BETONSKI SPAVAČI

Kako je moguće da su ljepotice turističke arhitekture danas ruine?

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 31.05.2016 11:14
  • Objavljeno 31.05.2016 u 11:14
  • +20
  • +17

Betonski spavači

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Hulahop

'Ako je turizam naša tako važna ekonomska grana, pa i jedna od važnih sastavnica hrvatskog identiteta, kako je moguće da su neki od arhitektonski najboljih turističkih kompleksa danas ruine?', pita se arhitekt Maroje Mrduljaš koji je za tportal otkrio detalje sa snimanja četverodijelnog serijala 'Betonski spavači' koji će se dan za danom prikazivati od ponedjeljka, 30. svibnja, na HRT1 od 17:35. Riječ je o pričama o hrvatskoj modernističkoj turističkoj arhitekturi iz vremena socijalističke Jugoslavije, mjestima na kojima su se u vrijeme Hladnog rata i blokovskog rivalstva mogli susresti građani istoka i zapada te u trenucima dokolice zaboraviti na podjele. Svaka epizoda dramatična je priča o proturječjima jugoslavenskog socijalističkog društva smještenog između demokracije i totalitarizma, prožetog utopijskom idejom da arhitektura može učiniti svijet boljim.

U povodu početka prikazivanja novog dokumentarnog serijala 'Betonski spavači' razgovarali smo s Marojem Mrduljašem, arhitektom, teoretičarom i kritičarom arhitekture te dvostrukim dobitnikom nagrade 'Neven Šegvić' i profesorom na Arhitektonskom fakultetu, koji je u ovom iznimno važnom i smjelom projektu producentske kuće Hulahop bio stručni savjetnik i koscenarist, s redateljem Sašom Banom i Nevenkom Sablić.

Serija 'Betonski spavači' bavi se građevinama iznimno vrijedne modernističke arhitekture iz bivše Jugoslavije, najviše iz Hrvatske, u kojima su nakon rata često bili smješteni prognanici, a zatim su se zbog promijenjenih vlasničkih odnosa i generalne nebrige i nerazumijevanja društva pretvarale u niz napuštenih zgrada i ruševina.

Serija je sastavljena od četiri tematske cjeline koje imaju po četiri epizode; prva se bavi turističkom arhitekturom u bivšoj SFRJ, nastaloj u '60-ima i '70-ima prošlog stoljeća, a ostale govore o postindustrijskoj, komemorativnoj i postvojnoj arhitekturi.

Hulahop

Hulahop

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Hulahop


Maroje Mrduljaš u kompleksu Krvavica

Kako je nastao dokumentarni serijal 'Betonski spavači', u kojem se bavite značajnim građevinama bivše Jugoslavije, koje su danas napušteni objekti ili ruševine?

Serijal od prve četiri epizode bavi se napuštenom, neiskorištenom i propadanju prepuštenom turističkom arhitekturom izgrađenom između '60-ih i '70-ih na hrvatskoj jadranskoj obali. Ako je turizam naša tako važna ekonomska grana, pa i jedna od važnih sastavnica hrvatskog identiteta, kako je moguće da su neki od arhitektonski najboljih turističkih kompleksa danas ruine?

Inicijativu za snimanje serije pokrenuli su redatelj Saša Ban i scenaristica Nevenka Sablić koji su se zainteresirali za temu napuštene, ruševne arhitekture i za nju vezane kontroverze, primjerice za medijski snažnije eksponirane slučajeve poput Dječjeg lječilišta u Krvavici, koje je zaštićeno kao kulturno dobro. Kroz niz zajedničkih diskusija došli smo do strukture od četiri serijala s po četiri epizode u kojima obuhvaćamo različite fenomene propadanja građevina iz naše recentne povijesti, koje djeluju kao da pripadaju nekoj drugoj, davno nestaloj civilizaciji. Pritom ne govorim samo o estetici, nego o zbunjujućoj činjenici da se postsocijalistička društva, a naročito ova naša postjugoslavenska, krajnje neracionalno, pa i društveno neodgovorno odnose prema vrijednim prostornim resursima. Ne radi se samo o kulturnoj, nego i sasvim pragmatičnoj ekonomskoj vrijednosti, pa zatim i o socijalnim posljedicama te nebrige, jer nekorištenjem zgrada i kompleksa gubimo svi.

