INTERVJU: IGOR bEZINOVIĆ

'Hrvatski filmovi će, nažalost, za širu publiku uvijek ostajati na margini'

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 29.07.2017 09:31
  • Objavljeno 29.07.2017 u 09:31
Igor Bezinović

Igor Bezinović

Izvor: Pixsell / Autor: Pixsell

U povodu dodjele Zlatne arene za najbolji film Igoru Bezinoviću i njegovu igranom prvijencu 'Kratki izlet', razgovarali smo s mladim redateljem koji je do sada bio najpoznatiji po angažiranim i osviještenim dokumentarcima poput 'Blokade' o studentskom prosvjedu, održanom na zagrebačkom Filozofskom fakultetu prije osam godina. U razgovoru za tportal govori o snimanju pobjedničkog filma, pojmu nacionalne kinematografije te stanju u Hrvatskom audiovizualnom centru koji je obustavio isplate pa je Bezinović zaustavio snimanje sljedećeg filma

Bezinović, rođen u Rijeci, posebno je sklon angažiranim dokumentarcima pa je tako osim 'Blokade' snimio i dokumentarac 'Natprosječan', koji je bio najbolje ocijenjen hrvatski film po glasovima publike na ZagrebDoxu. Tu su i filmovi 'Čekanje', 'Samoupravni film' i 'TDZ', a sudjelovao je, između ostalih, na festivalima MedFilm u Rimu i Skena Up u Prištini. Bio je i član žirija Festivala mediteranskog filma u Rimu i ZagrebDoxa. Surađivao je sa Subversive Film Festivalom, stalni je suradnik udruge Restart i član kolektiva -/+.

Je li vas zatekla Zlatna arena za najbolji film na ovogodišnjem Pulskom festivalu?

Zlatna arena me je zatekla jer sam bio uvjeren da će ona pripasti filmu 'Ne gledaj mi u pijat' Hane Jušić, koji je zasluženo na Puli osvojio četiri nagrade žirija i dobio najvišu ocjenu filmskih kritičara. Lagao bih kad bih rekao da mi nagrade ništa ne znače, u poslu kao što je film one puno znače, one općenito funkcioniraju kao potvrda da ljudi prepoznaju višegodišnji trud koji si uložio u rad na filmu. O filmu, nogometu i politici svi imaju jake i instant stavove, utoliko je lijepo dobiti i službeno priznanje od ljudi iz struke. Međutim, za višegodišnje bavljenje filmom potrebno je više od vanjske motivacije u vidu priznanja, nagrada ili povremenih honorara, potrebno je uživati u kolektivnom procesu rada na filmu i veseliti se izazovima.

Hoće li ta nagrada utjecati na vašu budućnost?

Što se budućnosti tiče, svaki budući projekt dodatno je olakšan uspjehom prethodnoga projekta, a moja dva iduća projekta su kratki dokumentarci, filmska forma kojom se bavim zadnjih desetak godina.

Film 'Kratki izlet' bazira se na Šoljanovu istoimenom romanu, ali zapravo se, čini mi se, obraćate hipsterskoj generaciji. Što vas je najviše 'povuklo' da filmskim jezikom ispričate tu priču o pohodu na ljetne festivale? 

Akteri 'Kratkog filma' doista jesu pripadnici moje generacije, ne znam što bi točno značilo hipsterska generacija, ali film ionako nije rađen ciljano za moju generaciju. Ono što je, po meni, vrlina romana 'Kratki izlet' je to što je dovoljno apstraktan da se odnosi na sve ljude, a ne samo na one generacijski bliske glumcima, zato sam i odlučio snimiti film prema motivima tog romana. Ono što je mene u početku 'povuklo' bila je činjenica da se Šoljanova priča odigrava u Istri i da govori o mladim ljudima, a kontekstualizacija početka filma na festival u Motovunu je došla tek kasnije, pri planiranju samog snimanja filma. Činilo mi se da nam Motovun pruža besplatnu scenografiju i motivirane statiste, inače bismo početak filma vjerojatno situirali u Rovinj, gdje je i sam Šoljan boravio.

