INTERVJU s nenadom polimcem

'Kad se država raspada, film cvjeta. Sad nam je država trula, ali se ne raspada, a film je nikakav'

  • Autor: Marcella Jelić
  • Zadnja izmjena 07.03.2020 16:23
  • Objavljeno 07.03.2020 u 16:23
Nenad Polimac

Nenad Polimac

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Jedan od najutjecajnijih domaćih filmskih kritičara Nenad Polimac nedavno je objavio prvi od tri toma knjige 'Život u filmu', posvećene velikim dijelom ključnim redateljima domaćeg filma, a uskoro sprema i objavu drugog toma. Tim povodom razgovarali smo s njime o stanju filma i šutiranju filmskih kritičara, o tome zašto ga nije oduševio ovogodišnji dobitnik Oscara, ali i o politici, novinarstvu i svojedobnoj karijeri glavnog urednika, o čemu kaže: 'Trebalo mi je nekoliko mjeseci da se oporavim od tog iskustva'

Nenad Polimac (Zagreb, 1949.) o filmu profesionalno piše već skoro pet desetljeća. Uređivao je časopis Film, bio je jedan od pokretača Nacionala i Globusa, čiji je kratko vrijeme bio i glavni urednik, a već godinama piše u Jutarnjem listu.

Uredio je knjige o Živojinu Pavloviću, Branku Baueru i Zvonimiru Berkoviću, autor je knjige 'Leksikon Yu filma' i suautor knjige 'Branko Belan – zaboravljeni klasik', a nedavno je objavio prvi od tri toma knjige 'Život u filmu', u suizdanju Gordogana i Prosvjete. Njezin najveći dio posvetio je esejima i razgovorima s ključnim redateljima domaćeg filma poput Bauera, Belana, Mimice, Radića, Berkovića, Gotovca i drugih, a posebno mjesto zaslužio je osnivač filmskog autorskog studija Kruno Heidler. Ove godine očekuje objavu drugog dijela knjige, a 2021. i trećeg.

O čemu će biti preostale dvije knjige?

Drugi tom je u nastajanju, ali imam još drugih projekata i plan mi je da ga završim prije lipnja. To su uglavnom materijali koje sam ranije napisao, ali ih sada moram sklopiti u smislenu cjelinu, a nekoliko tekstova morat ću iznova napisati - o Slobodanu Šijanu i Emiru Kusturici. Druga knjiga bavit će se redateljima i filmovima iz regije, polemikama u kojima sam sudjelovao i raznim drugim temama. Treća knjiga bit će najzanimljivija, bar meni, jer će imati najviše novih materijala i bavit će se stranim kritičarima koji su na mene utjecali i filmovima koji su mi puno značili. Shvatio sam, radeći na prvoj knjizi, da nije problem ako u njoj objavim neke tekstove koji su već ranije objavljeni jer ljudi ne znaju za njih, pa ostavljam ono što se koncepcijski uklapa, a izbacim ono što je suvišno.

Kad ste se zainteresirali za film?

Odmah čim sam pogledao prvi film.

Koji je to bio, sjećate li ga se?

Naravno. Pisao sam već o tome, imao sam šest godina i mama me vodila u kino na film 'Romeo i Julia' Renata Castellanija. Kad sam ga kasnije gledao, bio sam i sam zapanjen time da sam zapamtio više od polovice scena. Meni je prvi put film bio pomalo dosadan, ali mama mi nije dala da odem. Možda sam ga se tako dobro sjećao jer sam u međuvremenu gledao više verzija iste te priče. Kasnije sam počeo bilježiti sve što sam gledao.

Kao filmski dnevnik?

Tad je to bila moda, svi smo to radili. U jednu bilježnicu upisivao sam samo naslov filma i gdje sam ga gledao, u kojem kinu. Naravno, kasnije je došlo vrijeme kad sve to baciš u smeće. Sad bih se najradije ubio što sam to bacio.

Kad ste počeli profesionalno pisati?

