KAZALIŠNA KRITIKA: OTAC HRABROST

Kazalište koje ubija svoju publiku

  • Autor: Igor Ružić
  • Zadnja izmjena 15.08.2013 17:23
  • Objavljeno 15.08.2013 u 17:23
  • +5
  • +2

Otac Hrabrost na Dubrovačkim ljetnim igrama

Izvor: Promo fotografije / Autor: Dubrovačke ljetne igre

Središnja dramska produkcija ovogodišnjih Dubrovačkih ljetnih igara ujedno je i najzahtjevnija, kako za publiku tako i za izvođače. Autor i redatelj Boris Bakal razvio ju je na pet prizora i isto toliko lokacija, a publiku podijelio u vođene grupe, pa je 'Otac Hrabrost' istodobno i procesija koja slavi Grad i ruganje njegovom posrnuću

Boris Bakal najpoznatiji je po radu skupine Bacači sjenki, čiju je projektnu otvorenost već iskoristio dobar dio hrvatskoga glumišta. I ovoga puta ansambl je raznorodan: ima poznatih imena kao što su Jelena Lopatić i Goran Bogdan, ali i kazališnih debitanata poput Srećka Horvata ili Bojana Mucka, te niz mladih glumica koje tek ulaze u žižu, svaka na svoj način i svaka sa svojom osobnošću i glumačkim putem. Ulog koji daju Mia Biondić, Hrvojka Begović, Ivana Krizmanić, Zinka Kušević, Marija Šegvić, Amanda Prenkaj ili Marina Redžepović, uz Silvija Vovka, Emila Matešića scenografa Lea Vukelića u govornoj ulozi, neodvojiv je od nastanka predstave i od njezinog učinka. Logični je to nastavak rada Bacača sjenki, ili Bakala samog, koji ponovno traži onu posebnu vezu između izvođača osobno i onoga što radi javno, nominalno inzistirajući na zajedništvu kao osnovnom uvjetu igre i kazališta.

Od najreprezentativnijih poput palače Sponza do neuglednih i nepoznatih kakvo je spremište kamenih ostataka pored sjeverne Buže, publika zajedno sa svojim vodičima šeće Dubrovnikom gledajući nepovezane prizore o izdaji, kukavičluku, ksenofobiji, hrabrosti i slabostima te, naravno, ljubavi i smrti. 'Otac Hrabrost' nema previše veze s naslovom na koji podsjeća, osim u instinktu da kazalište nije igra na pozornici, a pogotovo nije 'samo' igra. To nije odgovor na Brechtovu 'Majku Hrabrost', ali možda jest na njezinu djecu, na mrtve koje skuplja između ratova kojima se ponosi onoliko koliko je na to obvezuju spomenici i spomenari, od naziva ulica i škola do velikih datuma. Preko zbiljskih i izmišljenih urbanoglifa, predstava prati put 'svakodnevnih heroja', onih koji neće ostati zabilježeni, takozvanih malih ljudi koji tvore povijest i prostor, ali je, žrtvovani ili samožrtvovani, ispisuju tako da je teško čitljiva bez ovakvog izvedbenog sitnozora.

Unatoč velikim i malim temama o kojima govori, i individualnim glumačkim bravurama, ova predstava se nameće prvenstveno svojom strukturom, koja raskrinkava kazališne mehanizme koliko i gradi nove u susretu klasične ambijentalnosti i suvremenijeg tretmana izvedbe ili teksta. Ona je svojevrsni 'Bacači best of', s obzirom da skuplja prokušane postupke: nadziranu šetnju, ležanje na granici sna, parcijalni uvid... Sve to gledatelje stavlja pred brojne kušnje, no takva struktura najveći je izazov najprije za izvođače same, bez obzira je li riječ o vodičima ili stacionarnima, tj. onima koji ostaju na lokaciji i modificiraju svoju igru ovisno o tome koja je u rasporedu određene ture. S jedne strane (ne)ozbiljno palimpsestna u želji da ispiše alternativnu povijest i izradi alternativnu sadašnjost, 'Otac Hrabrost' je predstava koja parodira ne samo turizam kao svoju naočitiju metu, nego i mogućnost, čak i ambiciju, sagledavanja cjeline. Predstave, povijesti ili Grada podjednako.

Problem s radovima Bacača sjenki, međutim, nerijetko leži upravo u tome što od silne želje da se kaže puno, na kraju na čitljivoj površini ostaje (pre)malo. Drugim riječima, poetika zasnovana na ostacima i detaljima se smanjuje reprezentaciju na račun moguće interpretacije. Interaktivnost je pritom tek jedan, ali ne i primarni alat, jer koliko god ovaj i mnogi drugi radovi Bacača/Bakala inzistirali na promjeni ne samo fizičke pozicije publike, njihova čvrsta struktura i autoritativni odnos prema materijalu i izvođačima nerijetko rezultira gledateljskom pasivnošću. Upravo zato izvođačima je najteže – moraju poštovati zadano i istodobno 'plivati' u njemu, vodeći računa o specifičnostima različitih publika i ambijentalnosti, svim predvidivim i nepredvidivim smetnjama koje treba znati pretvoriti u prilike. Ne čudi stoga da motivirajući poklič ansambla glasi: 'Nije nam ništa!'.

Prodor u centralno, možda i zato što koncept koji publiku tretira kao onostrano i mrtvo nije sustavno proveden, 'Otac Hrabrost' ipak nije napravio. Međutim, pokazao je da se dubrovačke ustaljenosti, od shvaćanja ambijentalnosti do sastava festivalskog ansambla, ne samo treba nego i može promijeniti. Čak i uz cijenu da dio gledatelja umre – od hodanja, pretencioznosti, smijeha, dosade, ljepote... ili Smrti same.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi