DAŠA DRNDIĆ

'Konačno je velik broj ljudi rekao dosta vraćanju Hrvatske u 19. stoljeće'

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 01.06.2016 08:41
  • Objavljeno 01.06.2016 u 08:40
Daša Drndić

Daša Drndić

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Mavric_ Pivk

Višestruko nagrađivana autorica Daša Drndić u razgovoru koji smo vodili povodom izlaska njezinog novog romana 'EEG' govori o aktualnim događanjima u Hrvatskoj, među ostalim o prosvjedu koji se širom Hrvatske najavljuje za srijedu, o čemu kaže: 'Konačno je velik broj ljudi rekao: dosta! Sve ovo neoustaštvo, sva ova fašizacija koja se kotrlja ulicama i koja svojim prostačkim, rabijatnim jezikom osiromašuje naše živote u velikoj je mjeri povezana s globalnom neobrazovanošću stanovništva, a ono, neznanje, apsolutno se hrani retrogradnim, palanačkim svjetonazorom'

Daša Drndić, jedna od najangažiranijih, najviše prevođenih i najnagrađivanijih hrvatskih književnica, autorica desetak knjiga, a među njima i hitova 'Sonnenschein' i 'Belladonna', objavila je svoj novi odličan roman 'EEG' u izdanju Frakture, u kojem se i dalje bavi svojim opsesivnim temama - holokaustom i fašizmom - ali iz perspektive glavnog junaka, pisca i umirovljenog psihologa Andreasa Bana i priče o njegovoj obitelji.

Autorica i u ovome romanu donosi priče o stvarnim i fiktivnim osobama – obespravljenima, bolesnima, deportiranima, žrtvama holokausta, ali i zločincima iz Drugog svjetskog rata, opisujući i demistificirajući mnoge tabu teme, od Mussolinijeve invazije na Etiopiju i radnih logora u Parizu u višijevskoj Francuskoj pa do eutanazijskog centra Schloss Hartheim, u kojem je usmrćeno više od 18 tisuća hendikepiranih osoba i više od deset tisuća logoraša.

Naravno, osvrće se i na Zagreb, donoseći tabelu pljački židovske imovine za vrijeme rata, što je uz isječak o zadnjim danima života oca Andreasa Bana jedan od potresnijih dijelova romana.

Naslov vašeg novog romana 'EEG' odmah asocira na elektroencefalografiju, kojom se, među ostalim, dijagnosticira epilepsija. Kako i zašto je odabran upravo taj naslov? Sugerira li on da je zapravo 20. stoljeće patilo od kolektivne epilepsije?

Elektroencefalogram se ne koristi isključivo za dijagnosticiranje epilepsije. Iz moždanih valova koje EEG registrira mogu se dijagnosticirati neki oblici poremećaja sna, mogu se registrirati koma, katatonija, ali i moždana smrt. Učinila mi se 'zgodnom' i činjenica da, osim što je neinvazivan, EEG je nečujan. Kao što je u početku neinvazivna i nečujna katkada općeprihvaćena 'implementacija' autoritarnih i eksploatatorskih mehanizma, bilo onih koji pojedine institucionalne, vaninstitucionalne i vjerske skupine nameću privatnim odnosima, u obitelji i među prijateljima, bilo, još gore, u onim javnim, društveno-političkim: step by step, dok ne bude kasno, dok šteta po pojedinca i po društvo ne postane teško popravljiva. Eto, EEG ispao je nekako zgodna metafora za naše postojanje, za naše umrtvljene cerebralne stanice, za naše blage trzaje, za naše pristajanje na manipulaciju našim životima. Ali premda je 20. stoljeće u tom pogledu 'naprednije' od onih koja su mu prethodila, u povijesti čovječanstva nije to neka novina. Ta povijest ima svoje ups and downs, nažalost više padova negoli uzleta.

Vaš junak je ponovno Andreas Ban, kao i u 'Belladonni', pisac i umirovljeni psiholog, predstavnik osiromašenog intelektualnog sloja, međutim u romanu donosite i mnoštvo drugih sudbina, od žrtava holokausta i psihijatrijskih bolesnika do ljudi koji upućuju na vašu osobnu povijest i obiteljski život. Gdje je granica između stvarnosti i fikcije?

