ŠTO ČITAM

Luiza Bouharaoua: 'Najgora sam najbolja prijateljica i tetka jer uvijek gledam kako i gdje ću nekome za poklon uvaliti knjigu'

07.09.2020 u 12:54

Bionic
Reading

Splitska spisateljica Luiza Bouharaoua prije godinu dana objavila je svoju prvu knjigu, zbirku priča 'Jesmo li to bili mi', pišući u njoj o odrastanju svoje generacije, one koja bi na vječno pitanje 'gdje ste bili '91?' odgovorila - u vrtiću ili u nižim razredima osnovne škole. Knjiga je objavljena u Nakladi Jesenski i Turk i nedavno je doživjela svoje drugo izdanje te autorici priskrbila titulu jedne od nadolazećih književnih zvijezda. Ispitali smo je o knjigama koje su je obilježile u njenom životu i radu

Knjiga koju trenutno čitam

Imam tu navadu da ljeti, praznicima ili bilo kada kad imam više vremena čitam tri tipa knjiga: nove naslove koje sam sebi poklonila, knjige koje sam davno pročitala i knjige koje već neko vrijeme strpljivo čekaju da ih pročitam. Nešto 'novo' bile su kratke priče Clarice Lispector, nešto 'staro' 'Ljubavnik' Marguerite Duras, koji me nanovo osvojio punokrvnim ženskim likovima i svojom cikličkom i fragmentarnom naracijom, a trenutno je napokon na redu 'Ženski dekameron' Julije Voznesenske, knjiga na koju sam nabasala u Beogradu dok sam se prije nekoliko godina vraćala s dodjele nagrade Ulaznica. Radnja je sljedeća: deset žena u rodilištu saznaje da je u bolnici proglašena karantena, jedna se od njih sjeti Boccacciovog 'Dekamerona' pa idući deset dana jedna drugoj pričaju priče o muškarcima, ljubavi i životu žena. Toliko o odličnom tajmingu.

Knjiga koja mi je promijenila život

'Pet prijatelja', svih 21 romana autorice Enid Blyton koja je s tom serijom knjiga o dva dječaka, dvije djevojčice i jednom psu zaokupila maštu generacija djece i odgojila horde budućih čitatelja i čitateljica. 'Pet prijatelja' su mene natjerali da se se strasno i nepovratno zaljubim u čitanje, i to ne samo zato što su proživljavali avanture o kojima smo i mi maštali dok smo trčali po splitskom asfaltu već zato što su mi otvorili cijele nove svjetove riječi koje ću tek godinama, desetljećima kasnije vidjeti u stvarnosti, recimo: đumbir. Nijednu od tih knjiga nisam htjela ispustiti iz ruke, noćima sam skrivena ispod deke trošila baterijsku lampu i čitala sve dok se mama ne bi probudila i uzela mi i jedno i drugo. Jednom kad sam pročitala svih 21 roman jednom, pa još koji put, bibliotekarka u mojoj osnovnoj školi gurnula mi je u ruke neke nove knjige u koje se sva ta ljubav prelila.

Knjiga koju bih voljela da sam napisala

Dugo sam željela napisati zbirku priča koja će tematizirati odrastanje troje prijatelja koji unatoč životnim okolnostima, rastancima i udaljavanjima, ostaju trajno povezani. Tu sam knjigu i napisala, zove se 'Jesmo li to bili mi'. Sad želim napisati knjigu o moru, ženama i obiteljima koje sami odaberemo. U svim drugim knjigama koje postoje i koje volim potrebna sam samo kao čitateljica – to mi je prva i najtrajnija uloga u književnosti i u njoj za mene leži ogromna radost. Knjige koje smo sami napisali volimo drugačije nego tuđe – tuđe knjige su gozba koju je za nas pripremio netko drugi, nema tu ni rada ni tjeskobe, samo čisti užitak.

