Kultni škotski dvojac ove godine obilježava trideset godina diskografskog rada, a uoči premijernog nastupa u Zagrebu njihov pjevač i tekstopisac govori o novom albumu 'Half-Told Tales', starenju bez uljepšavanja, maksimalističkom zvuku i univerzalnosti prljavih noćnih priča
Aidan Moffat i Malcolm Middleton danas imaju po 53 godine. U tom je razdoblju kroz njih, ako je suditi po njihovim pjesmama, prošla natprosječna količina alkohola, droge, ludih noći i mamurnih jutara – ukratko, života po njihovim standardima. Arab Strap, njihov zajednički alat za bilježenje posljedica svega što se u tom životu događa kroz prizmu škotskog sarkastičnog i bolno iskrenog humora, ove godine obilježava tridesetu godinu diskografske aktivnosti.
I mi smo još bili studenti kad su nas prva dva albuma, 'The Week Never Starts Around Here' i 'Philophobia', bacili u bizaran, sirov svijet Arab Strapa s kojim smo se tada mogli poistovjetiti. Uslijedile su uglancanije, elegantnije ploče poput 'Elephant Shoe', 'The Red Thread' i posebno 'Monday at the Hug and Pint', koje će izravno ući u antologiju škotske glazbe. Nakon njih došla je prva, pa druga stanka, a onda i treći povratak u jeku pandemije, nakon kojeg su objavili tri albuma konzistentne kvalitete.
Glazbeni izričaj Arab Strapa je varirao, ali potka je uvijek bila ista – sirovi ritmovi, katkad iz ritam-mašine, katkad s Moffatova bubnja, slojeviti aranžmani umočeni u post-rock, post-punk i ambijentalne boje, a preko njih oštra spoken word kadenca izgovorena prljavim škotskim naglaskom. Škotski mikrosvijet neizbježna je odrednica benda, od činjenice da im albume konzistentno izdaje Rock Action, etiketa u vlasništvu ekipe iz grupe Mogwai, do nepogrešivo mikrolokalnog horizonta kroz čiju optiku promatraju svijet.
Uoči prvog nastupa benda u Zagrebu (drugi osnivač, Malcolm Middleton, jednom je nastupio u Močvari sa svojim projektom Human Don't Be Angry, ali kao Arab Strap nikad nisu svirali ovdje), porazgovarali smo s Aidanom Moffatom o bendu i svijetu nekad i danas, muškarcima u pedesetima koji se vraćaju iz Istanbula s novim osmijehom te sličnim aktualnim i univerzalnim temama.
Malcolm je opisao 'Half-Told Tales' kao album 'potpunog kompromisa' – ne baš onakvu ploču kakvu je ijedan od vas dvojice prvotno zamislio, ali onu kojom ste obojica iskreno zadovoljni, dok ste vi spomenuli da ste na njega jednostavno 'stavili sve'. Nakon trideset godina zajedničkog rada, kako to međusobno natezanje u studiju izgleda danas u usporedbi s devedesetima? Je li trenje postalo produktivniji alat od slaganja?
Iskreno, ne mislim da se ovaj album po pitanju trenja i kreativnosti bitno razlikuje od ostalih koje smo snimili – oduvijek pišemo pjesme na isti način i oduvijek u miks donosimo različite zvukove i mišljenja. Jedino što se promijenilo jest odluka da na album stavimo sve što smo snimili, dok obično nekoliko pjesama sačuvamo za B-strane, EP-jeve i slično. No ovaj se put nikako nismo mogli dogovoriti što bi trebalo izbaciti, pa smo pomislili da je najbolje staviti sve pjesme i pustiti slušateljima da odluče što im se sviđa. Osobno još uvijek nisam siguran da je to bila najbolja ideja, ali sad je gotovo, a recenzije su sjajne, pa se čini da je ipak upalilo.
Primijetili ste da 'Half-Told Tales' zvuči kao naslov dječje slikovnice sve dok ne dođete do završne pjesme 'Beats Per Minute', koja završava ogoljenim nizom činjenica o vremenu. Zašto ste osjetili potrebu uokviriti ovih četrnaest pjesama – od kojih mnoge djeluju kao male, nedovršene basne – unutar hladne stvarnosti prolaznosti vremena?
