Još prije nego što je itko od publike vidio „Zlatni rez 42 – Djeca Kozare“, film koji Lordan Zafranović pokušava snimiti gotovo četiri desetljeća postao je dijelom aktualnog političkog sukoba.

Beogradski tjednik Vreme u ponedjeljak je objavio da hrvatski glumci iz filma neće doći na njegovu premijeru i otvaranje 53. FEST-a 2. listopada zbog prijetnji hrvatskih ultradesničara. Među njima su navedeni Rene Bitorajac, Milivoj Beader i Vilim Matula, a Vreme je pisalo i da će dio beogradskih glumaca izostati u znak solidarnosti.

Bitorajac je već jučer demantirao da mu je itko prijetio, ali je dodao da hrvatski glumci ne žele sudjelovati u „političkoj propagandi“ za koju će, prema njegovu mišljenju, film biti iskorišten. Leon Lučev također je za Danas rekao da mu nitko nije prijetio. Na premijeru, kaže, ne dolazi zbog ranije preuzetih obveza, ali istodobno podržava dio filmske zajednice u Srbiji koji bojkotira FEST te jasno stoji uz studentski pokret.

Film koji je čekao četrdeset godina

Tako je priča o navodnim prijetnjama otvorila znatno šire pitanje: ne samo tko će doći na premijeru, nego na kakav FEST dolazi Zafranovićev film.

„Zlatni rez 42 – Djeca Kozare“ nastao je prema scenariju Arsena Diklića iz 1986., koji je Zafranović poslije adaptirao. Redatelj je desetljećima pokušavao realizirati projekt o stradanju djece i civila nakon ofenzive na Kozari i u sustavu ustaških logora. Hrvatsku financijsku potporu nije dobio, a projekt je naposljetku realiziran uz sredstva iz Srbije i Republike Srpske. O dugoj i politički opterećenoj povijesti filma tportal je pisao jučer, kao i još 2022., na početku snimanja.

Premijera je trebala biti jedan od simbola povratka FEST-a. Festival se nakon dvije i pol godine stanke vraća od 2. do 11. listopada, sa 115 filmova i gala programom ponovno u Sava centru. No iza tog povratka nalazi se višemjesečni institucionalni i politički spor.

Čiji je danas FEST?

Skupština Beograda krajem prošle godine, prije isteka mandata prethodnom sastavu, promijenila je cijeli Odbor FEST-a. Na njegovo čelo došla je gradska sekretarka za kulturu Jelena Medaković, a među članovima je glumac i producent Lazar Ristovski, oboje jasni i otvoreni simpatizeri Vučićevog režima. Medaković je smjenu obrazložila time što FEST nije održan prema planu manifestacije.

Upravo su promjene u upravljanju FEST-om i drugim beogradskim kulturnim manifestacijama među razlozima zbog kojih dio kulturne scene ovogodišnji festival smatra politički preuzetim. Programsko vodstvo to osporava. Umjetnički direktor Dragan Jeličić u intervjuu za Danas tvrdi da je imao potpunu autonomiju u izboru svih 115 filmova te da nije trpio političke pritiske.

Raskol je, međutim, u međuvremenu dobio i svoj paralelni festival. Blokadni FEST nastao je kao alternativa službenom FEST-u i dio je šireg otpora dijela kulturne i filmske zajednice aktualnoj kulturnoj politici. Jeličić kaže da razumije političku motivaciju njegovih organizatora, ali da zbog načina prikazivanja filmova i pitanja autorskih prava prema toj manifestaciji ne može imati pozitivan odnos.

Time se FEST, zamišljen kao veliki povratak jednog od simbola beogradske i nekadašnje jugoslavenske filmske kulture, našao u neobičnoj situaciji: dok službeni festival pokušava dokazati vlastiti kontinuitet, njegova alternativa tvrdi da upravo ona čuva ono što je od tog kontinuiteta ostalo.

„U lešu FEST-a nema duha“

Najradikalniju dijagnozu ponudio je scenarist i filmski kritičar Dimitrije Vojnov. U tekstu koji je objavio na Facebooku, a prenio ga je Danas, ovogodišnje izdanje naziva 'lažnim FEST-om' i završnom točkom dugogodišnje degradacije festivala i kulturnih institucija pod vlašću SNS-a.

Pritom Zafranovića ne vidi kao krivca, nego kao kolateralnu žrtvu cijele situacije. Smatra da je redatelj u projekt ušao s časnim namjerama, ali da će na kraju upravo on platiti cijenu političkog konteksta u kojem njegov dugo pripremani film napokon dolazi pred publiku.

'U lešu FEST-a nema duha', zaključuje Vojnov.

U tom grmu leži paradoks premijere 'Djece Kozare'. Zafranović je film o jednoj od najtežih trauma ovih prostora pokušavao snimiti gotovo četrdeset godina. Kada je napokon dovršen, još prije prve projekcije počeo je živjeti drugi život – kao predmet prijepora o Hrvatskoj i Srbiji, kulturnoj politici Aleksandra Vučića i Milorada Dodika, bojkotu i političkoj upotrebi filma. A FEST, koji ga je trebao samo prikazati, postao je jednako velika tema kao i film kojim se otvara.