Počeo sam pisati u Omladinskom listu 1972. Prvo sam s Denisom Kuljišem imao neki besmisleni serijal o omladini koji je više on pisao nego ja. On je, za razliku od mene, znao pisati. Bio sam tvrd, dugo sam tesao svaku rečenicu, a iz njega je to samo teklo. U ono vrijeme nisam mogao napisati tekst o studentskim problemima, iako sam i sam bio student, jer mi to uopće nije bilo blisko. Morao sam se usmjeriti i naći temu, a moja tema bio je film. Moj prvi tekst o filmu bio je o 'Plaćeniku' Sergia Corbuccija. Gledam Tarantinov 'Bilo jednom u Hollywoodu', a kad ono Sharon Tate ulazi u foyer kina i tamo je velika najava baš za taj film. Ali mislim da je to Tarantinova izmišljotina jer je taj film stigao u SAD godinu kasnije, tako da ga nitko ne bi tako dugo unaprijed reklamirao u kinu. To je, kao i neke druge stvari u filmu, namjerno napravio, preokrenuo stvarnost da oda počast jednom od svojih uzora.

Počeo je pisati u Omladinskom listu 1970-ih s Denisom Kuljišem: 'On je za razliku od mene znao pisati. Bio sam tvrd, dugo sam tesao svaku rečenicu, a iz njega je to samo teklo'

Počeo je pisati u Omladinskom listu 1970-ih s Denisom Kuljišem: 'On je za razliku od mene znao pisati. Bio sam tvrd, dugo sam tesao svaku rečenicu, a iz njega je to samo teklo'

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Što ste studirali?

Studirao sam povijest, koju doduše nikada nisam diplomirao, i filozofiju, koju sam diplomirao. Zanimao me jako srednji vijek, čak sam htio postati srednjoškolski profesor. Bila je tada grupa studenata, među kojima su bili Maroje Mihovilović, Nenad Moačanin i Vesna Puhovski, za koje se naša profesorica Nada Klaić kasnije nije mogla načuditi kako su tadašnji šefovi katedri na Odsjeku za povijest imali tako puno mladih i perspektivnih kadrova koje nisu iskoristili. Jedino je Moačanin postao ozbiljan povjesničar. Za mene je to bila sreća jer sam se poslije bavio puno zanimljivijim stvarima. Nije mi žao što sam to studirao jer su mi na kraju i povijest i filozofija pomogle da bolje razumijem neke filmove.

Bili ste urednik časopisa Film, no on nije potrajao, kao ni drugi filmski časopisi kod nas. Zašto ih nema?

Meni se čini da bi časopis trebao imati neku jasnu uređivačku politiku, jasan stav, a ja danas nisam ni siguran što bi ta politika bila.

Ni vani ne cvjeta - prije neki dan Cahiers du Cinéma napustila je skoro cijela redakcija zbog promjene vlasništva.

Vidio sam da će sve poći po zlu još prije osam godina, kad je J. Hoberman dobio otkaz u Village Voiceu. Za mene je on bio jedan od najvažnijih kritičara koji je u Voiceu pisao važne, velike tekstove. Kad je Variety otpustio Todda McCarthyja, on je prešao u Hollywood Reporter i opet dobio zvjezdani tretman, ali Variety je nakon toga počeo uzimati ljude iz Entertainment Weeklyja, puno 'nižeg' po rangu časopisa, dakle nisu se baš proslavili. Šutiranje filmskih kritičara traje već jako dugo, ali nije još uvijek posve uspješno jer svi uvijek izrone negdje drugdje.

'Šutiranje filmskih kritičara traje već jako dugo, ali nije još uvijek posve uspješno jer svi uvijek izrone negdje drugdje.'

'Šutiranje filmskih kritičara traje već jako dugo, ali nije još uvijek posve uspješno jer svi uvijek izrone negdje drugdje.'

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Kako to da se niste zainteresirali za pisanje i o drugim društvenim ili političkim temama, kao neki drugi filmski kritičari, poput Marcela Štefančica Jr.-a ili Jurice Pavičića, koji su na taj način gradili medijsku relevantnost?

Za mene to nikad nije bio problem jer sam ionako dosta mijenjao poslove, radio sam čak jedno vrijeme u Kinematografima Zagreb, poslije u Globusu isto nisam mogao pisati samo o filmu, ali bavio sam se uvijek 'sličnim' stvarima - kontrolirao sam cijeli TV program, svugdje sam imao još neku prateću djelatnost u kojoj sam mogao podupirati onu filmsku, samo se ta prateća djelatnost nikad nije ticala politike. Tek sam u Nacionalu dobio veliku filmsku tjednu kolumnu. Politika me nije zanimala jer za mene nikada nije bila ništa konkretno, uvijek mi je to predstavljalo previše filozofiranja, a to me nije zanimalo. Tekst mora biti konkretan, držati se onog osnovnog - to je za mene film o kojem pišeš. Jezivo me uvijek iritiralo to kad se udrobi nekoliko stvari u jednu cjelinu.

