ŠTO ČITAM

Ružica Aščić o lektiri zbog koje je postala čitateljica i piscu koji je 'najbolje sažeo' njenu generaciju: 'Imali smo velike snove, a ostali smo životariti u polulakrdiji, očekujući nešto veliko što se nikad nije dogodilo'

  • Autor: Tina Barbarić
  • Zadnja izmjena 02.07.2020 11:16
  • Objavljeno 02.07.2020 u 11:11
Ružica Aščić

Ružica Aščić

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Marko Umičević

'Ružica Aščić sigurnom rukom stvara antonionijevsku atmosferu pustinje gdje je teško naći orijentir, a kamoli oazu', kažu iz nakladničke kuće Durieux o autoričinoj dramskoj trilogiji 'Košnice', koju su objavili ovih dana. Čine je 'Košnice', 'U meni raste' i 'Dani neba', a u središtu svake od njih jedna je obitelj s ključnim problemima. 'U dramama se', pojašnjava izdavač, 'primjećuje obrnuta gradacija nemoći i malaksalosti, počevši od prve u kojoj je želja jasna, ali neprekidno udara u zid, preko druge u kojoj želje više nema te se osjeća nemogućnost ostvarivanja bliskosti do treće u kojoj vlada opća zabrana i ljubavi i čovječnosti'. Nagrađivana spisateljica, koja je u književnost ušla mračnom zbirkom priča 'Dobri dani nasilja' otkrila nam je koje su je knjige obilježile, među njima i srednjoškolsku lektiru koju je pročitala prije vremena i zbog koje je 'propisala', ali i zašto se na spomen jednog domaćeg naslova svaki put 'poželi sakriti pod stol'

Knjiga koju trenutno čitam

Uvijek sam čitala više knjiga odjednom, ali se u zadnje vrijeme pokušavam odviknuti od toga. Zanesem se jednom knjigom, a druge onda zanemarim. No svejedno… Upravo sam dovršila tri knjige koje sam paralelno čitala i počela s novom. Jedna od njih je 'Tlapnje jednog stanara', priča o skliznuću u ludilo po kojoj je Polanski snimio svoga 'Stanara', 'Ozbiljna igra' švedskog klasika Hjalmara Söderberga o preljubu s početka 20. stoljeća, a treća je distopija po imenu 'Zid', austrijske spisateljice Marlen Haushofer. Iako su mi sve tri knjige bile divne, izdvojila bih kao posebno iznenađenje ovu treću. Još uvijek pokušavam zamisliti Austrijanku koja '63. ili ranije sjedi u nekoj sobici i piše uvrnutu priču o ženi koja je ostala sama na svijetu, s jednom kravom, psom i mačkom, dok je ostatak svijeta nestao iza prozirnog zida.

Knjiga koja mi je promijenila život

Mnoge knjige su mi danas draže, ali samo je jedna zbog koje sam počela voljeti književnost. To je 'Lovac u žitu' J.D. Salingera, srednjoškolska lektira koju sam pročitala prije vremena i nakon koje su mi postale nepodnošljive sve druge. Nijedna mi knjiga nije govorila kao ova kad sam bila tinejdžerica, danima sam o njoj razmišljala, sanjala likove, a onda i napisala svoj roman koji je bio imitacija 'Lovca u žitu'. Tada sam imala 14 godina i nikad nisam napisala nešto duže od toga. Imao je taj roman užasno smiješan naslov i bio je rukom ispisan u običnu školsku bilježnicu tvrdih korica. Dok ovo pišem, vidim ga kamufliranog na polici. Tako da uz tu knjigu nisam samo postala čitateljica, nego sam i propisala.