Fraza 'half-told tales' (napola ispričane priče) dolazi iz pjesme 'Fragments' i odnosi se na živote koji završe prerano, pa se činila kao očit naziv za album. Kroz većinu pjesama provlači se tema vremena i njegove prolaznosti, što u početku nije bila svjesna namjera, ali je postalo očito kako su tekstovi počeli dobivati oblik. Sada kad sam u pedesetima, čini se da sam izrazito svjestan vremena – koliko mi ga je još ostalo, kako ga biram provesti i slično – tako da sam, kad sam došao do pisanja 'Beats Per Minute', znao da želim završiti pjesmom koja će sve to povezati u cjelinu.
Reputacija Arab Strapa izgrađena je na tmurnoj atmosferi i jutarnjoj tjeskobi nakon pijanke, no 'Half-Told Tales' – osobito pjesme poput 'You You You' ili 'Sunsong' – nosi ono što ste nazvali 'iskrenom radošću', gotovo sredovječnim romantizmom. Je li pronalaženje svjetla u mraku svjesna pobuna protiv cinizma kako starite ili sreću jednostavno postaje teže sakriti?
Nisam siguran, nikad zapravo ne razmišljam o takvim stvarima; uvijek radim po instinktu i gledam kamo će me odvesti. Mislim da sam bio prilično svjestan toga da je prošli album tekstualno bio dosta mračan, pa sam definitivno osjetio potrebu napraviti nešto pozitivnije. Pretpostavljam da je to bio osjećaj prkosa – lako je, i razumljivo, dopustiti da vas stanje u svijetu baci u depresiju, a pozitivnost je način borbe protiv toga. Uostalom, u svakodnevnom životu zapravo nisam tužna ni cinična osoba, samo ne pišem često o sreći i zadovoljstvu jer me to baš i ne inspirira.
Od vikanja o tome kako je sve preglasno u 'I Get Noise' do seciranja wellness kulture protiv starenja u 'Glamour Magick' – da ne spominjemo prilično neglamurozne reference na vlastito tijelo koje stari – starenju pristupate s nekom vrstom apsurda u stilu Larryja Davida, a ne s nostalgijom. Što je to u srednjim godinama što ih čini toliko smješnijima, a možda i iskrenijima za pisanje od mladosti?
Oduvijek sam bio prilično opušten kad je riječ o tijelu i njegovim funkcijama – nimalo nisam gadljiv i ne sramim se lako; svi imamo tijela i sva rade na prilično isti način. S istim sam stavom pisao i kad sam bio mlad, u pjesmama o ljubavi i seksualnosti u svom njihovom sjaju, pa pretpostavljam da je pisanje o starenju prirodan nastavak toga. Osim toga, mislim da sam oduvijek bio stara duša; uvijek sam izgledao i osjećao se starijim nego što jesam, pa je možda riječ samo o tome da mi tijelo napokon sustiže mozak. Ipak, mislim da sam možda došao do kraja pisanja tako osobnih tekstova – osjećam da bi moglo biti vrijeme da krenem dalje i u budućim pjesmama pokušam pisati nešto apstraktnije... ali vidjet ćemo, to je vjerojatno još daleko.
Pjesme poput 'Be a Man' bave se očinstvom i odrastanjem s nježnošću koja bi djelovala šokantno na, primjerice, 'Philophobiji' ili 'The First Big Weekend'. Kad se osvrnete na mlađu verziju sebe koja je pisala te rane ploče, prepoznajete li tog tipa kao istog pripovjedača ili imate osjećaj kao da obrađujete tuđe pjesme?
