočišta, premda se često pretvara u zatvor ili ludnicu. Mnogi su pisci prije mene razvlačili tu temu, govoreći kako su sve obitelji nesretne na svoj način, a sve one sretne su jednako dosadne. Srećom, dovoljno je onih prvih. Svi imamo prikrivene slabosti, koje mogu isplivati tek u komunikaciji s drugima. Dok smo sami, nemamo zrcalnu sliku vlastite deformiranosti. Tek u komunikaciji s drugima takve stvari izlaze na vidjelo, jače se osjećaju, pa se tako i samoća jače osjeća u dvoje. Ali, u konačnici, nismo se mogli ni roditi bez neke vrste obitelji. Uvijek smo proizvod neke genealogije, nekakvog genetskog toka kojim je koješta doplivalo do nas. Možda i ponešto lijepog. Teško je, međutim, u sebi prepoznavati osobine koje su nas smetale kod naših roditelja, ili pak kad kod djece prepoznamo svoje najveće mane.

Tako i jedan od protagonista u vašem romanu, Zvonko, primjećuje kod sina Vedrana kako ovaj dangubi, nema ciljeva, a zapravo je činjenica da je takav bio, ili jest, i on sam.

Apsolutno. Zvonko se time čak i hvalio, u sebi je to shvaćao kao određenu pobunu u odnosu na ljude koji su formatirani, pretenciozni, koji si umišljaju da im je sve dobro posloženo, a onda ih zaskoče neugodna iznenađenja tamo gdje ih najmanje očekuju. Lako se uvalimo u vlastite iluzije, a promatrajući svoju djecu često otkrijemo da o sebi mislimo predobro.

'Svi imamo prikrivene slabosti, koje mogu isplivati tek u komunikaciji s drugima. Dok smo sami, nemamo zrcalnu sliku vlastite deformiranosti. Tek u komunikaciji s drugima takve stvari izlaze na vidjelo, jače se osjećaju, pa se tako i samoća jače osjeća u dvoje'

'Svi imamo prikrivene slabosti, koje mogu isplivati tek u komunikaciji s drugima. Dok smo sami, nemamo zrcalnu sliku vlastite deformiranosti. Tek u komunikaciji s drugima takve stvari izlaze na vidjelo, jače se osjećaju, pa se tako i samoća jače osjeća u dvoje'

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

No, zbog čega Zvonko toliko inzistira da u Vedranu pronađe ono što sam nije ostvario? Zašto ne možemo osvijestiti projekcije takvog tipa?

Svi bismo htjeli biti iznad situacije, korak ispred, ali to nije lako. Lakše je biti pametan o drugima. Jedan od motiva kojima se u svojim romanima vraćam jest koncept mudrosti. Čini mi se da je on velika podvala, jer se pokazuje da su znanja koja prikupljamo rijetko produktivna u novim okolnostima. Jer, okolnosti se mijenjaju, svaka situacija je svoja, ima svoja pravila. A ono što smo usvojili, što smo asimilirali kao znanje, kao i tobožnja mudrost koju smo stekli iskustvom, sve to se može pokazati uzaludnim. U tom smislu, činilo mi se ironičnim, duhovitim, lik Zvonka staviti u kožu profesora povijesti koji očito ništa nije shvatio, kako o svojem vremenu, tako ni o onom koje dolazi, usprkos svom proučavanju te povijesti koja bi trebala biti naša učiteljica.

Kad smo već kod njegove profesije, vi kroz prizore svakodnevice u obrazovanju pripovijedate i priču o propadanju znanja, autoriteta. Tako Zvonka u ranijim danima školarci gađaju kredom pored glave, dok kasnije ta situacija evoluira do momenta u kojemu dobiva mokru spužvu u glavu. Kakvo je, u tom smislu, stanje u visokom obrazovanju? Siguran sam da vas ne gađaju spužvom, ali možda možete nešto reći na tu temu.

Možda nije sasvim slučajno što smo prošle godine predavali pod vizirima. Naravno, nosili smo ih zbog nekog drugog razloga, ali možda je to budućnost naučavanja, predavanja u školama i na fakultetima.