Mislite općenito ili u knjizi? Ne znam što bih tu novoga mogla reći. Stvarnost je često toliko apsurdna, raspamećena, neshvatljivo okrutna da relativno 'zdravom' ljudskom mozgu postaje nepojmljiva. Pretvara se u fikciju. Treba li obrazlagati, navoditi besmislene ratove, prljave megalomanske snove onih koji imaju ekonomsku i političku moć koja je zapravo odraz osobne nemoći, osobnih skučenih, ali zato bolesno egocentričnih vizura i, bar meni, neshvatljive nezajažljivosti, neshvatljive gluposti, neshvatljive hipokrizije?

U tom romanu razotkrivate neke od manje poznatih ili tabu tema vezanih za Drugi svjetski rat, primjerice pišete o radnim logorima u Parizu, deportaciji stotine židovske djece iz Pariza u koncentracijske logore, ubijenim latvijskim šahovskim velemajstorima, japanskom masakru u Manili, Mussolinijevoj invaziji na Etiopiju, eutanazijskom centru Schloss Hartheim, u kojem su nacisti ubijali hendikepirane osobe i logoraše itd. Kako ste dolazili do te građe za knjigu, koji su vas kriteriji vodili?

Pretpostavljam da kad čovjek nešto traži, onda to i nađe. Kad pita, kad se pita, trudi se naći odgovore. Možda je ovo po čemu kopam besmisleno, ali meni je važno, pokušavam shvatiti zašto i otkuda toliko mržnje, toliko zla, toliko nedostatka empatije, toliko samoživosti, toliko gluposti i sljepila tamo gdje za sve to ne vidim razloga. Osim možda u poremećenim titrajima ljudskog mozga. U globalu ljudska vrsta ispada pogana sorta. A, štono bi se reklo, izuzeci potvrđuju pravilo.

Fraktura

Fraktura

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Fraktura

U romanu su posebno potresni dokumenti iz kojih je vidljiva svaka pljačka tuđe, židovske imovine u Zagrebu, tko je izvršio krađu i kako su završile žrtve, što pak govori, kako pišete, o 'birokratski savršeno uhodanoj mašineriji Trećega Reicha'. Što mislite koliko pisci, intelektualci mogu utjecati na javno mnijenje iznošenjem istina iz naše prošlosti i time se suprotstaviti kulturi laži i povijesnim revizionizmu?

Malo tu pisci mogu svojim knjigama. Ali oni koji pišu knjige valjda su i nekakvi članovi društva i kao takvi, kao pisci, imaju lakši pristup javnosti, pa bi se njihov glas mogao čuti i izvan korica onoga što tiskaju, što im se tiska. A oni su često vrlo tihi. I po ustima vrte onu ispraznu floskulu o angažiranoj literaturi kao umjetnički inferiornoj literaturi. Sve je angažman. I šutnja. I nedjelovanje. I zavlačenje u svoje mišje rupe u kojima je sigurno ali zagušljivo. Tu je i sveučilišni kadar kao važna potencijalna karika u promoviranju otvorenog društva. Ali on je uglavnom zabarikadiran u svoje kule od slonovače, sve više nalik vojnom kadru, hijerarhijski ustrojen kadar koji vlada po principu utjerivanja straha i kažnjavanja za neposluh, umjesto da potiče na neposluh, umjesto da ukazuje na, kako kažete, kulturu laži i povijesni revizionizam. Pogledajte koliko se profesora visokoškolskih ustanova javno oglašava: zanemariv broj, a pred njima su generacije mladih kojima mogu dati vjetar u leđa, kojima mogu reći na vašoj smo strani, spremni na rizik u vaše ime, u ime boljega sutra. Birokratski mehanizmi najtvrdokorniji su mehanizmi, i najopasniji. Birokracija je ta koja amenuje glupost, koja legalizira zločin. Treći Reich je samo primjer koji se proteže do naše svakodnevice.

Kako tumačite fašizaciju društva, primjerice, vikanje 'Za dom spremni' na stadionima, fašistoidne demonstracije protiv Agencije za elektroničke medije, pozivanje na linč onih koji misle drukčije...?

