'Ali mi imamo četiri pravopisa, što nam je činiti? Ne možete reći da je jezik svačiji, pa vi hoćete da mi govorimo majmunski! To što vi zastupate je anarhija!', bili su samo neki od povika šokiranih tijekom i na kraju predstavljanja knjige 'Čiji je jezik?' mladog hrvatskog lingvista Mate Kapovića. Ta 'prevratnička knjiga', kako ju je u svojem izlaganju opisao profesor na Fakultetu političkih znanosti Ivo Žanić, doista ima revolucionarni potencijal prema okoštalim pravilima koja se pokušavaju nametnuti govornicima hrvatskog jezika u okviru državotvornog projekta, ali i mogućim nostalgičarima za vremenom srpsko-hrvatskog.

Kapovićeva ključna teza jest da se jezik stalno mijenja i da je lingvistika u tom smislu nemoćna normirati ga, niti tome treba težiti jer dovodi do jezičnog purizma.

'Čiji je jezik?', inače u izdanju Algoritma, djelo je napisano za svakog čitatelja, jasnim i svima razumljivim jezikom, što ne umanjuje Kapovićevu mogućnost predstavljanja kompleksnih teorija lingvistike, kao i nekih jednostavnih smjernica za opušteniji pristup jeziku i jezičnim pitanjima. Ivo Žanić je naglasio da Kapović u knjizi iznosi 'heretičku tezu' koja glasi da je 'prirodno stanje svakog jezika mijena', što znači da se jezik ne može kvariti, a ne treba ga ni popravljati. Uostalom, dodao je Žanić, jedini jezik na svijetu koji se ne mijenja je sjevernokorejski varijetet korejskog.

Kapovićev pristup lingvistici, koji donosi novo razmišljanje u sredinu u kojoj se na lingviste gleda kao na jezične policajce, kako se neki od njih i ponašaju, Žanić je usporedio sa znanstvenim radom Vladimira Anića. Iako u knjizi 'Čiji je jezik?' Kapović nikoga ne proziva imenom, niti mu je namjera spustiti raspravu na nivo osobnog, on je zapravo napisao manifest protiv svih onih koji hrvatski jezik žele pročišćavati, zarobiti, konzervirati i tako u konačnici ubiti. Zato ne čudi predviđanje Krune Lokotara, koji je rekao da očekuje burne reakcije na Kapovićevu knjigu iz političkih razloga, ali i zbog 'demistifikacije lingvistike'.

Sam autor je ukratko objasnio svoje poglede na lingvistiku, zaključivši da je dobro imati što više različitih rječnika i gramatika, no da je hrvatski još uvijek nedovoljno opisan jezik te je to područje na kojem bi domaća lingvistika mogla više poraditi. Kapović je dodao i da se prema jeziku ne treba odnositi kao da smo u 18. ili 19. stoljeću.

Ipak, hrvatska realnost je drukčija te se povodom konstantno najavljivane propasti hrvatskog jezika oglašavaju HAZU, Matica hrvatska i razne druge nacionalne institucije.

Kapović se ne suzdržava komentirati i takve fenomene pa se u djelu 'Čiji je jezik?' obrađuje i politička dimenzija jezika, što je tema od koje se često bježi. Jezični purizam za Kapovića nije opravdan, jer 'jezik pripada svima nama', što znači da se standardiziranje jezika ne smije pretvoriti u teror, a korištenje navodno stranih, pogrešnih ili, ne daj bože, srpskih riječi u društveni tabu.

'Čiji je jezik?' Mate Kapovića je knjiga koju svatko i može i treba pročitati te konačno jednom zauvijek odahnuti zbog pitanja sudbine i budućnosti hrvatskog jezika, kao i onoga koji govorimo. Vjerojatno mnogi neće odahnuti, nego hiperventilirati, pa se mogu očekivati i gnjevne reakcije državotvorno-purističke jezikoslovne desnice, koja valjda toliko voli hrvatski jezik da bi ga prije ubila nego dozvolila ljudima da ga govore.