Koja je glavna ideja serije?

Svi mi autori serije 'Betonski spavači' nastojali smo iz različitih stručnih perspektiva i osobnih pogleda predočiti vrijednosti koje je modernizam zastupao, a zatim i saznati kako se odvijao proces propadanja i naročito kako je djelovao na sudbine pojedinaca i zajednice. Nismo mogli precizno raščlaniti dubinske, pozadinske procese poput privatizacijskih pljački jer su to teme za DORH ili druge nadležne institucije, ali smo mogli dati okvir za razumijevanje problematike.

Dali smo priliku nekadašnjim korisnicima da govore o tome kako su oni gradili arhitekturu, te kako je ta arhitektura gradila njih. No, u našem slučaju imamo i nesretni nastavak te standardne sheme, u kojima napuštena arhitektura razgrađuje ljudske živote.

Koje arhitektonske cjeline prikazujete u prvom serijalu o turističkoj arhitekturi?

Bavimo Haludovom na otoku Krku, magistralom i uz nju smještenim motelima, Dječjim lječilištem u Krvavici pored Makarske, uz kratki izlet u Dom mladih u Splitu, te megastrukturnim hotelima Marina Lučica u Primoštenu, Hotelu Plat u Župi Dubrovačkoj. Seriju zaključujemo hotelom Belvedere u Dubrovniku, građenom '80-ih, koji tumačimo kao napuštanje modernističkih vrijednosti i prelazak prema komercijalizaciji prostora. Taj projekt je anticipacija neoliberalnih tendencija koje se dešavaju već unutar socijalizma.

U seriji se isprepliću analize arhitekture, intimistički iskazi korisnika, arhivska građa. Ne postoji neki nad-glas koji bi iz izvanjske, autoritarne perspektive docirao što je ispravno, a što nije, nego su svi glasovi i protagonisti u seriji jednako važni u građenju pripovijesti: arhitekti, političari, bivši direktori ali i zaposlenici i korisnici prostora, od voditelja recepcija preko muzičara koji su svirali na terasama do kuharica. Kroz građenje priče iskazujemo i naš jasan stav koji ipak ostavlja dovoljno prostora gledatelju da formira vlastito mišljenje.

Već se u prvoj epizodi 'Socijalizam susreće kapitalizam' bavite ruiniranim hotelskim kompleksom Haludovo Borisa Magaša u Malinskoj, koji je nekoć bio kulminacija hrvatskog turizma. Na što ste stavili naglasak?

Fenomene specifičnosti jugoslavenske pozicije između Istoka i Zapada, između tržišne ekonomije i državnog socijalizma, između konzumerizma i kolektivizma, zahvaćamo kroz ekstreme, primjerice, projekt kompleksa Haludovo u Malinskoj koji je kratko vrijeme funkcionirao kao Penthouse Adriatic, kockarski raj za američke turiste, ali i za elitu iz čitavog svijeta. Pritom, bio je otvoren za sve građane, dok su plažu i šetnicu svi koristili.

Arhitektonski projekt najviših kulturnih ambicija u Haludovu je istovremeno bio i mašina za stvaranje profita, ali i heterotopijski ladanjski ambijent otvoren svima. Arhitekt Magaš osmislio je svojevrsni eksperimentalni grad koji preuzima tradicionalne elemente: gradsku palaču, gradske zidine, podgrađe, ali ih projektira kao suvereno modernu arhitekturu. Arhitekti su rijetko gdje kao u Jugoslaviji uživali takvu kreativnu slobodu u komercijalnim zadacima kao što je to turizam. Teško je igdje na svijetu u drugoj polovici 20. stoljeća naći takvu vezu ekonomskih, arhitektonskih i socijalnih fenomena kao u Haludovu. Tu niti jedan fenomen sam za sebe nije izuzetan, ali je izuzetna njihova kombinacija, i zato govorimo o posebnostima jugoslavenske situacije. Zanimale su nas okolnosti nastanka napredne arhitekture unutar konteksta socijalizma i jugoslavenskog društvenog projekta, ali smo bili usmjereni i na prikazivanje današnjeg stanja, na to što danas znači arhitektura koja je izgubila smisao postojanja i kako je to utjecalo na ljudske sudbine.