Je li uopće moguće pisati o filmu bez politike, ideološke kritike?

Ideološka kritika uvijek mi je bila odiozna i uvijek sam nastojao raditi kontru tim prevladavajućim mišljenjima u kojima su se filmovi otpisivali jer nisu politički korektni. Više me zanimalo ustanoviti zašto se neki film bavi određenom temom baš sada, čime bi se trebao baviti, ali ni to nije politika, koliko smještanje filma u neki kontekst. To mi je dobro išlo. Ali da bih spominjao Franju Tuđmana ili hrvatsku politiku u tekstovima, to me naprosto nije interesiralo jer su o tome sasvim dovoljno pisali moji kolege. Meni se činilo da je moj posao napadati direktora Kinematografa, koji vodi pogrešnu poslovnu politiku, a ima tko će pisati o hrvatskoj politici.

Kako to da ste prihvatili mjesto glavnog urednika Globusa?

To je bila prisila. Nino Pavić iscrpio je sve svoje rezervne adute pa je tražio da preuzmem to. No da bi preuzeo posao glavnog urednika, moraš znati nešto o politici, a o politici ne znaju puno ni oni koji misle da to znaju jer, uz sve ostalo, moraš znati i što misli Pavić, koji su njegovi interesi, a to nije baš tako jednostavno. Puno jači od mene su odletjeli, poput Davora Butkovića i Đurđice Klancir, jer su nagazili na Pavićeve interese koji nisu bili na površini, nego negdje duboko skriveni, i kad bi se dotakli toga, on bi dobio slom živaca.

Imao sam samo dvoje političkih novinara, Jasnu Babić i Slavicu Lukić, a kako ćeš raditi političke novine s dvoje novinara? Moram priznati - da nije bilo zamjenika glavnog urednika Alena Galovića, to bi bila katastrofa, a ovako smo nekako izdržali. Nikad ne bih ponavljao to iskustvo. Moraš za to imati jako tvrdu kožu i slušati prigovore koje uopće ne razumiješ. Kad se vlasnik svađa s tobom, on ti nikada neće otkriti zbog čega je točno ljut. Srećom sam dobio otkaz. Iako su mi prigovarali da je pala naklada, to nije bilo točno, poslije je pala puno više. Trebalo mi je nekoliko mjeseci da se oporavim od tog iskustva.

'Stekao sam dojam da HAVC samo glumi nekakvu visoko organiziranu filmsku instituciju. Vidjet ćemo narednih godina...'

'Stekao sam dojam da HAVC samo glumi nekakvu visoko organiziranu filmsku instituciju. Vidjet ćemo narednih godina...'

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Kakva je uloga medija danas, jesu li kao u 'Richardu Jewellu' nemoralni i željni jeftine senzacije ili su kao u 'Spotlightu' - nezamjenjivi kao savjest društva?

Ni jedno ni drugo, meni se čini da smo naprosto beznačajni. Nemaju novine više takav utjecaj i takve naklade da pretvore nekoga u dežurnog krivca. S druge strane, ne mogu napraviti ni nekakav poseban podvig kao u 'Spotlightu' da bi se zaista promijenilo nešto u društvu. Naprosto smo periferni. Čitao sam nedavno stare Globuse pa sam naišao na tekstove o obitelji Tuđman, a iz ove perspektive čini mi se da je sve to otišlo kvragu, ali samo od sebe. Nije da su ih mediji uništili, nego se nisu uspjeli održati u pseudokapitalističkom sistemu koji je nastupio kod nas. Kad nemaš tatu koji kontrolira državu, jako je teško uspjeti. A to se vidjelo i kod Todorića. Ako te država tolerira i ako u vlasti imaš jake igrače, sve funkcionira, a ako se poremeti ravnoteža, sve se sruši. Ali da bi kao novine ustanovio što se tu točno zbiva, to je poseban podvig, a moji i profesionalni i privatni interesi negdje su drugdje.

Odradili ste jednogodišnji mandat umjetničkog savjetnika za dugometražni igrani film u HAVC-u. Kakvo je bilo to iskustvo?