Knjiga koju bih voljela da sam napisala

Uopće nemam neke grandiozne želje po tome pitanju. Voljela bih da sam napisala neku malu knjigu intimističke atmosfere, poetičnu, s malo likova. Poput knjiga koje piše švicarska spisateljica Fleur Jaeggy. Zasad su kod nas prevedena samo dva naslova: 'Blažene godine kazne' i 'Proleterka'. Obje se bave strogim djevojačkim odgojem iz vremena autoričina djetinjstva. Slične poetike su i 'Ptice' Tarjeia Vesaasa. Isto mala, minimalistička knjiga.

Kad sam otkrila Beckettovu prozu, bila sam zaljubljena u njegovo pisanje. I još sam, ali danas više volim otkrivati dobru književnost koju je zaobišao kanon, prozu sa stranputice.

Knjiga koja je na mene najviše utjecala

Uvijek volim reći da su mi najdraže knjige 'Giovannijeva soba' Jamesa Baldwina, 'Kokoro' Natsumea Sōsekija i sve što je napisala Herta Müller. Ali ništa od toga me nije promijenilo sudbonosno. Ili možda jest, ali ne znam to artikulirati. Možda bi bilo bolje da zavirim u svoje formativne godine i razmislim. Voljela bih da se mogu vratiti u prošlost i samoj sebi preporučiti neke knjige. A sadašnjoj sebi bih željela poručiti da prestane čitati knjige koje joj se ne sviđaju i koje zapravo ne želi čitati.

Knjiga za koju mislim da je podcijenjena

Da se ne lažemo, za odgovor na ovo pitanje morala sam konzultirati svoju Goodreads listu. Što se tiče strane književnosti, to je 'Voss' Patricka Whitea, utjelovljenje književne magije i spisateljske vještine. Ta knjiga komunicira na nekoj drugoj razini. White je osvojio Nobela, ali mislim da danas više nije pretjerano čitan, osim možda u Australiji. Što se tiče regionalne književnosti, to je 'Velika voda' makedonskog pisca Živka Činga pisana iz perspektive dječaka koji odrasta u sirotištu poslije Drugog svjetskog rata i da bi uspio preživjeti to razdoblje, s drugim dječakom zamišlja da se iza zidova sirotišta nalazi prekrasna voda. Na mene još izuzetan dojam ostavio roman 'Šlatenšames ili Berlin na moru' Benna Meyera-Wehlacka, supruga naše pjesnikinje Irene Vrkljan, koji je pisao o svome povratku u Berlin nakon završetka rata.

Knjiga zbog koje sam promijenila mišljenje o nečemu

To je zapravo knjiga koju sam relativno nedavno čitala. Otkad čitam, zazirem od knjiga koje se bave ratom, osobito onih koje se tiču ovog našeg rata. No nakon što sam pročitala 'Plavu pticu' Vesne Marić, o iskustvu djevojčice koja za vrijeme rata bježi iz Bosne u Englesku, shvatila sam koliko mi je trebala jedna ovakva knjiga. Trauma izazvana ratom, čak i nas koji ga se ne sjećamo, toliko je duboka, da iscjeljenje može doći jedino ako se bavimo tom traumom. A kad kažem bavimo, ne mislim na to da nas oportuno lice političara svaki dan tjera da se ideološki vraćamo u 90-e. Bavljenje ratom kroz književnost ima potencijal zdravog iscjeljenja.

Zadnja knjiga koja me rasplakala

Za ovo sam morala dobro razmisliti. Skoro me nikad ne rasplače knjiga, iako u životu svako malo plačem. Ne znam zašto je to tako. Valjda uvijek postoji određena distanca s koje gledam fikciju, to jest uvijek sam do neke mjere svjesna da se radi o fikciji. U zadnje vrijeme me znaju emotivno ponijeti autobiografske knjige i sve što ima veze s protokom vremena. Jedna od tih knjiga koja je ostavila snažan emotivni dojam na mene bila je 'Lanjski snjegovi' Gregora von Rezzorija, pisca koji je de facto bio bez domovine. Rođen je u Bukovini, pokrajini koja je tada bila dio Habsburške monarhije, a koja je za njegovog života postala dio Rumunjske, a danas je pokrajina razdijeljena između Ukrajine i Rumunjske. Radi se o rijetkom piscu koji ne pripada nijednoj nacionalnoj književnosti, ni austrijskoj, ni rumunjskoj, ni talijanskoj, iz koje mu potječu preci i u kojoj se u starosti skrasio. Tako da mi je cijela njegova životna priča, iako je rođen u plemenitaškoj obitelji, tužna.