Od čega vas štiti taj vizir, osim od virusa?

Nažalost, znam da ne štiti od nezainteresiranih pogleda, koje bih volio promijeniti. Osjećaj koji raste s generacijama jest da sve teže prodirem u te glave kojima se obraćam, zbog kojih sam na svojem radnom mjestu. Sve sam svjesniji tog jaza, ne generacijskog, već svjetovnog, odnosno svjestan sam u kojoj mjeri za materiju koju mi ovdje predajemo više nema mjesta u glavama primatelja. Jer, glave su u potpunosti napunjene drugim sadržajima, kao i raznim prečacima kojima ove generacije dolaze do znanja. Tu više nema tradicionalnog učenja; riječ je o snalaženju u svijetu koje se temelji prije svega na minimumu napora, kako bi se ostvario maksimum ciljeva. A to nije nužno loše, ili recimo da nije samo loše, jer se temelji na dinamičnijem pristupu svijetu, pragmatičnom, koji vrlo učinkovito postiže svoje ciljeve. Svakako smo dosta odmakli od svijeta kakav je bio dok sam ja sjedio u tim klupama.

'Osjećaj koji raste s generacijama jest da sve teže prodirem u te glave kojima se obraćam, zbog kojih sam na svojem radnom mjestu. Sve sam svjesniji tog jaza, ne generacijskog, već svjetovnog, odnosno svjestan sam u kojoj mjeri za materiju koju mi ovdje predajemo više nema mjesta u glavama primatelja'

'Osjećaj koji raste s generacijama jest da sve teže prodirem u te glave kojima se obraćam, zbog kojih sam na svojem radnom mjestu. Sve sam svjesniji tog jaza, ne generacijskog, već svjetovnog, odnosno svjestan sam u kojoj mjeri za materiju koju mi ovdje predajemo više nema mjesta u glavama primatelja'

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Ako uzmemo vaše znanje i profesiju kao jednu nakupljenu mudrost - o čemu smo ranije govorili - onda se čini da u novom kontekstu ta mudrost ne funkcionira u potpunosti.

Maloprije sam rekao što mislim o mudrosti. S nekom mješavinom nostalgije i osjećaja vlastitog besmisla primjećujem to odumiranje upotrebljivosti znanja kojima raspolažem i koje bih trebao prenositi.

Je li vas to frustrira?

Svatko se s time nosi na svoj način a moj je, otkako pišem, da svaku takvu pojavu pokušam preraditi putem književnog izraza, odnosno umjetničke preoblike. Hoću li to postići tako da se rugam situaciji, ili sam sebi, ili da jednostavno iskalim bijes, to već ovisi o konkretnom slučaju. Moja temeljna nada je da ću kroz ponovno proživljavanje situacije, odnosno kroz preoblikovanje u tekstu, postići neku vrstu, hm, recimo katarze, ili bar utjehe.

'S nekom mješavinom nostalgije i osjećaja vlastitog besmisla primjećujem to odumiranje upotrebljivosti znanja kojima raspolažem i koje bih trebao prenositi'

'S nekom mješavinom nostalgije i osjećaja vlastitog besmisla primjećujem to odumiranje upotrebljivosti znanja kojima raspolažem i koje bih trebao prenositi'

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Vratimo se na koncept obitelji. Mi smo obitelj skloni idealizirati, držimo je monumentalnom, mada nas stvarnost često i demantira. Zbog čega onda i dalje ne propitujemo taj koncept?

Ja mislim da se itekako propituje. Danas ne postoji samo jedan temeljni oblik obitelji, dakle onaj tradicijski obrazac je postalo pluralnost mogućnosti. Mi već odavno svjedočimo takvom rasapu obitelji da bi čovjek poželio upravo suprotno - vikati u njezinu obranu, ne bi li se spasili ostaci vjere u klasičnu celularnu zajednicu. U svakom slučaju, tradicije nisu tu slučajno. One su nam omogućile da preživimo kao rasa. Obitelji su, potencijalno, doista naše blago. Ono čemu ćemo se vraćati kad tražimo utjehu, sigurnost u svijetu u kojemu je ima sve manje. Svjedočimo tolikom postotku nefunkcionalnih obitelji da čovjek poželi, protiv svoje prirode, biti konzervativan.