25. svibnja 2016. ekspertna skupina za kurikularnu reformu hrvatskog školstva, na čelu s Borisom Jokićem, podnijela je ostavku. Osim što je cenzorska neargumentirana opstrukcija te reforme naočigled javnosti vraćala Hrvatsku u 19. stoljeće, ostavka ekspertne skupine istovremeno je jedan od najsvjetlijih trenutaka novije povijesti ove male, demokratski zapuštene zemlje. Konačno je velik broj ljudi rekao: dosta! Sve ovo neoustaštvo, sva ova fašizacija koja se kotrlja ulicama i koja svojim prostačkim, rabijatnim jezikom osiromašuje naše živote u velikoj je mjeri povezana s globalnom neobrazovanošću stanovništva, a ono, neznanje, apsolutno se hrani retrogradnim, palanačkim svjetonazorom. Tako se Hrvatska svojevoljno utamničuje. Papagajski laprda, sijeva pogledom i pjeni. Umjesto da slavi život. Divno, ali i bolno, bilo je promatrati nasmijano lice Borisa Jokića i slušati ono što govori jasno, smireno i argumentirano unatoč često ostrašćenim i ideološki obojenim opstrukcijama kurikularne reforme.

Naklada Ljevak

Naklada Ljevak

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Naklada Ljevak


Predstavljanje romana na Zagreb Book Festivalu

Opisujući rezidenciju za pisce u Toskani, donosite i kritiku snobovštine i blaziranosti, u čemu se lako može prepoznati i dio hrvatskog društva. Kako se dogodilo to da su domjenci, ekskluzivni eventi ili sponzorske večeri postali važniji, primjerice, od čitanja knjiga?
Da, s tim da sada već degenerirana zapadnoevropska aristokracija ipak ima kakvu-takvu obrazovnu podlogu, iako nekako kaska za vremenom. A hrvatsku modernu elitu, onu obrazovanu, u zapećak je šutnula temeljno neobrazovana kasta nezajažljivih manipulativnih profitera. Domjenci, ekskluzivni eventi ili sponzorske večeri postali su važniji od čitanja knjiga upravo zato što njihovi pobornici ne čitaju knjige, upravo zato što su bahati, neobrazovani ignoranti.

Jednom ste spomenuli, govoreći o svom junaku Andreasu Banu, da su umirovljenici izloženi gerontocidu, kojima je u Hrvatskoj izložena populacija starija od 60 godina. Mislite li da je za takav odnos prema umirovljenicima kriv samo ovaj ljudožderski kapitalizam?

Kriv je i, kako kažete, ljudožderski kapitalizam, ali kriva je i opća pasivnost (i neobrazovanost) većine koja tom ljudožderskom, rekla bih, fašističkom kapitalizmu daje carte blanche da ide dalje sve bezočnije u svoj eksploatatorski pohod. Kriv je strah većine za vlastite male i osiromašene živote, onih koji nemaju petlju krenuti u potragu za boljim jer neznanje ubija maštu i kreativnost, ubija viziju i spremnost na rizik.

Optimisti su očekivali da će premijer Orešković i njegova supruga donijeti iz Kanade više demokratske standarde, međutim to se nije dogodilo. Kako komentirate prvi javni istup premijerove supruge koja je na subotnjem prosvjedu građana protiv prava na pobačaj izjavila da svaka razborita osoba treba podržati Hod za život?

Tko je premijerova supruga? Gdje se i kada po bilo kom društveno-političkom pitanju do sada oglasila? Tko je premijer? Što je on do sada suvislo poručio javnosti? Uzgred, na stranu to što je premijerov hrvatski jezik nakaradan, i taj njegov engleski jezik nerafiniran je, da ne kažem – prost. A jezik, svaki jezik dio je našeg identiteta, naših identiteta, i jedini je mehanizam koji bismo trebali koristiti u nastojanju da život učinimo zdravijim. Jezik je odraz mišljenja, a bez znanja mišljenje je poput ravne crte na EEG monitoru. Kad jezik omane, kad je bolestan i kljakav, laćamo se laveža, pesnica i puške. O tom cirkusu takozvanog Hoda za život gotovo da je uvredljivo govoriti s obzirom na to da su u njemu koračali i oni koji su koliko do jučer – ubijali.

S obzirom na to da ste u knjizi dirljivo opisali zadnje dane oca Andreasa Bana, koje je taj ugledni partijac, diplomat i urednik proveo u domu umirovljenika, hoćete li u nekom od romana otvoriti i to poglavlje bivše Jugoslavije vezano za SK, Tita i Staljina?

Ne znam. U svakom slučaju ne tako izravno. Nisam povjesničar. Možda u bljeskovima, kroz sudbine nekih mojih budućih fiktivnih ili stvarnih likova. Ima u tom historijskom poglavlju još mnogo tajni, mnogo prljavštine, ali i nešto od snova, od snova brojnih pojedinaca koji su okrutno i nepravedno ušutkani. A priče pojedinaca su one za koje mislim da su bitne, one koje zapravo čine povijest.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!