Neki su kritičari napisali da su vaši filmovi, a posebno 'Kratki izlet' previše off za Pulu, zapravo alternativa, Let 3, bliži Motovunu nego Areni. Slažete li se s tom ocjenom?

Moje filmove, pa tako i 'Kratki izlet', doista ne vidim dijelom mainstream kinematografije, iz jednostavnog razloga što uglavnom snimam dokumentarce, filmske eseje i hibride, koji po definiciji ne spadaju u mainstream. Publika takvih filmova je obično publika alternativnijih filmskih festivala, tako da je film imao premijeru na Rotterdamu, koji je jedan od najpoznatijih festivala drugačijih filmskih formi. Jako je neobično iz takve pozicije dobiti priznanje poput Zlatne arene, ali valjda je to pokazatelj da se isplati raditi bez neke računice oko plasmana filma, jednostavno smo radili film za koji smo se nadali da će se svidjeti ljudima čiji rad cijenimo, a i ljudima koji su radili na filmu. Na primjer, u filmu nastupaju grobnički dondolaši, koji su došli i na premijeru u Pulu i film im se jako svidio, tako da se posebno radujem i projekciji na Grobniku, kao što se, naravno, radujem i projekciji na Motovunu.

Radite kratkometražne, dugometražne i dokumentarne filmove. Koliko je na vaš izbor filmskih tema, primjerice, o radnicima, studentima i zatvorenicima utjecao studij sociologije i filozofije te komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu? Također, snimili ste kratki dokumentarac o posjetu grobu danskom filozofu Kierkegaardu...   

Studij režije sam upisao kad sam još bio apsolvent na Filozofskom fakultetu, imao sam 23 godine. Izbor studija, kao i izbor tema, rukovođen je, valjda, mojim karakterom, interesima i stavovima i teško mi je razgraničavati što je utjecalo na što. Normalno je da kada provedeš pet, šest godina čitajući teorijske tekstove o smislu života ili društvu, da to utječe na tvoj rad, a normalno je da i tvoje životno i radno iskustvo povratno utječe na tvoju životnu filozofiju i stavove o društvu u kojemu živiš.

Jednom ste izjavili da dokumentarni film smatrate integralnim dijelom svog društvenog angažmana pa s u središtu vašeg zanimanja socijalni konflikti i obespravljene grupe. Smatrate li dokumentarce svojevrsnim oruđem kojim ukazujete na društvene anomalije?

Općenito je audiovizualni izričaj, osobito danas u doba društvenih mreža, izrazito dobra metoda za ukazivanje na društvene anomalije. Za to nije potrebno snimiti film, često je dovoljno objaviti video od 15 sekundi na društvenim mrežama. Međutim, još u vrijeme Johna Griersona, koji je 1926. godine smislio izraz 'dokumentarni film', dakle prije izuma televizije, socijalni angažman je bio integralni dio dokumentarizma, tako da možemo reći da dokumentarizam i angažman oduvijek idu ruku pod ruku. Angažirani dokumentarni film je žanr u kojem sam dosta radio i snimio npr. filmove 'Čekanje', 'Samoupravni filmili 'Susret'.

Među vašim dokumentarcima ističe se vaš prvijenac 'Blokada' u kojem ste pratili nakon 1971. najmasovniji, najduži i politički najznačajniji studentski prosvjed koji je održan prije osam godina na Filozofskom fakultetu.  Možete li nam ispričati što vas je najviše potaklo na to da dokumentirate taj prosvjed, na što ste stavili naglasak i je li taj film utjecao na promjene?

Kada se taj prosvjed dogodio 2009. godine, bio sam student i osobno sam poznavao mnogo aktera blokade. Krenuli smo snimati film tri tjedna prije početka prosvjeda u opservacijskom stilu. Snimali smo 34 dana, ne znajući u početku ni kako će prosvjed završiti niti koliko će trajati. Radeći na tom filmu tijekom triju godina, naučio sam jako puno o snimanju, režiji, montaži, produkciji, distribuciji… Što se političkog efekta tog filma tiče, nadam se da je pridonio afirmaciji borbe protiv komercijalizacije obrazovanja u Hrvatskoj, a sam prosvjed je prekinuo trend rasta školarina. Nažalost, ne možemo reći da je danas obrazovanje jednako dostupno svim građanima na svim razinama, tako da me ne bi čudilo da i u sljedećoj školskoj i akademskoj godini građani nastave izražavati svoj bunt oko hrvatske obrazovne politike.