Dvije knjige koje su još ostavile sličan dojam na mene su Jergovićeva 'Selidba', koja je također imala snažan emotivni naboj te 'Povratak u Reims' Didiera Eribona zbog koje sam shvatila koliko me je iz temelja odredilo siromaštvo. Nikad nijedna suvremena knjiga koju sam čitala nije toliko izravno i bez ustezanja govorila o klasnoj pripadnosti.

Zadnja knjiga koja me nasmijala

Smijala sam se uz priče Philipa K. Dicka o reklamnim robotima iz budućnosti. Zadnje što mi je bilo smiješno satirične su pripovijesti 'Fiumanski, opet lažeš' nezadovoljnog tabloidnog novinara Livija Fiumanskog. Ta knjiga upravo sad izlazi i jedva čekam da je ponovno pročitam.

Knjiga koju sam poklonila

Ono što pokušavam samoj sebi nametnuti kao pravilo je poklanjanje knjiga domaćih autora, osobito ako se radi o mlađim piscima. Tako je zadnja knjiga koju sam poklonila bila 'Blizina svega' Ante Zlatka Stolice. Iako je možda došla kasnije od drugih, ova knjiga kao da je najbolje i najzrelije sažela našu generaciju: imali smo velike snove, a ostali smo životariti u polulakrdiji, očekujući nešto veliko što se nikad nije dogodilo. Jako je iskrena, neposredna i nepretenciozna. Čini mi se da je Stolica autor koji vidi male stvari iz života i s ulice koje drugi ne vide. Ili ih ugledaju, pa ih zaborave. Ima u svemu tome nekog južnjačkog šarma, humora, dječačke zbunjenosti i naivnosti, ali i istinske životne ljepote.

Knjiga za koju me sram priznati da je nisam pročitala

Popis je toliko dugačak da u pola kartice ne bih uspjela nabrojati sve knjige koje nisam pročitala. Kad stalno čitaš, prešutno se odlučiš hoćeš li se posvetiti klasicima ili pratiti suvremenu produkciju. Ja više naginjem ovom drugom. Tako da imam dosta rupa što se tiče svega što seže dalje od 20. stoljeća. Kad sam u želji da to ispravim uzela Dostojevskovljevog 'Idiota', poželjela sam ga nakon 50 stranica izbaciti kroz prozor, koliko me je živciralo prenemaganje besposlenih buržuja. Ali voljela sam primjerice njegove 'Zapise iz podzemlja' jer ima protagonista bliskog suvremenom čovjeku.

No knjiga zbog koje se definitivno poželim sakriti pod stol kad je netko spomene je 'Kiklop' Ranka Marinkovića. Nekad se čak i pretvaram da sam je pročitala, samo da se ne bih morala sramotiti objašnjavanjem zašto nisam. Dosta loše je i to što nikad nisam čitala Georgea Orwella. Ali zato sam čitala najopskurnije domaće i strane naslove od 2010. pa na ovamo, to mi se stvarno ne može osporiti.

Ružica Aščić (1987.) svoju prvu kratku priču objavila je 2008., u Zarezu, a prvu zbirku priča 'Dobri dani nasilja' 2016. Za drame 'U meni raste' i 'Košnice' osvojila je drugu nagradu 'Marin Držić' Ministarstva kulture. Kratka proza joj je zastupljena u antologiji 'Bez vrata, bez kucanja: novi hrvatski prozaici', ali i u mnogim drugim domaćim magazinima. 2020. objavila je zbirku drama pod imenom 'Košnice'.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!