Donosi li serijal i prikaz proturječja jugoslavenskog socijalističkog društva smještenog između Istoka i Zapada, demokracije i totalitarizma?

Naš pristup ne ulazi u detalje proturječja jugoslavenskog socijalizma. Uostalom, kritička povijest socijalističke Jugoslavije tek treba biti napisana. No, baveći se modernističkom arhitekturom izgrađenom tijekom '60-ih i '70-ih, govorimo o uzbudljivoj situaciju rapidne modernizacije do tada uglavnom zaostale, ruralne regije, u kojoj su, potaknute i potpomognute pragmatičnim potrebama urbane transformacije zemlje, kultivirane raznolike arhitektonske škole i poetike.

Ako govorimo o jadranskoj obali, modernizacijom se nastojalo pomiriti kontradiktorne zahtjeve: s jedne strane u nerazvijenu obalu uvesti novu ekonomiju turizma, ali i drugih industrija, a s druge strane očuvati prirodne ljepote i povijesne urbane cjeline. To je pak dovelo do ideje o prostoru kao javnom dobru, primjerice, o obalnom pojasu koji nije bio izgrađivan i koji je mišljen kao javni prostor dostupan svima. Taj je koncept očuvan do danas. Dakle, serija nas podsjeća na vrijeme kada su razvoj izgrađenog prostora, ali i društva u cjelini u Jugoslaviji, ali i na Istoku i Zapadu bili vođeni planski, uz snažnu ulogu državnih institucija. Ta modernistička ideja planskog razvoja danas nam djeluje kao utopija.

Jeste li u serijal uvrstili i Vitićeve motele uz autocestu te brojne druge predstavnike turističke arhitekture u Brelima, Primoštenu, Šibeniku itd, koji su danas napušteni i zapušteni?

Jedna epizoda 'Betonskih spavača' posvećena je građevinama uz Jadransku magistralu i Vitićevim motelima. Magistrala je bila infrastrukturni preduvjet za razvoj turizma i urbanizaciju obale, a efemerna tipologija motela iskorištena je za arhitektonske eksperimente. Slično kao i druge turističke komplekse, lokalna zajednica ih je brzo prihvatila i integrirala u svoju svakodnevicu. Postala su to mjesta izlazaka, druženja, susreta s modernim oblicima života. Turizam je zanimljiv upravo zato što potencijalno dovodi do razmjena i interakcija između globalnih kretanja i lokalnih zajednica. Prvi telefoni, televizori, prva moderna arhitektura većeg mjerila u malim mjestima na obali događaju se kroz turizam. Turizam, naročito onaj vezan za motele, donosi i poetiku susreta došljaka koji dolaze i odlaze i onih koji ostaju.

Prije mjesec dana počelo je rušenje jedne od zvijezda vaše serije – hotelskog kompleksa Plat u Župi dubrovačkoj, koji je od države otkupila tvrtka KHA. Što nam govori takav odnos prema arhitektonskoj baštini?

Slučaj Plata, kao i drugih modernističkih hotela, je složen. Hotel Plat nije bio zaštićen kao kulturno dobro i zbog toga nije postojala nikakva pravna obaveza da se on sačuva. Vlasnici vjerojatno nisu ni svjesni da ono što ruše ima kulturnu vrijednost i to nije nužno njihova odgovornost. Iako je hotel Plat golem, projektiran je tako da se što manje zadire u stijenu na kojoj je izgrađen. Štoviše, ona je dio kompozicije hotele. Ta zgrada je vrlo složena i razvedena, poput povijesnog grada. Umjesto dosadnih dugih hodnika kakve inače susrećemo u hotelima, gosti su se šetali i susretali na malim mostovima i stubištima, postavljenima oko dubokih i zasjenjenih unutarnjih dvorišta. Istovremeno moderna i mediteranska, ta megastruktura je doista nudila novi urbani model. Učestalo slušamo kako je veliki problem prilagoditi modernističke hotele suvremenim standardima.

Danas se traže veće sobe, drugačiji su standardi. No, ima puno primjera turističkih kompleksa koji su kompletno preuređeni i bez problema funkcioniraju, primjerice, veliki hoteli u Istri, kao što su kompleksi Plava ili Zelena laguna. No ti veliki turistički kompleksi su prodani ozbiljnim investitorima koji dolaze iz turizma, a ne špekulantima sumnjivog porijekla.

