MONIKA LESKOVAR

'Kod nas muzičare zaboravljaju onog trenutka kad odu u mirovinu'

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 10.04.2013 14:01
  • Objavljeno 10.04.2013 u 11:39
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Poznata hrvatska violončelistica, koja je nastupala s nekim od najeminentnijih orkestara poput Moskovske i Minhenske filharmonije, govori o svom nastupu na ovogodišnjem Muzičkom biennalu te o utjecajima i recentnom pedagoškom radu

Na 27. Muzičkom biennalu gostuje i proslavljena hrvatska violončelistica Monika Leskovar, koja je privukla pažnju svjetske javnosti kad je kao 14-godišnjakinja svojom temperamentnom i strastvenom izvedbom pobijedila na Međunarodnom natjecanju 'Čajkovski' u Japanu. U Berlinu je živjela 15 godina gdje je završila konzervatorij i poslijediplomski studij kod pedagoga Davida Geringasa, kaže, jednog od najboljih na svijetu, a zatim je predavala na Hanns Eisler Hochschule für Musik.

Nastupala je s nekim od najeminentnijih orkestara poput Moskovske i Minhenske filharmonije, surađivala s brojnim velikim dirigentima kao što su Valerij Gergijev i Krzysztof Penderecki, a za svoj rad je dobila pohvale od slavnog violončelista Mstislava Rostropoviča. Danas predaje na konzervatoriju u Luganu u Švicarskoj, no i dalje priređuje solo koncerte i osvaja nagrade diljem svijeta.

Nastupate s basom Goranom Jurićem i Simfonijskim orkestrom te zborom HRT-a, a na programu će biti, između ostaloga, i Koncert za violončelo i orkestar Witolda Lutoslawskog. Što izvedba tog djela znači u vašoj karijeri?

Kad su me prije godinu dana pitali želim li svirati na Muzičkom biennalu u Zagrebu Koncert za violončelo i orkestar Lutoslawskog jako sam se razveselila, jer ga nikad ranije nisam svirala. Taj će Koncert, koji je dio uobičajenog violončelističkog repertoara i jedna od najvažnijih skladbi za violončelo 20. stoljeća, jako obogatiti moj repertoar. Napisan je 1970. godine u doba komunizma u Poljskoj, kada su vladali depresija i jad, za Mistislava Rostropoviča, koji ga je praizveo s Lutoslawskim kao dirigentom. Skladba progovara o odnosu pojedinca i društva što je dočarano glazbom, odnosno instrumentom: dionica čela predstavlja tog individualca, a orkestar je društvo. Tu temu o sukobu pojedinca i društva ne može se svirati na jednak način kao romantičnu ili baroknu skladbu, no upravo to za umjetnika predstavlja velik izazov jer mora pronaći pravi zvuk i dočarati širok raspon emocija.

Jeste li se posebno pripremali za izvedbu Lutoslawskog pred zagrebačkom publikom na Muzičkom biennalu?

Počela sam se pripremati prije pola godine – učiti partituru, koja nije uobičajena, nego moderna, drukčiji su tekst i grafika, sve je po brojevima i potrebno je uložiti više truda i vremena za dešifriranje skladateljevog pisma. S druge strane, prednost te skladbe je u tome što nije riječ o praizvedbi pa postoje snimke, primjerice, snimio ju je Rostropovič i još nekoliko čelista, te se možemo informirati o tome kako su je drugi svirali i na što su stavili naglasak. Ja sam se maksimalno informirala o tome kako je taj Koncert nastao i što je skladatelj želio poručiti, a kad sam saznala da je Lutoslawski izjavio da u toj skladbi nema nikakvog dubljeg značenja malo sam se iznenadila, jer skladba ima jak naboj i napisana je fantastično za violončelo. Zato mu ne vjerujem, iako to zvuči cool. U svakom slučaju, ovaj koncert na Muzičkom biennalu velik je izazov za mene i zanima me kako će zagrebačka publika reagirati na Koncert Lutoslawskog, koji se nije često izvodio u Zagrebu, gdje je publika više naviknuta na klasičan repertoar.

Koliko vam je bliska moderna glazba i koliko su na vas utjecali, odnosno koliko su vas usmjerili velikani poput violončelista Mstislava Rostropoviča, violinista Yehudija Menuhina, Kitajenka i drugi veliki glazbenici i dirigenti s kojima ste surađivali?

Ne pravim razliku između glazbenih stilova, važno mi je da je skladba dobro napisana, ima atmosferu i jak izražaj, i onda se mogu naći u njoj. A što se tiče Rostropoviča, mogu reći da je on bio poseban čovjek nesvakidašnje snage, velikog znanja i energije i s pravom ga zovu 'kraljem violončela'. Raditi s njim i dobiti pohvalu od takvog čovjeka bilo je jako lijepo i motivirajuće. Menuhin mi je bio u žiriju na Eurovizijskom natjecanju za mlade glazbenike i čula sam da je htio da ja dobijem prvu nagradu.

Već godinu dana radite kao profesorica na Muzičkom konzervatoriju u Luganu u Švicarskoj. Znači li to da se sve više okrećete prema pedagoškom radu?

To sam uvijek voljela i htjela raditi, otišla sam na audiciju u Lugano bez ikakvih očekivanja, jer tamo nikoga nisam poznavala, kao ni oni mene, i dobila sam mjesto profesora. Jako sam zadovoljna, imam sedmero studenata s kojima radim, a paralelno s tim pedagoškim radom i dalje održavam solo koncerte s Giovanijem Sollimom te s drugim glazbenicima. Mogu istaknuti tri zagrebačka koncerta - recital s pijanistom Itamarom Golanom u velikoj dvorani Vatroslav Lisinski, zatim s maestrom Pavlom Dešpaljom, kad smo izvodili djela Borisa Papandopula, i maestrom Dmitrijem Kitajenkom, kad smo svirali Šostakovićev Prvi koncert za violončelo i orkestar, koji sam također svirala prvi put. S tim programom nastupali smo i u Poljskoj.



