Festival europske kratke priče, jedan od najdugovječnijih i najuzbudljivijih književnih festivala u regiji, ove se godine održava od 8. do 12. lipnja u Zagrebu i Zadru, a donosi bogat program susreta, čitanja, razgovora i večernjih druženja s autorima iz cijeloga svijeta. Pod temom 'Tradicija. I ja.' propituje se odnos prema nasljeđu, granicama i mogućnostima književne forme, ali i prema vlastitoj povijesti – osobnoj, generacijskoj, pa i festivalskoj.

O tome kako se festival razvijao nakon povlačenja njegova osnivača Romana Simića, koje su ambicije nove ekipe, zašto književnost mora biti i zabavna i važna te kako pomiriti tradiciju i suvremenost, razgovarali smo s programskim direktorom festivala Andrijom Škarom.

Festival europske kratke priče ušao je u gotovo četvrt stoljeća postojanja, no posljednjih godina suočio se s važnim prijelaznim trenucima, uključujući povlačenje Romana Simića, njegova osnivača i dugogodišnjeg umjetničkog direktora. Jeste li danas, s odmakom, stekli osjećaj stabilnosti i novog identiteta festivala, i što vam je bilo najvažnije u tom procesu redefiniranja?

Osjećaj stabilnosti iznutra svakako postoji, tim Festivala europske kratke priče je malen, ali je zato monolitan i vrlo agilan. Da ne govorim sada o tome koliko smo veseli, to se valjda podrazumijeva! Roman Simić vodio je festival gotovo četvrt stojeća i logično je da je na njemu ostavio svoj duboki pečat, ali i više od toga - u svakoj pori ovog festivala i dalje itekako ima Romana Simića i vjerojatno će uvijek tako i biti. Uzimajući tu činjenicu u obzir, novi identitet festivala je, na neki način, nastavak starog, ali i njegova razrada i nadogradnja.

Uostalom, festival čine ljudi, a FEKP rade neki novi ljudi i neki koji su uz festival već godinama, i baš svatko od pojedinaca ugrađuje sebe u ono što dajemo. Najvažnije nam je bilo zadržati, i po mogućnosti unaprijediti, sve ono što je na festivalu i oko njega godinama dobro funkcioniralo, a takvih je stvari doista mnogo jer je FEKP stvaran s puno ljubavi i žara. Ondje gdje smo prepoznali prostor za napredak nastojali smo taj prostor iskoristiti za… napredak i nadgradnju.

Ovogodišnja tema 'Tradicija. I ja.' otvara prostor za razmišljanje o nasljeđu, pripadanju, otporu i promjeni. Kako ste interpretirali tu temu u kontekstu književnog festivala koji se uvijek trudi biti i društveno relevantan i programski inovativan?

Festival se i dalje trudi biti društveno relevantan i programski inovativan, a tema 'Tradicija. I ja.' poslužila nam je kao polazište za promišljanje odnosa između tradicije i suvremenosti, razmišljanje o tome koliko nas je tradicija oblikovala i odredila, koliko nas ograničava, a u kojoj nam mjeri pruža neke nove mogućnosti.

Živimo u vremenu koje je često sklono odbacivanju tradicijskih vrijednosti, a one se nerijetko doživljavaju kao uteg što usporava progres. No činjenica je da smo svi mi proizvod neke prošlosti, nekih predaka, njihovih običaja, ideja i načina na koje su komunicirali s drugima i sa samima sobom. Što ćemo od tih starih, možda i drevnih obrazaca zadržati, što ćemo odbaciti, što ćemo nadograditi, a što posve promijeniti i je li uopće moguće prepoznati sve načine na koje smo mi sami rezultat nekih davnih vremena i zaboravljenih vrijednosti?

Tema je, ujedno, autoreferencijalna: Festival europske kratke priče, koji postoji već gotovo četvrt stoljeća, kroz nju propituje i vlastito naslijeđe, potrebu da se s poštovanjem i uvažavanjem odnosi prema utvrđenim putevima i poznatim obrascima, ali i potrebu da se skrene u neka nova i možda dosad slabije istražena područja.

