za Vesnu Parun

Ludwig Bauer: Obećao sam joj napisati sonet, a rekla mi je: 'Samo bez sentimentalnosti. I nemojte me nazvati poetessom!'

  • Autor: M.P.
  • Zadnja izmjena 10.04.2018 10:57
  • Objavljeno 10.04.2018 u 10:23
Ludwig Bauer prisjetio se posljednjeg susreta s Vesnom Parun u Stubakima

Ludwig Bauer prisjetio se posljednjeg susreta s Vesnom Parun u Stubakima

Izvor: Pixsell / Autor: Auto

Književnik Ludwig Bauer u povodu obljetnice rođenja Vesne Parun 10. travnja napisao je sonet pjesnikinji u čast, a na njegovu inicijativu, objavljujemo ga na tportalu

Pjesnikinja Vesna Parun rođena je 10. travnja 1922. na otoku Zlarinu, a preminula je prije sedam godina u bolničkoj sobi u Stubičkim Toplicama, u kojoj je već prilično onemoćala zbog bolesti stvarala do zadnjih dana. U svom opusu ima više od šezdeset knjiga poezije i proze, najprevođenija je hrvatska pjesnikinja, a među brojnim nagradama, dobila je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo 1982.

U povodu obljetnice rođenja poznate pjesnikinje redakciji tportala javio se književnik i prevoditelj, autor brojnih romana Ludwig Bauer s namjerom da objavi svoj sonet posvećen Vesni Parun, a o njoj je napisao i kratku bilješku referirajući se na riječi nedavno preminulog slikara Josipa Vanište.

Ludwig Bauer

Ludwig Bauer

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Fraktura

'U svojoj 'Knjizi zapisa', objavljenoj na početku ovoga stoljeća, Josip Vaništa bilježi i svoje sjećanje na Vesnu Parun: 'Vesna Parun. Visoka, vitka u tamnoplavom kaputu, čizmama. Još čujem njezin neobičan glas u dvorani Filozofskog fakulteta, kasne jeseni 1945.' Može se činiti neobičnim da je slikar, majstor crteža i majstor zapažanja naglasak stavio na Vesnin glas. Ali učinio je to s puno opravdanja. Njezin glas bio je neobično zvonak, jasan, zvučan i gotovo prodoran, glas koji je bilo nemoguće prečuti, a ostao je takav do kraja njezina života. I kada je već bila na kraju osmoga desetljeća svoga života, taj glas ostao je jednako zvonak i živ. Na simboličan način izražavao je njezin pjesnički habitus, predstavljao je zgusnuti nazivnik cjelokupna njezina života', bilježi Bauer te nastavlja o svojem iskustvu susreta s Parun:

'Posljednje svoje dane proživjela je u Stubičkim Toplicama, skrivajući se djelomično od hrvatske kulturne javnosti, kulturnoga establišmenta koji je nikada nije bez rezerve prihvatio, prihvatio do kraja. Skrivala se kao što je svoju gušu prikrivala maramom i pod tušem, ali nije mogla ostati skrivena čim bi progovorila. Bilo je ugodno čuti tako lijep i zvonak mladenački glas, iako su riječi koje je izgovarala bile pune gorčine, i na vlastitu sudbinu odbačene pjesnikinje i na aktualnu stvarnost. Jeziku je otupio mač./Naš je život - politički trač!', prisjeća se Ludwig Bauer te dodaje:

'Prilikom jednog od kratkih posjeta Stubakima obećao sam joj napisati sonet. 'Samo bez sentimentalnosti!', rekla je. 'I nemojte me nazvati poetessom!' Nazvao sam je zvukom proljeća – koje još čekamo. Glas još uvijek odzvanja.'

O Vesni, o zvuku proljeća

(Vesni Parun za rođendan – 10. 4. 1922. – 25. 10. 2010.)

 

Vjerojatno su bili galebovi,

Eho širine, Zov neba i mora,

Srebrni miris dodira lovora –

Na početku želje da se otplovi.

 

I brata su odveli izazovi,

Pa slijedi poklič mjesto govora,

A crveni karanfil mjesto flora,

Rad, Zore i vihori, novi svjetovi.

 

U svemu si palila grlati krijes.

Nikada spremna odmahnuti rukom,

Olako činiti što treba s mukom.

 

Vjetrom si riječî otvarala lijes

Osrednjeg mirenja s Bogom i pukom.

Jer bila si – anđelska buka i bijes!

 

Ludwig Bauer

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!