Također ste bili angažirani kao solistica u čuvenoj Minhenskoj filharmoniji, koja se smatra jednom od najvažnijih u Europi. Koliko je to iskustvo rada s orkestrom utjecalo na vas?

Jednu sezonu provela sam s Minhenskom filharmonijom kao vođa dionice i to je bilo fantastično iskustvo. Repertoar je bio genijalan - odsvirala sam 94 simfonija, te Mahlera i Brucknera, a jedini problem bio je manjak vremena i veliki fizički napor, tako da sam u jednom trenutku morala prekinuti suradnju kako bih se dalje mogla baviti pedagoškim radom i održavati solo koncerte. Meni je bilo puno teže svirati s orkestrom, primjerice, Brahmsov Koncert za klavir gdje čelo ima veliki solo, nego na solo koncertu izvesti Dvorakov Koncert za violončelo. Usto, s orkestrom nema toliko umjetničke slobode, jer dirigent o svemu odlučuje, no istodobno od dirigenata, koji su veliki glazbenici, puno sam naučila o glazbi. Kad se odsviraju četiri Brahmsove simfonije promijeni se percepcija i prošire se vidici te način razmišljanja.

Živjeli ste 15 godina u Njemačkoj – Berlinu i zatim u Münchenu, sada u Švicarskoj, a vjerojatno dobro poznajete glazbenu situaciju i u Austriji. Možete li reći kakve uvjete rada pružaju glazbenicima te bogate demokracije?

Nijemci jako puno ulažu u kulturu jer su svjesni koliko je to važno za razvoj društva. Također puno ulažu i u glazbu, te im nije problem angažirati vrhunske soliste i dirigente za koncerte. Iako se osjeća recesija, Nijemci se ne žele odreći kulture, ona je važan dio njihovog svakodnevnog života, vjerojatno zbog njihovog senzibiliteta i afiniteta prema kulturi i umjetnosti. Njemački glazbenici obilno su financirani od države, ili regije, primjerice, muzičari u orkestru mogu vrlo pristojno živjeti od svog posla u orkestru, što ih dodatno motivira za rad. Naravno, i Nijemci se žale da ta sredstva nisu dostatna, međutim davanja su neusporediva s hrvatskom praksom. I u Austriji je slična situacija, a dovoljno govori podatak da Bečka filharmonija ima posebnu zakladu koja glazbenicima, kad odu u mirovinu, plaća dom umirovljenika, dok se kod nas zaboravi na muzičara onog trenutka kad ode u mirovinu, bez obzira kakav je vrhunski rezultat ostvario za vrijeme svoje karijere.

U Berlinu ste godinama radili kao asistentica profesora Davida Geringasa na Hanns Eisler Hochschule für Musik, a sada predajete na Muzičkom konzervatoriju u Luganu u Švicarskoj. Što njemački i švicarski školski sustav pruža studentima glazbe?

Draži mi je njemački školski sustav jer se tamo studij glazbe plaća simbolično – tek 300 eura godišnje, što omogućuje školovanje brojnim studentima iz siromašnijih zemalja. Zanimljivo je da su upravo ti studenti često talentiraniji od svojih kolega koji dolaze iz bogatijih sredina. U Švicarskoj je studij skup – godina stoji 9000 eura, no razvijen je sustav raznovrsnih fondacija, koje potpomažu talentirane studente, primjerice, na jednom takvom natjecanju prva nagrada je nastup s Bečkom filharmonijom. I u Njemačkoj također ima puno privatnih fondacija, koje daju potpore mladim umjetnicima, recimo instrumente ili im priređuju koncerte, a postoje i brojni festivali klasične glazbe ne samo u gradovima nego i u svim manjim mjestima gdje mogu nastupati i stjecati iskustva. Nijemci ne štede na kulturi. Nijemci imaju takav mentalitet i oni nikad neće zanemariti kulturu. I ja sam za vrijeme studija u Njemačkoj dobila stipendiju Konrad Adenauer, koja se daje samo studentima medicine, prava i ekonomije, a zatim mi je jedna fondacija iz Hamburga nakon audicije dala instrument na korištenje. To odlično funkcionira i neusporedivo je s Hrvatskom.

Poznato je da je na Zapadu i klasična glazba veliki biznis te da svaki glazbenik, koji želi živjeti od svog rada, mora imati svog agenta jer bez njegovih usluga ne može opstati na tržištu. Kakvo je vaše iskustvo?

Ja nemam menadžera, što je čudno za tamošnje prilike, jer doista mnogi imaju agente, no ja se oslanjam na vlastite snage i na to da me organizator koncerta zapamti i zatim ponudi novi angažman. Agenti s jedne strane doista pomognu ukoliko uspiju prodati 'proizvod', odnosno muzičara, no često se događa da velike koncertne agencije uspiju organizirati samo jedan, dva koncerta godišnje, a sve ostalo mora napraviti sam umjetnik te se postavlja pitanje treba li mu onda takav menadžer.

Koji su vam planovi za budućnost?

Prije Zagreba bila sam u Rumunjskoj na Festivalu komorne glazbe i na turneji po Južnoj Africi, nakon Muzičkog biennala odlazim u Njemačku, a na ljeto u Norvešku, na otoke, gdje ću držati solo koncerte, pa u Brazil.


Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!