Takvim izdanjima krajnji je domet bio da se prikaže što više dotad nepoznatih razglednica i da se literarno ukrasi tema tek toliko da se pritom ne iskrive povijesne činjenice, a koje su obično bile obrađene u sasvim općim crtama, onoliko koliko se pojedini aspekt dao prepoznati iz ilustracijskoga materijala.

Kod autora Mitje Lamuta to nipošto nije slučaj - on uspijeva u svojoj knjizi pomiriti strast kolekcionara i znanstveno provjeravan interes istinskoga zaljubljenika u more i brodove. Povijest brodarskoga pomorstva za njega je ono što on iščitava i zapisuje tako da polazi od stare razglednice i svega onoga što je na njoj otisnuto, pečaćeno, datirano i napisano, obično u stilu rado vas sjećamo, ali ne iz tog i tog mjesta nego s plovila koje ide od one do one luke. Pošiljatelji su čak mogli na nekim razglednicama samo kvačicom označiti u otisnutom spisku kakvo je vrijeme i kolika je temperatura te koji je interijer plovidbe jer su te ilustrirane dopisnice uglavnom i nabavljane na brodovima, katkad i kao reklamni materijal brodara.

Knjiga o kojoj je riječ bavi se putničkim brodovima, parobrodima koji su plovili istočnim dijelom Jadrana od kraja 19. stoljeća do početka Drugoga svjetskoga rata. Sama činjenica da je u knjizi prikazano toliko mnoštvo brodova nešto je što pisca ovih redaka automatski navodi na pomisao da će ova knjiga posebno u Hrvata naići na mnogo interesenata i to stoga što nema vjerojatno zemlje na svijetu u kojoj se više zaziva pomorsku orijentaciju, a manje se na tome čini.

Od dolaska Hrvata na more kao da traje ono toli zapanjeno iznenađenje tako sjajno prikazano na slici Otona Ivekovića 'Dolazak Hrvata na Jadran'. Veliki majstor kao da je osjetio da je pomorska orijentacija velika komplikacija pa pušta likove iz svoje povijesne slikovne drame samo uskim prolazom prema dubokome Jugu. A i nebo mu je nekako natmureno, kao da se jugo sprema, a i mora je na slici sasvim malo prikazano.

Razglednica s tim motivom očito nikad nije napravljena, a i da jest, ne bi se našla u ovoj knjizi jer na rečenoj slici nigdje nema broda. Ali autor Mitja Lamut pronalazi na slikanim razglednicama brodova neke uglavnom strane slikare mariniste kao što je primjerice Johann Seits koji, iako Austrijanac, dobar je dio života proveo slikajući uz obalu hrvatskoga Jadrana. (Usput rečeno bavio se i rekonstrukcijama brodovlja iz vremena stare Dubrovačke Republike. Iz tog vremena nastaje serija dubrovačkih karaka.)

Autor pak našeg knjižnoga albuma s temeljitim tekstualnim pokrićem slijedi uvijek prve tragove s razglednica pa u istraživanjima ide do mjesta na kojima može naći siguran izvor svih vjerodostojnih podataka o parobrodu koji opisuje. Tako on stvorivši na neki način formularnu podlogu za svaki od prikazanih brodova pronalazi i navodi sve relevantne podatke za povijest plovila i to uglavnom - od porinuća do rezališta ili potonuća. U istraživanjima otkrio je tako i neke dosad nepoznate lokacije potonulih parobroda, čime je i ozbiljno zainteresirao istraživače jadranskoga podmorja.