Knjiga koja je na mene najviše utjecala

Netom prije praznika u drugom razredu srednje škole knjižničarka mi je u ruke stavila knjigu koja nije bila na popisu lektire. Odnijela sam je kući, sjela na balkon i čitala. Negdje na trećini naglo sam zaklopila 'Lolitu' Vladimira Nabokova i bacila je na stolić kao da me opekla. Bio je to trenutak u kojem sam shvatila da me taj tekst, djevojku od četrnaest godina, dvije godine stariju od naslovne junakinje naveo da se uživim u poziciju značajno starijeg odraslog muškarca koji se predstavlja kao Humbert Humbert. Znala sam da me tekst zaveo, da me grdno prevario, ali nisam znala kako mu je to uspjelo. Od tog dana gajim veliku strast prema manipulativnim i zavodljivim tekstovima koji te vode čvrstom nevidljivom rukom gdje im drago.

Druga knjiga koja je na mene jako utjecala bila je prva knjiga koju sam prevela: 'Bacači plamena' američke spisateljice Rachel Kushner. Riječ je o romanu impresivnom zbog svoje slojevitosti, likova s raznolikim i upečatljivim glasovima i suverenog vladanja temama koje traže umjetničku, povijesnu i geografsku širinu. Sve je to s prevoditeljske strane predstavljalo veliki izazov i tražilo puno rada u jeziku. Mislim da me je taj mali prozni rudnik baš lijepo pripremio na rad na vlastitoj knjizi. U hrvatskom je prijevodu (nažalost ne mom jer nas je drugi izdavač pretekao u kupovini prava) izašao i njezin zadnji roman 'Mars Room'. Koristim ovu priliku, kao, uostalom, i svaku drugu, da je preporučim.

Knjiga za koju mislim da je podcijenjena

Možda je malo blesavo reći da je roman o kojem je nedavno pisao The New York Times podcijenjen, ali ja i dalje imam osjećaj da 'Područje bez signala' Roberta Perišića nije kod nas nije, ni u medijima ni u vidu nagrada, dobilo onoliko pozornosti koliko zaslužuje. Sjajan je to roman, opor i duhovit, promišljen i šašav, s nezaboravnom galerijom likova, od kojih su oni ženski jedni od najbolje napisanih u našoj knjiženosti. 'Područje bez signala' treba čitati, ne želite ostati zakinuti za to iskustvo.

Knjiga zbog koje sam promijenila mišljenje o nečemu

'Jelkin bosiljak' Eugena Kumičića, kratki roman koji sam kao studentica kroatistike bila prisiljena čitati u sklopu kolegija Hrvatska književnost realizma. Eugen Kumičić, veliki obožavatelj naturalizma koji je svog uzora vidio u Zoli, autoru čija bi 'Terese Raquin' da se danas opet objavi sigurno na noge digla bar dva Vigilarea, napisao je neprobavljivo plošan, nacionalistički obojen i traljav tekst koji nema veze s realizmom. Moje prvo pitanje na ispitu bilo je: 'Kolegice, je li vas kao ženu i Hrvaticu ovaj roman dirnuo?' Tog je dana trajno nestalo moje naivno uvjerenje da kanonska djela i lektirni naslovi postaju kanon i lektira samo zbog svoje književne kvalitete.

Zadnja knjiga koja me rasplakala

Iako je to bilo dosta davno, prvo čega se sjetim kad čujem riječ 'rasplakati' je roman 'Kao da me nema' Slavenke Drakulić koji tematizira užas (užas mi ovdje zvuči kao umanjenica) masovnih silovanja u Bosni u prošlom ratu. Tko je jednom došao do rečenica: 'Kao da me nema. Kao da nisam tu.' ostao je zauvijek promijenjen, pa tako i ja. Knjigu sam jedva pročitala do kraja - prvo sam grcala u suzama, a onda tupo i neutješno plakala bez zvuka.