Možete li navesti barem jedan pozitivan slučaj obnove i prenamjene turističke arhitekture na Jadranu?

Hotel Maestral u Brelima, prekrasan projekt arhitekta DeLuce, Salaja i Rožića, uz rad arhitekta Bernardija na interijeru, i dalje je u više-manje izvornom stanju, dobro je održavan i djeluje kao nov. On solidno posluje, zaposlenici su ponosni na arhitekturu i dobro razumiju njene kvalitete. Uz nešto drugačiji marketing i brending, taj neveliki, izvanredno skladno projektiran hotel mogao bi biti mjesto globalnih hodočašća zaljubljenika u modernizam. Baš hotel Maestral je dobar primjer što treba čuvati, a što se može promijeniti. Bogate javne prostore koji uključuju vrhunski dizajn i umjetničke intervencije treba očuvati što bliže izvornom stanju, a sobe privesti suvremenim standardima. Također, treba čuvati urbanistička rješenja: odnos prema pejzažu, javne otvorene prostore.

Tu strategiju može se preporučiti i za jedan od manje eksponiranih ili poznatih primjera koje prikazujemo u seriji: kompleks Ad Tures u Crikvenici arhitekta Darka Turata u kojem nalazimo lijepe umjetničke radove Murtića, Glihe i Price integrirane u arhitekturu i smještene u prostorima koji se danas ili djelomice koriste ili se ne koriste. U jednom pesimističnom scenariju rušenja tog kompleksa mogla bi nestati i ta vrijedna umjetnička djela, kao što se dogodilo na drugim mjestima na obali. Naime, zajedno s turističkom arhitekturom nestaje i vrhunska moderna umjetnost i dizajn koji su krasili te prostore. Primjerice, prilikom preuređenja dubrovačkog hotela Libertas koji ne samo da je arhitektonski upropašten, nestale su i sve intervencije u interijeru koje je dizajnirao Goldoni.

Kakve su šanse da derutni Vitićev motel Panorama na Kvarneru doista postane Centar za inovativnost?

Hoće li Vitićev motel pored Rijeke postati Centar za inovativnost ili nešto drugo, ovisi u prvom redu o njegovu današnjem vlasniku, Gospodarskoj komori. Motel je zaštićen kao kulturno dobro i to donekle komplicira situaciju oko obnove jer nemamo dovoljno dobro razrađenu metodologiju obnove modernističke baštine. Metode obnove nepokretnih kulturnih dobara su vrlo restriktivne što nije loše samo po sebi, no postaje problem kada se inzistira na formalizmima i kada se priječe kvalitetne, a nekonvencionalne ideje. Neke druge europske zemlje, primjerice Španjolska i Portugal, puno su naprednije po tom pitanju i na njih se može gledati kao na uzore, ne treba izmišljati sve ispočetka.

Koje objekte moderne hrvatske arhitekture obrađujete u nastavku serijala?

Druga cjelina razmjerno je detaljno razrađen i ima naslov 'Nedovršene modernizacije'. Bavi se javnim zgradama i kompleksima poput domova kulture, radničkim sveučilištima, studentskim domovima na području cijele bivše Jugoslavije - u Konjicu, Skopju, Kolašinu i Nišiću u Crnoj Gori. Te zgrade temeljito su utjecale na urbane identitete i udomljavale su društveno korisne programe, no ostale su bez izvora financiranja i sada su u stanju poluživota. One su još uvijek u funkciji, ali u vrlo lošem stanju, naseljene ruševine.

U Zagrebu nas zanima tema Velesajma koji je nekada bio uzbudljivo mjesto, ekonomski uspješan, s arhitektonski odličnim paviljonima i urbanizmom koji je skladniji od okolnog Novog Zagreba. No, danas je Velesajam uglavnom sablasno pust, i spontano postaje sportski park u geometrijskom središtu grada. Jedan od mehanizama za promjenu aktualnog stanja bio bi porez na neiskorištene nekretnine, o čemu se nešto i govorilo. No, paradoksalno, država i gradovi bi morali oporezivati samu sebe, jer je dio velikih nekretnina u njihovom vlasništvu.

Pratite nas na društvenim mrežama:

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!