Ma ne, naravno da je to ista osoba, ali nadam se da sam u međuvremenu prilično evoluirao. Te stare pjesme na 'Philophobiji', primjerice, sve su o ljubavi – očito pokrivaju mračnije trenutke nevjere i sumnje te vrlo kaotične veze kakve imamo kad smo mladi i još pokušavamo shvatiti sami sebe, ali u korijenu svih njih je želja za ljubavlju i povezanošću. Nikad zapravo nisam mislio da su toliko cinične koliko su ljudi smatrali da jesu; za mene u tom kaosu ima ljepote i radosti, i nečega što treba slaviti u našim pogreškama. Mislim da je sve to prilično prirodna evolucija od tih starih pjesama do ovih novih – nadam se da to oslikava rast i zrelost.
Na novoj ploči vaša se temeljna formula ritmova i spoken word pripovijedanja širi na puhačke sekcije, free-jazz saksofon, kosmische grooveove, pa čak i metal rifove. U prvom desetljeću rada suzdržanost i ogoljenost bili su vaš zaštitni znak. Što vam je dalo samopouzdanje da dopustite aranžmanima da postanu toliko maksimalistički?
Ponavljam, nikad ne razmišljamo o takvim stvarima – nikad zapravo ne raspravljamo o svom zvuku, nego se jednostavno prepustimo toku – tako da nisam posve siguran kako se ni zašto to dogodilo. Kad smo oko 2019. odlučili ponovno stvarati glazbu, jedino pravilo koje smo imali bilo je da nećemo pokušavati zvučati kao stare ploče i da ćemo se fokusirati na to kako želimo zvučati sada – a rezultati su bili prilično glasni. Također, tehnologija igra veliku ulogu – danas kod kuće možemo napraviti puno više i imamo pristup zvukovima i instrumentima koje si nismo mogli priuštiti u devedesetima, DAW-ovima i plug-inovima koji su danas praktički besplatni, pa imamo puno veću paletu za igru. Razgovarali smo o tome da u budućnosti ponovno ogolimo zvuk i vratimo se svedenijem izričaju, ali svaki put kad to pokušamo, na kraju ispadne nešto bučno i zabavno... možda je to stvar srednjih godina i jednostavno se moramo zabavljati dok još možemo!
Kad ste počinjali sredinom devedesetih, vaši hiper-specifični prizori škotskog noćnog života, fiksnih telefona i teških mamurluka djelovali su duboko ukorijenjeni u vrlo određeno mjesto i epohu. Ipak, te pjesme i trideset godina kasnije snažno odjekuju, čak i u gradovima poput Zagreba gdje svirate prvi put (doduše, Malcolm jest jednom nastupio). Što jednu hiper-lokalnu, vremenski obilježenu priču pretvara u nešto bezvremensko umjesto u puki dokument jednog razdoblja?
Mislim da je glavna stvar zbog koje su te stare pjesme djelovale izrazito škotski bio način na koji sam ih pjevao – iako je 'pjevao' možda malo prevelikodušna riječ! No ispod toga tekstovi su pokrivali teme koje svatko svugdje poznaje: slomljena srca i mamurluke, sumnju u sebe i loše ponašanje, traženje ljubavi i njezin gubitak. A to su, naravno, i bezvremenske preokupacije – jezik se s vremenom može mijenjati, ali iskustva o kojima sam tada pjevao uvijek će ostati prilično univerzalna.
Vaši su se tekstovi oduvijek čitali kao kratke priče ili pubovski monolozi uglazbljeni u pozadini, a 'Half-Told Tales' snažno se oslanja na basne i skice likova. Osjećate li ikad poriv da potpuno odbacite glazbu i pišete čistu prozu ili vam i dalje treba Malcolmova buka da tim riječima da zube?
Da, često pišem izvan Arab Strapa – ponekad s drugim bendovima, objavio sam i nekoliko kratkih priča, kao i dječju knjigu – ali u posljednjih nekoliko godina nisam baš imao vremena raditi puno toga izvan benda; dok je Arab Strap aktivan i zaposlen, najbolje se fokusirati samo na to i pobrinuti se da bude najbolje što može biti. Ipak, očekujem da je sljedeći album Arab Strapa sada prilično daleko, pa ćemo možda obojica sljedeće raditi neke nove solo projekte... Nisam siguran, trenutačno nema nikakvih planova, pa ćemo jednostavno morati pričekati i vidjeti.