Sve te plovidbene jedinice Mitja Lamut pedantno predstavlja kronološki, prema godinama izgradnje, preuređenja, obnavljanja ili promjene imena broda ili brodovlasnika, pa tako doznajemo i kakav su ponekad i circulum vitiosus imali ne samo neki od dvjestotinjak jadranskih parobroda, nego riječ je tu i o brodovlasnicima, posadama, pa čak i putnicima, onoliko koliko su oni sami o sebi napisali. Sve te razglednice zapravo su postale, tako okupljene i uredno posložene i akribijski legendirane, svojevrstan novi medij pomoću kojeg se može živopisno i uvjerljivo sagledavati buran povijesni razvoj te svekolike politekonomske promjene cjelokupne istočne obale Jadrana. U tom smislu ovo publicističko izdanje ima i stanovitu povijesno-znanstvenu vrijednost jer ti su naši jadranski parobrodi tu prvi put ne samo temeljito i brižno sakupljeni, već i obrađeni i uredno predstavljeni u jednoj knjizi.

Knjiga sadrži i svu knjižnu aparaturu koja omogućava pomnu čitatelju veoma lako snalaženje kako u čitanju tako i u naknadnu traženju posebno zanimljivih mu detalja. Dvadesetak stranica autorova uvoda ozbiljno je koncipirano štivo s pravim osjećajem za mjeru opširnosti u živopisno zanimljivim ilustracijskim detaljima kako tekstualnim tako i likovnim. Tu je riječ o putničkoj plovidbi i parobrodima općenito i posebno o pomorstvu i stanju na Jadranu od kraja 19. stoljeća do Prvoga svjetskoga rata, između dvaju svjetskih ratova, pa do Drugoga svjetskoga rata, o brodogradilištima istočnoga Jadrana, što je danas posebno zanimljivo za suvremenu usporedbu, a onda je tu riječ i o glavnom temeljnom elementu ove knjige, o razglednicama brodova i općenito o razglednicama.

Danas, kada nestaju iz šire uporabe, kada su razglednice postale pomalo poštanski raritet, kad stižu eventualno samo iz nekih egzotičnih krajeva, kao podjednako iznenađenje i za adresanta i adresata, možda je zanimljivo pitanje hoće li ikada više biti moguće kolekcioniranje današnjih razglednica, ovih preostalih koje se još objavljuju, a od kojih bi se onda mogla napraviti knjiga pomorske tematike kao ova o kojoj je riječ. Vjerojatno neće moći; nema nit' će biti takvih razglednica.

Da je tome tako, vidljivo je i iz dodatka knjizi u kojem je predstavljena literatura koju je autor konzultirao. Uglavnom navedena je literatura od prije nekoliko desetljeća. Također je zanimljiv dodatak Indeks brodova u kojima su brodovi popisani tako da su posebno označene stranice na kojima se nalazi razglednica dotičnoga plovila. Taj indeks donosi i brodove koji su promijenili imena i vlasnike pa se spominju više puta. Neki su brodovi posebno zanimljivi suvremenim čitateljima baš zbog te promjene imenâ.

Tako npr. kraljevski brodovi Karađorđe i Prestolonaslednik Petar nakon preuređenja preimenovani su u novojugoslavenskom duhu u Proleterku i u Partizanku. U tom smislu zanimljiva je sudbina broda Abbazia izgrađena 1938. Po nacrtima toga broda i sestrinskoga, između 1952. i 1954. u pulskom Uljaniku izgrađeno je za riječku Jadroliniju šest brodova pjesnika iz šest republika Jugoslavije - Njegoš, Vladimir Nazor, Aleksa Šantić, Ivan Cankar, Vuk Karadžić i Kosta Racin. Tih brodova pjesnika već davno nema, postoje samo u sjećanjima vremešnijih potencijalnih čitatelja knjige Mitje Lamuta u kojoj je vidjeti samo razglednicu, i to zadnju, koja prikazuje brodogradilišni '3 D nacrtni uzor' - Abbaziu.

Ali, sve u svemu, od Noine arke pa do današnjih grdosijskih kruzera, od Titanica do Coste Concordie pa do Fellinijeva transatlantika Rex u 'Amarcordu' traje ljudska fascinacija putničkim brodovima koji su izgubili bitku sa zračnim prometalima kao sredstvom putovanja, ali nikad neće izgubiti na univerzalnoj maritimnoj romantičnosti. Nije li knjiga Mitje Lamuta 'Parobrodi Jadrana na razglednicama' neoboriv dokaz za to?