FEKP je godinama poznat po ležernoj festivalskoj atmosferi, ali i po programskoj ambiciji da književnost spoji s drugim umjetnostima i javnim prostorima. Što omogućuje ta demokratizacija književnosti, taj izlazak iz njezinih 'prirodnih' teritorija u prostore susreta, buke i svakodnevice? Koliko vam je važno razbijati klasične predodžbe o tome gdje književnost pripada?

Meni je važno da je književnost zabavna. Mislim da se o kategoriji zabavnosti premalo govori u svim onim strategijama poticanja čitanja jer se danas književnost mora boriti s milijun drugih, bržih senzacija i mislim da je važno osvijestiti da knjiga često može biti jednako zabavna kao serija, računalna igra ili bezumno skrolanje kratkih videa na TikToku.

Naravno, nije ideja svoditi književnost samo na zabavu i formatirati je u oblike koji su nezahtjevni za konzumaciju, ali malo je pogurati, to je već sasvim prihvatljivo. Književnost ne bi trebala biti elitistička, književnost pišu ljudi za ljude, književnost je za narod!

Priče kojima se predstavljaju autori koji dolaze na Festival europske kratke priče publika često doživi kao da su pisane baš njima i za njih; sve ljudske priče u nekoj su točki univerzalne. Zato nam je važno pokušati obrisati granice između autora i publike, stvoriti prostor u kojem književnost slobodno cirkulira, publici pružiti susret sa živom, aktualnom književnošću.

FEKP nikad nije bio samo književni festival, već i platforma za dijalog, razmjenu ideja i preispitivanje stvarnosti kroz prizmu književnosti. Kako danas vidite temeljnu misiju festivala – mijenja li se ona s vremenom ili upravo u ovim nesigurnim vremenima postaje još važnijom?

FEKP je uvijek bio, i vjerojatno će uvijek i ostati, mjesto razmjene. Razmjene ideja, emocija i razmjene priča. Ako bismo morali sažeti njegovu misiju u jednu rečenicu, glasila bi otprilike ovako: s jedne strane želimo da dobra, najbolja književnost dopre do što većeg broja ljudi, da joj otvorimo i olakšamo put, a s druge strane težimo tome da te priče ostave trag – da u ljudima pokrenu nešto.

Jer svaka priča pročitana ili izgovorena na Festivalu europske kratke priče nije tek književno djelo, ona je i poziv na razmišljanje, poziv na dijalog, poziv na promjenu. Dosad smo bili uspješni u toj našoj misiji, nadam se da će tako ostati i u budućnosti.

U programu sudjeluju neka od najzanimljivijih imena suvremene književnosti, od Régisa Jauffreta do Elize Clark. Na što ste ove godine najponosniji kada govorimo o selekciji i koje ste kriterije imali na umu prilikom kuriranja glasova što dolaze iz različitih jezičnih, političkih i kulturnih konteksta?

Ponosan sam na sve autore koji dolaze. Jedna od ljepota FEKP-a upravo je u tome što književne zvijezde svjetskog formata – poput Régisa Jauffreta, Elize Clark, sjajne njemačke spisateljice Alene Schröder ili najvažnije suvremene ukrajinske autorice Sofije Andruhovič – stavljamo u istu ravninu s onima koji su tek na počecima svojih spisateljskih karijera, s autorima koji iza sebe imaju tek jednu ili dvije knjige.

Svi su nam jednako važni, svi nam donose priče koje mogu postati najvažnije priče koje smo čuli u životu. U procesu kuriranja bilo nam je važno pozvati one autore čije se pisanje dotiče tema koje smo, doduše jako labavo, postavili krovnom temom festivala 'Tradicija. i. ja.', ali nam je još važnije bilo to da je riječ o onim autorima koji pišu književnost važnu za današnji trenutak, bez obzira na njihove različite stilove, pristupe i žanrove - svi oni pišu ono što odražava aktualnu sliku svijeta, sa svim njezinim užasnim i prekrasnim nijansama.