U novije me vrijeme poprilično dirnuo posljednji roman Mani Gotovac 'Rastanci' iako je sam čitalački proces bio dosta šarolik. Glavnog muškog lika sam s teškom mukom podnosila, s glavnim ženskim likom, koji je ujedno i pripovjedačica, nisam imala gotovo ništa zajedničko. Zamjerala sam joj svekoliku pretjeranost, česta iskliznuća u patetiku, svađala se s njenim odlukama, kolutala očima na neke njene ideje i opet me je na kraju, kao ogroman val, poklopila njezina tuga. Ostavila sam sva svoja neslaganja i mišljenja po strani i zajedno s njom tugovala kao da je netko moj. Ogromna je to vrlina i veliki uspjeh za knjigu – nekoga sjetiti da nije potrebno ni voljeti ni razumjeti druge da bi s njima suosjećao.

Zadnja knjiga koja me nasmijala

Zbirka priča 'Sladostrašće' Asje Bakić, posebice zadnja priča 'Patnje mlade Lotte' koja u poznatom dnevničkom formatu pripovijeda radnju 'Patnja mladog Werthera', ali ovog puta iz Lottine perspektive. Dok nisam počela čitati ovu priču nisam do kraja bila svjesna koliko me je kao srednjoškolku umorila Wertherova nametljiva emotivnost, toliko sveobuhvatna da briše sve pred sobom, posebice Lottu koja je usred sve te navodne puste ljubavi samo objekt. Zato su mi Lottin cinizam i zluradost, onako kako ih je napisala Asja Bakić, došli kao veliko osvježenje i olakšanje. Grleno sam se nasmijala.

Knjiga koju sam poklonila

Za sebe kažem da sam najgora najbolja prijateljica i 'tetka' jer uvijek gledam kako i gdje ću nekome uvaliti knjigu, posebice djeci. Ostalo mi je to kao refleks iz djetinjstva jer sam od svega uvijek najviše voljela dobivati knjige i uvjerena sam da će, ako ne odmah onda s godinama, te knjige postati savršeni poklon. Knjige su strpljive i s godinama ništa ne gube na vrijednosti.

Zadnja knjiga koju sam poklonila bilo je drugo izdanje moje knjige. Poslala sam je poštom poznaniku koji ju je htio čitati, ali nije imao kako doći do nje jer je u Kanadi. Netom prije toga poklonila sam dvije divne slikovnice Olje Savičević Ivančević 'Šporki Špiro i Neposlušna Tonka' i 'Sami na cilom svitu', odličan roman 'Uhvati zeca' Lane Bastašić i prekrasne memoare Patti Smith 'Just Kids'.

Knjiga za koju me sram priznati da je nisam pročitala

Neki dan sam promatrala svog prijatelja kako po prvi put u životu čita jednu od mojih omiljenih knjiga i osjetila sam, trebalo mi par minuta da prepoznam što je to, žalac ljubomore. Zamisli da opet mogu pročitati jednu od svojih najdražih knjiga prvi put! Upravo zato me nije, niti bi ikoga trebalo biti sram reći da nešto nije pročitao. Ma koliko čitala i ma koliko se širila moja biblioteka, more toga nisam pročitala. Recimo, roman s meni najljepšim naslovom ikad: 'Ocean, more'. Ili, duboko udahnite, 'Sto godina samoće'. Da, nekidan sam počela čitati 'Sto godina samoće' po prvi put. Je li to gubitak ili dobitak, prosudite sami, ja svoj odgovor znam.

Luiza Bouharaoua rođena je 1985. u Splitu, gdje je diplomirala kroatistiku i anglistiku na Filozofskom Fakultetu. Godinama je uređivala časopis za književnost i kulturu The Split Mind. Bavi se prevodilaštvom i aktivizmom.
 
Kao jedna od osnivača splitske udruge Skribonauti sudjelovala je u nizu projekata koji su povezivali zatvorenike s piscima, redateljima i glumcima, u nizu radionica i razgovora. Uvrštena je u Sandorfovu antologiju novih hrvatskih prozaika 'Bez vrata, bez kucanja', koju su uredili Robert Perišić i Andrea Milanko.