U romanu pripovijedate primarno kroz tri glasa: Zvonkov, Martin i Vedranov. Kako ste ih pronalazili? Je li vam najlakše bilo pisati Zvonka?

Zapravo najviše volim pisati ženske glasove. U mojim romanima nekako se pojavljuje uvijek isti tip muškarca: slab, mlitav, melankoličan i bezvoljan tip koji se miri s gubitništvom jer ne zna bolje. Ženski likovi su mi poduzetniji. One su aktivne, brzomisleće, inteligentne, snalažljive... Ponavljam taj odnos snaga kad god imam dvoje protagonista. Uvijek vuče na žensku stranu. Imam i jake razloge zbog kojih mi se ponavljaju takvi obrasci. Dovoljno je pogledati muškarce na ovim prostorima, i sjetiti se što su sve žene morale učiniti da bi se otrgnule patrijarhatu. I danas ih se gleda s podsmjehom ili skepsom kad se nastoje na ravnopravnoj osnovi plasirati u neku od muških branjevina.

Ima li u toj psihologizaciji i karakterizaciji vaših muških likova i utjecaja francuskih romana i autora kojima ste se bavili na razne načine profesionalno, a koje i predajete na faksu? Lik Zvonka kao da me podsjetio pomalo na muške likove kakve piše i Michel Houellebecq.

Ne može pisati nitko tko nije prije čitao. Naravno, to ne znači da ćete fenomenalno pisati ako ste čitali puno fenomenalnih knjiga, ali pomaže. Nekada i smeta. Jedan vrlo jaki glas može nas jednostavno pokoriti i pregaziti svojim utjecajem. Ja se nadam da u mom slučaju nije tako. Houellebecqom sam se bavio u svom doktoratu i vrlo brzo sam postao svjestan te opasnosti da se glas pisca koji mi se dopao - jer sam osjećao bliskost s njegovim prvim radovima - može lako uvući u mene, pogotovo jer smo već u startu bili bliski u načinu na koji smo promatrali svijet. Tako da sam oduvijek bio oprezan da se odmaknem. Ali, ima niz pisaca koji su mi bliži po izričaju, pristupu pisanju, ciljevima. Mene nikada nije osobito zanimalo postići maksimalnu čitanost zahvaljujući pomno biranim temama koje će osvojiti tržište, nego sam nastojao, prije svega, sebi ugoditi. Pritom sam uvijek nastojao slijediti vlastite potrebe i ono što sam htio da mi tekst pruži.

'Ne može pisati nitko tko nije prije čitao. Naravno, to ne znači da ćete fenomenalno pisati ako ste čitali puno fenomenalnih knjiga, ali pomaže. Nekada i smeta'

'Ne može pisati nitko tko nije prije čitao. Naravno, to ne znači da ćete fenomenalno pisati ako ste čitali puno fenomenalnih knjiga, ali pomaže. Nekada i smeta'

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Koje su to tržišne teme o kojima govorite i kojima biste, kao pisac, mogli podleći?

Za početak, zgodno bi bilo biti žena. Trenutno smo u fazi valorizacije nastojanja autorica da se otrgnu iz svoje, istina je, mnogostoljetnoj tradiciji podčinjenosti. Zapravo je začudno da najistaknutiji autori danas nisu žene, pogotovo kad se uzme u obzir da žene čine i do 90 posto ukupnog svjetskog čitateljstva. Taj podatak sigurno malo varira, ali tradicionalno su žene one koje, pod navodnicima, imaju vremena i strpljenja za čitanje. Dok su muškarci u povijesti načelno bili posvećeniji vanjskom svijetu, žene su bile i ostale duhovnije i sklonije produbljivanju vlastite intime kroz tuđu. Utoliko je i logično da radije čitaju knjige koje su napisale žene. No tako je samo načelno; osobno, knjigu nikad ne biram niti vrednujem prema rodu. Osim toga, tržišno bi pragmatično bilo okrenuti se bilo kojoj od društveno aktualnih tema, no mene najmanje od svega zanima pragmatično pisanje, kao i bilo kakvi ideologizirani, aktivistički, militantni romani. Neka samo postoje, ali osobno ne biram taj pristup. Moje teme dolaze iznutra. Pišem o onome što me okrznulo, zarezalo na bilo kojoj razini. Kad se posvetim nekoj temi, to svakako nije zato što sam procijenio da bi bilo oportuno o njoj pisati, već se sama nametnula, tražila je od mene da iz nje iscijedim koliko mogu.

