Novi album 'Bad Boys', u izdanju uzorite klasične etikete Deutsche Grammophon, naslonjen je, kao što je već i običaj u aktualnim klasičnim izdanjima, više na tematski ili moderno konceptualni light okvir, nego na glazbenu koheziju. No album, zahvaljujući prije svega interpretativnim sposobnostima glavnog aktera i obazrivom dirigentu Paulu Danielu koji ravna simfonijskim orkestrom Švedskog radija, uglavnom uspijeva umaći marketinškim zamkama koje su i u klasičnoj glazbi postale neizbježne.

Na prvi pogled, ideja o albumu posvećenom isključivo karakternim negativcima zvuči zanimljivo. Goropadni zlikovci bez skrupula u rukama kvalitetnih interpreta mogu biti iznimno privlačni na sceni te su uvijek u tijesnoj borbi za scenski primat, a Terfel se tijekom svoje karijere pokazao kao jedan od karizmatičnijh pjevača današnjice. Tako nijedna 'Tosca' ne može biti uspješna bez uloge policijskog načelnika baruna Scarpije, a nijedna izvedba Verdijevog 'Otella' ne može računati na trajnost bez vrsno izvedenog Jaginog nihilističkog creda (Credo in un Dio crudel…)

Raspon Terfelovih uloga na novom albumu je, blago rečeno, ambiciozan kao i lepeza zastupljenih glazbenih stilova. Tu je, prije svega, Don Giovanni, libertin koji se odbija pokajati (kao da mu glavna uloga u Mozartovoj operi nije dovoljna, Terfel pjeva i uloge Leporella i Commendatorea u završnoj sceni!), osvetoljubivi Pizarro u Beethovenovoj operi 'Fidelio', Mefisto u istoimenoj Boitovoj operi i u Gounodovom 'Faustu', špijun Barnaba u Ponchiellijevoj 'Giocondi', Scarpia, Jago ..
No koliko god ovi antijunaci mogu biti magnetični na sceni, realna opasnost albuma posvećenog opernim bad boysima jest potencijalna jednoličnost u nizanju raznih inkantancija scensko-glazbenog zla. Dok je izborom šarlatana Dulcamare iz Donizettijevog 'Ljubavnog napitka' uspješno 'olakšao' profil patoloških bitangi, Terfelov uspjeh u 20-stoljetnom repertoaru je podijeljen. Odličan kao 'Sportin' Life' u Gershwinovoj jazz operi 'Porgy and Bess', u poznatoj 'It ain't necessarily so' ili u baladi 'Mack.the Knife' u u Weillovoj i Brechtovoj 'Operi za tri groša', nepotrebno je patetičan u slatkastim melodijama mjuzikla 'Les Misérables' Claude-Michela Schönberga.

Na kraju, 'Bad Boys' bi zapravo mogao poslužiti kao vrlo solidan obrnuti uvod u operu i muzički teatar, no ne preko uobičajenih sentimentalnih ljubavnih arija i dueta, već preko strastvenih inkantacija zla, tako tipičnih za opernu literaturu, uglavnom uspješno održavajući uvijek delikatnu ravnotežu između 'ozbiljnijih' i lakših melodija.