Zanimljivo je svjedočanstvo i dokumentarni film 'TDZ' o privatizaciji Tvornice duhana Zagreb i njezinu preseljenju u Istru. S obzirom na to da u filmu pratite radnički prosvjed, možete li reći kako ste pristupili radnicima, odnosno je li vam bilo bitnije prikazati sudbine tih 40-ak radnika ili neljudskost pretvorbe i tranzicije?

Taj su film zapravo krenuli snimati moji prijatelji Srećko Horvat i Jovica Lončar koji su prvi stekli povjerenje radnika koji su u to vrijeme okupirali tvornicu, a ja sam se tom pričom nastavio baviti u sklopu vježbe na prvoj godini Akademije te kasnije u sklopu produkcije Factum. Film na reportažni način unazad prati medijsku recepciju tog radničkog prosvjeda protiv privatizacije njihove firme, a posebno mi je bilo drago nakon osvajanja Zlatne arene primiti čestitke od Arijane Grudić i Ivana Rupića, radnice i radnika koji nastupaju u filmu, koji se i danas sjećaju naše suradnje i daju mi podršku.

Kako vidite hrvatsku kinematografiju danas? Jesmo li konačno postali ime na europskoj filmskoj karti?

Nedavno sam čuo tezu da je hrvatska četvrta najbogatija istočnoeuropska kinematografija, nakon Rusije, Poljske i Mađarske. Svejedno, komparativno gledano, budžeti hrvatskih filmova su smiješno niski u usporedbi s onima naših zapadnoeuropskih kolega. Danas je na razini dugometražnih filmova zapravo teško govoriti o nacionalnim kinematografijama, s obzirom na to da filmovi redovito nastaju kao koprodukcije više zemalja, a čini se da je hrvatska postala poželjan koprodukcijski partner. Ono što čini nacionalni predznak nekoga filma je prije svega jezik, a i gledanost od strane šire publike ovisi o jeziku filma, tako da će hrvatski filmovi, nažalost, za širu publiku uvijek ostajati na margini, za razliku od filmova na engleskom, španjolskom ili francuskom.

Kakve uvjete u toj kinematografiji imaju mladi redatelji poput vas?

Gotovo svi moji kolege redatelji mojih godina su prekarni radnici u Hrvatskoj. Da bismo radili svoje autorske filmove, paralelno radimo poslove na televiziji, u obrazovanju, u novinarstvu, u komercijalnom sektoru… Ne poznajem nikoga tko može reći da dobro živi od svoje umjetnosti, ali osobno sam sretan da mi je HAVC unazad nekoliko godina financirao razna stručna usavršavanja, putovanja, sudjelovanja na festivalima i razvoje scenarija, tako da bih se bez tog vida državne potpore teško mogao uopće baviti svojim autorskim projektima. Svoj novi animirano-dokumentarni projekt 'Mikrokazeta', koji nastaje u suradnji s Ivanom Pipal, trebao sam krenuti snimati ovoga rujna, ali zbog turbulencija u HAVC-u isplate su za sada obustavljene, tako da smo nažalost morali odgoditi snimanje za iduću godinu. Nadamo se da će se uskoro produkcija hrvatskih filmova revitalizirati.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Komentari čitatelja 2

Prikaži sve
  • brocko

    29.07.2017 12:34

    bezinoviću, s razlogom. dobar hrvatski film je zaista rijedak i ljudima se ne da gnjaviti s tim da ih redovito gledaju i traže bijelu vranu. pogotovo ne jer s par klikova imaju vrhunske strane filmove i serije. što se tiče avangardne, art stilizacije filma, o tome je sve davno rečeno, to nikad ni...

  • damirpacek

    29.07.2017 12:02

    To bi kao, mladac sugerirao da se radi o remek-djelima na razini Tarkovskoga, Bunuela ili talijanskog film noira, nerazumljivima širem krugu gledatelja, dakle elitističkoj kinematografiji...dečko, kakva zabluda!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi