IZLOŽBA U TEHNIČKOM MUZEJU

Pogledajte fotografije koje otkrivaju kako je nekoć bilo živjeti i raditi na svjetioniku

  • Autor: T.Ba.
  • Zadnja izmjena 12.02.2020 15:50
  • Objavljeno 12.02.2020 u 15:24
tportal

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: TMNT

U Tehničkom muzeju Nikola Tesla u Zagrebu otvorena je izložba 'Više od svjetla i soli: 200 godina hrvatskih svjetionika' u povodu dvjestote obljetnice svjetioničarske službe na hrvatskoj obali koja je službeno započela puštanjem u rad namjenskog objekta u Savudriji 1818.

Za vrijeme Jugoslavije bilo je potrebno pohađati tromjesečni Tečaj za svjetioničara, nakon kojega se polagao ispit, čime bi se steklo zvanje kvalificiranog svjetioničara i radiofonista. U zapisima jednoga od njih, Franje, koji je karijeru započeo 1978. na Poreru, otočiću s promjerom od oko 80 metara, na kojemu je radio i živio sa suprugom i sinom do 1982., stoji kako mu je bilo na svjetioničarskom tečaju u Splitu.

'Mi smo završili kurs od 3 mjeseca sa 11 predmeta, koji je toliko obuhvatan bio /…/ 3 mjeseca je trajao, u Splitu smo bili. (...) Mi smo univerzalni, mi smo, mi smo učili tamo sve – od porođaja djeteta do zidanja. /…/ Meteorologiju smo imali, nautiku, radiofoniju, navigaciju, građevinski radovi, samoupravni i opći akti. Sjećam se da sam imao 10 petica i 1 četvorku, samoupravni i opći akti sam dobio 4.', zapisao je Franjo koji je nakon Porera s obitelji otišao na Rt Crnu puntu kod Koromačna. Tamo ostaju devet mjeseci te ubrzo ponovno sele, na Sv. Ivana na pučini, a potom i na njihov posljednji svjetionik Savudriju. Tamo su bili od od 1983. do 1987., a otišli su zbog školovanja sina.

Franjini svjetioničarski zadaci za vrijeme službe na Savudriji, kako piše u katalogu izložbe Sunčana Dežjot iz Muzej grada Umaga, bili su sljedeći: paljenje/gašenje svjetla sklopkom, svakodnevno slanje izvješća telefonom u Plovno područje Pula u 8h, nadzor i održavanje umaških lučkih svjetala i svjetlećih oznaka i plutača, uključivanje/isključivanje uređaja za maglu, nadgledanje mora i nadzor nad ribolovom, održavanje objekta i opreme (optički uređaj, sirena za maglu, okretni stroj, agregat), vođenje dokumentacije (dnevnik događaja na svjetioniku, mjesečni izvještaj, mjesečni izvještaj za kišu i dr.).

Franjina supruga Anica na svjetionik je s njim došla kad joj je bilo 18 godina.

'Iako je more do tada vidjela samo na izletu u Opatiji, Anica se uhvatila ukoštac s morem i sa svjetionikom. Naučila je loviti ribu udicom, mrežama s barke, a loviti grancigule (rakovice) – mrežom i grampom (ribolovni alat za lov rakovica) bilo je prvo što su, kaže, naučili raditi.Sama je dizala barku na dizalicu na Poreru i na savudrijske grue (tradicijske drvene dizalice, karakteristične za umaški kraj, na koje se vješaju barke kako bi se izvukle na suho). Naučila je šivati mreže i raditi to i za druge kako bi osigurala dodatnu zaradu. Savladala je čišćenje ribe i pripremu morskih jela. Iako je uz supruga svjetioničara, osim uobičajenih poslova vezanih uz održavanje vlastitoga domaćinstva i odgoja djece, vrlo često, ako ne i redovito, obavljala i svjetioničarske poslove, svjetioničareva žena nikada nije imala status zaposlene osobe', piše u katalogu Dežjot citirajući Anicu:

'Meni je uvijek na svjetioniku bilo dobro, samo što bi ja, kad bi mi netko rekao da biram, uvijek bi bio Porer, taj na koji bi se uvijek vratila. (…) Uvijek u društvu znam reći: ‘Ja bi se za sat vremena spremila i otišla na svjetionik’.'

Na svjetioniku su inače, piše Dežjot, radila dva svjetioničara u smjeni, dok je treći bio na slobodnim danima ili na zamjeni na drugom svjetioniku. Postojale su dvije smjene - prva od 16 sati do 24 sata, a druga od 24 do 8 ujutro. Do pojave elektromotora i alarma, svjetioničar je za vrijeme prve smjene palio svjetlo i navijao okretni stroj, ostajao budan da bi mogao nadzirati rad svjetla i okretnog stroja, provjeravao svijetli li obalno svjetlo Pegolota (Garofolin) te bio dežuran za eventualne intervencije. U drugoj je smjeni isključivao pogone svjetla te obavljao iste dužnosti kao i u prvoj smjeni. Izvan smjene svjetioničari su zajednički obavljali ostale poslove.

  • +11
  • +8

Više od svjetla i soli: 200 godina hrvatskih svjetionika

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: TMNT

Vremenom je, dakako, zanimanje doživjelo razne transformacije. Rad svjetionika se automatizirao i osamostalio, status svjetioničara promijenjen je u domara, a zgrada, u kojoj su od samih početaka živjele brojne svjetioničarske obitelji, preoblikovana je u apartmane za iznajmljivanje, čime je svjetioničar postao i turistički djelatnik', piše Dežjot.

Izložba u Tehničkom muzeju Nikola Tesla, koja traje do 30. ožujka, ima dva dijela. Jedan dio donosi fotografije svjetionika domaćih fotografa, a drugi pregled predmeta iz povijesti svjetioničarske službe, dokumentarnu građu, tehnologiju pomorskih rasvjetnih tijela te fotografije iz privatnih kolekcija.

Posjetitelji će uz nekadašnji okretni stroj svjetionika Glavat imati priliku vidjeti prizore hrvatskih svjetionika u razdoblju država koje su nekada gospodarile istočnom obalom Jadranskog mora, najavljuju iz Tehničkog muzeja.

Izložba je organizirana u partnerstvu Hrvatskog pomorskog muzeja Split i ustanove za održavanje pomorskih plovnih putova Plovput.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!