PREDSTAVA: '25.671'

Frljićev obračun s finim slovenskim nacionalizmom

25.03.2013 u 09:50

Bionic
Reading

'Kazalište nema smisla ako nije društveno angažirano', tvrdi u razgovoru za programsku knjižicu svoje nove predstave u Prešernovom gledališču u Kranju Oliver Frljić. Njezin naslov '25.671' izvan Slovenije znači malo i zvuči zagonetno, i zaista jest takav dok se ne spomene podnaslov: 'Izbrisani'. Najnoviji u nizu Frljićevih autorskih radova 's realnom podlogom' se, naime, bavi jednom od najtamnijih epizoda slovenskog osamostaljenja čije rješenje ni nakon dvadeset godina nije na vidiku

Reakcije publike

U redateljskom postupku Olivera Frljića, kad je riječ o njegovim, uvjetno rečeno, aktivističkim projektima, nije nevažna ni reakcija publike. Iako ponetko i pristane dati prilog za odštetu 'izbrisanima' i uništenje svojih osobnih dokumenata, izravnog odgovora ili pitanja o viđenome iz premijernog sastava gledališta nije bilo, ako se izuzme komentar da sve to onima koji su zaista dva desetljeća trpjeli šikaniranje neće pomoći. Komentari nakon predstave uglavnom su krajnje politički korektni, s iznimkom mlađeg gledatelja koji je poželio biti anoniman. 'Lako je ovakvu predstavu gledati na premijeri, ali trebalo bi doći na koju od repriza, kad će se iz publike čuti i stavovi mnogo tvrđi i iskreniji u uvjerenom šovinizmu od svake kazališne parodije.'

Kao i ranije, u predstavama koje lokalne javnosti nisu ostavili ravnodušnima, poput 'Kukavičluka' u Subotici, zeničko-sarajevskog 'Pisma iz 1920.' ili 'Zorana Đinđića' u Beogradu, Oliver Frljić i ovim projektom na pozornicu, i na pozornici, iznosi potisnuto, ali ne i zaboravljeno prljavo rublje kolektivne svijesti.

Slučaj slovenskih 'izbrisanih' upravo je takav: 1992. jednim je potezom zakonodavnog pera 25.671 ljudi ostalo bez osnovnih ljudskih prava, a jedini njihov grijeh bio je što nisu tražili slovensko državljanstvo ili im je molba odbijena pa su automatski postali 'tujci' bez papira što faktički znači i bez prava na svaku vrstu socijalne, zdravstvene i bilo koje druge zaštite. Slučaj je došao i do Suda za ljudska prava u Strasbourgu koji je donio presudu da država mora isplatiti odštetu, ali Slovenija za nju danas više nema novca... Ukratko, priča je to o tome kako se fini građanski nacionalizam od zanosa uspostave samostalne države pretvorio u administrativno etničko čišćenje, da bi danas ostao 'ono o čemu se ne govori'.

Oliver Frljić i ovoga puta kombinira autorski pristup, glumačke improvizacije i poetiku dokumentarnog kazališta, što u ovom slučaju konkretno znači to da na sceni nisu samo činjenice, nego i zbiljski sudionici velike nepravde, točnije njezine žrtve.

Nominalni krivci, oni koji su tada obnašali vlast, nisu imali volje sudjelovati u projektu, a 'kolateralni krivci' su ionako – u publici. Kroz niz epizoda, od svojevrsnog prologa koji gradacijom od liberalnog građanskog diskursa dolazi do zagrižene desničarske i ksenofobne retorike, preko redatelju omiljenih scena prisilnog discipliniranja i represije, predstava je skokovit prikaz i jedne i druge strane – lica i naličja 'europskog puta' najuspješnije bivše jugoslavenske republike, cijene koju je kao društvo i kao nacija 'morala' za to platiti i pokajanja na koje još nije spremna.

Suočen s mehanizmom kazališta i gotovo neprobojne situacije događaja 'in vitro', Frljić se spekulativnim simulakrumom teatra u ovoj predstavi obračunava tako da citira rituale, pa kroz predstavu gledatelj ima dojam da je prošetao od parlamenta preko sudnice do crkve, zatvora i groblja. Iako fizički pasivan, jer sve do kraja predstave ostaje na svome mjestu, gledatelj se može odlučiti želi li sudjelovati u žanrovskim prizorima i biti aktivni sudionik, na način da posegne u džep i 'plati' lemozinu za odštetu izbrisanima ili izjavi sućut žrtvama, bilo da se identificira s nasiljem ili protiv njega prosvjeduje.

Misteriozni broj izbrisanih iz naslova na kraju dobiva svoj ljudski lik, bez obzira na to je li riječ o još jednoj primjeni načela 'Kazalište laže!', ili o zbiljskim žrtvama, kojima danas odšteta, sućut ili isprika ionako ne znače puno. Kao ni činjenica da se, slijedom iluzionističke i manipulativne prirode kazališta, gledatelji odlučuju na uništenje svojih osobnih dokumenata. Ipak, zaključci i slike koje nudi projekt '25.671' trebale bi nešto značiti onima kojih se 'slučaj izbrisani' više tiče – punopravnih građana Republike Slovenije.

Očekivano, kontroverznu predstavu s 'teškom temom' podržalo je cijelo Prešernovo gledališče u Kranju, glumački ansambl koji čine Borut Veselko, Aljoša Ternovšek, Darija Reichman, Vesna Jevnikar i drugi, ali i umjetnička voditeljica i dramaturginja Marinka Poštrak, koja je među prvima u Sloveniji prepoznala Frljićev autorski i redateljski potencijal.

Međutim, na ponudu za gostovanjima ove predstave po ostalim slovenskim kazališnim kućama još nema pravog interesa, iako je ona dovoljno edukativna i pojednostavljena da bi mogla funkcionirati kao suvremena inačica brehtijanskih 'poučnih komada'. U tom smislu, Hrvatska i hrvatsko kazalište nakon ove premijere ima razlog više da Oliver Frljić realizira projekt o 'slučaju Zec'. Osim toga, naše glumište ne bi trebalo pristati na rezultat po kojem ispada da su srpski i slovenski teatar – hrabriji.