Roman započinjete scenama potresa i pandemije. Priča se zatim kotrlja unazad, ali ove katastrofe su vam, čini se, sjajno poslužile kao konačna točka sudbine vaših protagonista i njihovih obitelji. Jeste li roman započeli pisati nakon tih događaja, ili ste već imali priču pa ste u nju odlučili smjestiti i pandemiju, potres?

To što roman započinje potresom je koincidencija. U trenutku kad sam već daleko odmakao u romanu i pokušao ga zaokružiti, dogodilo se i to. Prvo virus, koji se nadovezao na noseću nit romana, a to je osamljivanje, zatvaranje i povlačenje u vlastitu ćeliju, odnosno udaljavanje unutar jedne bliže zajednice kakva je obitelj. Onda je stigao i potres, i bilo je logično iskoristiti ga. Došao je upravo kao događaj koji mi je trebao da stvari sjednu na svoje mjesto u logici priče.

'Potres je bio događaj koji mi je trebao da stvari sjednu na svoje mjesto u logici priče'

'Potres je bio događaj koji mi je trebao da stvari sjednu na svoje mjesto u logici priče'

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Ako govorimo o tim eshatološkim prijetnjama poput pandemije, nuklearnog rata, ekoloških katastrofi... Sve one su nam vrlo blizu. Zbog čega ih, kao društvo, ne možemo uvidjeti?

Odavno se govori o sumraku zapadne civilizacije, kraju povijesti, suicidalnosti zapadnog društva... To su stare stvari. No, štogod mi znali o tome na kolektivnoj razini ili u teoriji, to ne mijenja činjenicu da svatko od nas proživljava i vlastitu krizu. Moj roman je na neki način upravo roman krize koja traje. Nije to trenutačan problem, drama, eksplozija, nego je riječ o tinjajućem samorazaranju nekoliko bića, pojedinačnih i skupnih, koja uprežu sve svoje resurse ne bi li se održala na okupu. No tu nema lijeka, pa pratimo polagano odumiranje, u slučaju ovoga romana kroz četiri generacije. Pritom je ipak paradoksalno, ne samo u ovom romanu, već i ako pogledamo oko sebe, to da stvari traju. I kad je došla pandemija činilo se da ćemo pomrijeti, da će se ekonomije srušiti i da će nestati čovječanstva. Vidimo, to se nije dogodilo. Nevjerojatno je što sve društvo i pojedinac mogu podnijeti i s čim ćemo se sve pomiriti. Ovako krhki i plačljivi, ipak trajemo. Mislim da je to vidljivo i na kraju romana, kojem sam htio dati jednu svijetlu notu. Čini mi se, međutim, da je roman u cijelosti prožet veseljem unatoč turobnosti situacija koje opisujem. Vjerujem da veselje probija kroz površinu koja je naizgled prilično crna.

Kako ste doživjeli izbor u finale književne nagrade tportala? Koliko vam, uopće, znače nagrade?

Nagrade su zamke u koje se autori radosno daju uhvatiti. Naravno da svi vole biti pohvaljeni i nagrađeni, ali problem je kad nagrade postanu cilj, kad preuzmu motivaciju za pisanje. Osobno, otkako sam davno dobio jednu ili dvije nagrade, zabranjujem si razmišljanje o tome hoću ću li ikada više dobiti još koju. Ipak, ako ljudi koji čine neki žiri izdvoje moju knjigu u neko finale, očito je da dobro misle o tom mojem radu, pa im utoliko ne mogu ne biti zahvalan.

  • +9
  • +6

Marinko Koščec

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Pratite nas na društvenim mrežama:

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!