Nisam baš bio oduševljen. Meni je bilo bez veze to da netko dođe s ulice i prijavi se za razvoj scenarija, a ja onda moram čitati njegovih šest do 10 kartica. Zašto? Činilo mi se to kao poprilično gubljenje vremena, ne samo zbog mene, nego i HAVC-a. Stekao sam dojam da HAVC samo glumi nekakvu visoko organiziranu filmsku instituciju. Vidjet ćemo narednih godina hoće li se promijeniti nešto i hoće li nešto što rade imati odjeka.

Za što vam se čini da su neuralgične točke hrvatske kinematografije?

Nemamo dobre projekte. Čak i kad su u pitanju poznati režiseri, na jedan dobar projekt dolaze tri koja nisu dobra. Preslab je to ritam da bi kinematografija imala značajnije rezultate. A stvari su izgledale poprilično dobro dvijetisućitih, čak i dvijetisuće desetih, ali čini mi se da se sad sve urušilo. Izgleda kao da naši autori nemaju dovoljno kreativnih izazova, nemaju se prema kome odnositi. Kad se država raspada, film cvjeta. Sad je država trula, ali se ne raspada, a film je nikakav.

Nenad Polimac u razgovoru s novinarkom tportala Marcellom Jelić

Nenad Polimac u razgovoru s novinarkom tportala Marcellom Jelić

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Kako to da je prije bilo sasvim normalno da nam se filmovi prikazuju u Cannesu, Veneciji i Berlinu, a danas je to velik događaj?

Odgovor je vrlo jednostavan - bilo je malo onih koji su atakirali na velike festivale. Nije bilo tako puno razvijenih kinematografija. Bilo je 40-ak zemalja, a naša je među istočnoeuropskim kinematografijama bila među tri najjače. Rusi su, na našu sreću, često zabranjivali svoje filmove, pa je bilo još više prostora. U drugoj polovici 60-ih bili smo strašno jaki i vjerujem da je istina ono što je pričao Krsto Papić - da bi on s ‘Lisicama’ prošao u Cannes da ga je kandidirala naša komisija, ali tada nije prošao kod naših.

Čini mi se da više nemamo ni filmove koji mogu privući veći broj gledatelja u kina. 'General' je imao 70-ak tisuća gledatelja, ali s obzirom na budžet, temu i ambicije, nije ni to baš neki rezultat.

Tema je bila super, ali je trebao bolji režiser, kao i bolji scenarist. U nekoj normalnoj producentskoj kinematografiji to bi radio netko mlađi, na primjer Kristijan Milić. Ispalo je i da ono što su stalno govorili - 'Vidjet ćete kad dođe TV serija' - isto ne drži vodu jer je TV serija tek pokopala projekt pokazavši koliko su brljavili.

S obzirom na naš broj stanovnika, super je to da film skupi 50 tisuća gledatelja, a 100 tisuća je sjajno.

  • +4
  • +1

Nenad Polimac

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

'Ideš?Idem!' rađen je s tom idejom da bude komercijalan.

Da, ali nije imao nikakav zaplet, a da bi film komercijalno prošao, mora biti dobro dramaturški postavljen. No činjenica jest da bi se takvi komercijalni projekti mogli raditi mimo HAVC-a. Zanimljivo je da je za uspješan srpski projekt 'Južni vetar' sada napravljen nastavak, ali kao TV serija. Dakle zaključili su da će puno lakše skupiti novac ako rade za televiziju, a ne za kina. Ona su očito svima koma. U Srbiji je televizija prepoznata kao sigurni platiša i čak su se na filmu '4 ruže' dvije televizije udružile, što je nezamislivo kod nas. Oni su veće tržište, njihove komercijalne televizije puno su poduzetnije, a naše ništa ne ulažu ni u film ni u kvalitetne TV serije, samo u sapunice. Mislim da je to najveći problem. Tako da je kod nas ostao samo HTV, a ni sam nema prevelik manevarski prostor.

Koji su po vama najvažniji redatelji današnjice?

Jako mi se sviđa S. Craig Zahler i njegov film 'Dva lica zakona', kao i Hirokazu Koreeda s filmom 'Obiteljske veze'. Nevjerojatan mi je taj koncept lažne obitelji te shvatiš tek u zadnjoj trećini filma da se to slaže u tom smjeru i kako su odnosi među njima prisniji nego u 'pravim' obiteljima. Te su njegove sugestije jako diskretne i dobro funkcioniraju. To mi je puno bolje od 'Parazita', po meni filma na prvu loptu. 'Sjećanja na ubojstvo' i dalje su Bong Joon-hoov najbolji film.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!