M. KOŠČEC: ČETVRTI ČOVJEK

Ivo, Jadranka i Zoki u paklenoj varijanti Gruntovčana

  • Autor: Robert Perišić
  • Zadnja izmjena 01.12.2011 11:29
  • Objavljeno 01.12.2011 u 10:29
selo guske farma

selo guske farma

Izvor: Guliver/Thinkstock / Autor: Thinkstock/Getty

Roman 'Četvrti čovjek' Marinka Koščeca smješten je u fiktivno zagorsko mjesto Grintovec, što naravno asocira na Gruntovec i vječne 'Gruntovčane', TV-seriju socijalne komike o kojoj bi trebalo predavati na dramskoj akademiji, a i šire, budući da njezin pasivno-naivni junak Dudek, na jedan dublji način, podsjeća na tipičnog hrvatskog birača

Kad zamislimo Dudeka pred glasačkom kutijom, festival demokracije zadobiva realne okvire. Naročito danas birač ima facu Dudeka - dok se nekad još mogao zavaravati da je neki drugi lik, sad mu je već uglavnom jasno da je (bio) Dudek i da su mu male šanse da se sutra probudi kao netko drugi te i glasa melankolično, naviklo, dudekovski.

Koščecov 'Četvrti čovjek' pisan je, recimo odmah, kao očigledna alegorijska groteska o vladajućoj stranci i njenoj varijanti Hrvatske, pa će - ako se ankete obistine - čitanje nakon izbora imati nešto drukčiji okus: nije isto, naime, je li satira usmjerena prema vlasti ili nekome tko više nema moć. Premda Koščecova ironija, u nekim pokrajnim epizodama, ne zaobilazi ni izgledne pretendente na vlast, ipak je ovo najbolje vrijeme za ovaj roman, pisan s rugalačkim erosom koji zgađenost pokušava pretvoriti u užitak. Roman se time uklapa u 'jesensku shemu' kritički intoniranih romana s političkim motivima (Edo Popović, Đikić, Koščec…), međusobno stilski različitih, no usporedive žestine.

Koščec je od spomenutih najdublje u ironiji te ovdje nema junaka, uključujući i pripovjedača u prvom licu, koji ne bi bio njome obuhvaćen. Koščecov grintovečki 'Dudek' je također pasivac, ali ne i naivac - nego lik koji prihvaća konvenciju svijeta u kojem se kreće, a taj svijet je grintovečka kaljuža iz koje se on ne izdiže ni značajem ni sudbinom, niti dobrotom. Nema, dakle, ovdje dobroćudnosti mentaliteta ni toplog humora, pa su Grintovčani neusporedivo manje simpatični od 'Gruntovčana' (s tim u vezi vjerojatno i manje prijemčivi za širu publiku). Koščecovo karikiranje likova i miljea može se usporediti sa stripovima Dubravka Matakovića ili filmovima o tzv. white trashu poput 'Gummoa' (Harmony Korine), s tim da očito nešto nije u redu s književnim horoskopom Zagoraca - kod Ivane Simić-Bodrožić (Hotel Zagorje) prošli su loše, a ni u Koščecovoj fikciji ništa bolje, premda se, treba reći, ovdje na koncu ne zna je li Grintovec uopće mišljen kao mjesto u Zagorju, jer je, što roman teče dalje, sve očiglednije da je Grintovec karikatura suvremene Hrvatske.

algoritam

algoritam

Izvor: Promo fotografije / Autor: algoritam

Na početku se stvar doima drukčije - izgleda gotovo kao antinostalgična priča o odrastanju u socijalizmu, s jednakom ironijom prema starom sistemu kao i prema novom koji uskoro uspostavlja Doktor, čija je supruga Ankica, a djeca Gojko, Vlado, Ivo te najmlađa Jadranka (koja je sijeda još kao dijete). Da nema tih imena, bilo bi isprva teško prepoznati alegoriju budući da se Doktor bavi kanalizacijom, ispumpavanjem crnih jama, iz čega poslije nastaje Korporacija razvijenog biznisa, što - nakon što Grintovec zarati sa susednim bregom - uključuje i ratno profiterstvo… Pripovjedač, pak, spada u grintovečku mlađu ('političku') generaciju te od djetinjstva druguje s Ivom te Milanom Željkom, a oponent im je stanoviti Zoki, izguran sa strane, isprva debeo i ružan, no kako opsesivno trenira boks - s vremenom isteše figuru. Ni ovaj lik nije lišen porcije jetke ironije (“čim progovori, nanese si štetu”, itd.). Budući da ovo nije nikakav triler, možemo reći i da roman završava u potresu i kanalizacijskoj kataklizmi, gdje odozdo nahrupi poznati sadržaj, dok se pripovjedač, na koncu, pita 'čime smo to zaslužili, zašto baš mi'.

Koščecov je roman konzekventno u ironiji, u svijetu niske norme od početka do kraja, što čitatelja povremeno i 'overdozira', no takav je to roman i takva mu je (satirička) tema. Stil je bujan, u živoj mješavini visokog i niskog, razuzdano 'nekorektan', mjestimice duhovit, no sva ta politička ironija ipak ne mami smijeh: previše je nevesela. Lakše se nasmijati na pokrajne motive, poput redaka o sakupljanju sličica nogometaša (u fazi odrastanja junaka), kad bilježi kako se neki igrači 'pojavljuju masovno, pa su neupotrebljivi za razmjenu'. Pripovjedač u svom stilu kaže: 'Osobito je iritantan slučaj Josip Kuže. Na njega se naleti tako često da ga poželiš rastrgati ili pljunuti na tu idiotsku frizuru…'

No, shvatili ste, nije to jedina faca koja u romanu tako prolazi - Koščecov roman je, mimo sličica iz memorije, literarni simptom zgađenosti nad hrvatskim političkim establišmentom i društvom koje se po njemu formira, knjiga mišljena manje da bude 'lijepa književnost', a više svojevrsna osveta odozdo: za užitak onih koji dijele istu emociju. Uz napomenu - bez opcije izlaza.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi