SMOJINA MARENDA

Evo van roge vama i vašoj bronci!

14.02.2014 u 20:01

Bionic
Reading

Udruga Timbar Dalmacije kojoj je čelu fotograf Boris Kragić već osam godina organizira "Smojinu marendu i dodjeljuje "Zlatnu plaketu Miljenko Smoje" za doprinos Dalmaciji. Ta nagrada se predaje laureatima svake godine 14. veljače kada je bio rođendan velikog kroničara Dalmacije Miljenka Smoje.

Ove godine plaketu je zaslužio dubrovački pjesnik Luko Paljetak i predao mu je splitski gradonačelnik Ivo Baldasar. O tome su odlučivali članovi ovogodišnjeg žirija u sastavu Ive Šimat Banov (predsjednik), Tonko Maroević, Slobodan Prosperov Novak, Tonći Šitin, Miki Bratanić i Boris Kragić.

Marenda je organizirana u 'Oštariji u Viđakovi' na Bačvicama. Luko Paljetak će večeras prigodno uz Valentinovo u istoj oštariji održati i Večer ljubavne poezije, uz kušanje vina dubrovačke županije. Za sutra je u Staroj gradskoj vijećnici najavljena i izložba 'Smoje u djelima umjetnika'. Na prvi pogled bi se reklo, bogat i zanimljiv program, pravi povratak Smoje među građane Splita i ne sumnjamo u dobre namjere i raspoloženje viđenih građana.

To naravno važi samo na prvi pogled. Ono što nam je privuklo pažnju i ponovo podstaklo sumnje u organizatore i njihove iskrene namjere je bio spisak autora na izložbi. Miljenko Smoje je bio gradska ličnost i plijenio je pažnju fotografa i umjetnika. Među dvadesetak afirmiranih, ali i manje poznatih autora je samo jedan splitski fotograf, riječ je naravno o Borisu Kragiću.

Za mišljenje smo pitali najbližeg i posljednjeg Smojinog prijatelja fotoreportera Feđu Klarića. Podsjetimo da je drugi njegov prijatelj Ćićo Senjanović prošle godine na žalost isto preminuo. Senjanović i Klarić su u ovome bitni jer su njih dvojica, uz Feralovce, prije dvadeset i više godina, kada je Miljenko Smoje bio progonjena i nepoželjna osoba u gradu pod Marjanom, ostali uz njega do zadnjeg dana. Ćićo i Feđa su uz njega proveli posljednje trenutke na samrtnoj postelji. To možda danas i ne izgleda strašno važno, ali tada je to bilo ljudski neophodno, ključno i ne treba se zaboraviti.

Feđa Klarić nam je izjavio da Smoje zapravo nije podržavao Kragićevu ideju o Smojinoj marendi i to je više puta ponovio. U ovih osam godina Klarić i Senjanović nisu nikad pohodili taj događaj, ali i nitko iz redakcije Ferala. 'Ono što smatram da nije u redu je da na izložbi nema ni jednog od barem desetak i više splitskih fotografa i fotoreportera koji su napravili izvanredne Smojine fotografije i portrete. Smoje je bio izuzetna pojava i meta svih fotografa. Nećete vjerovati, najbolju Smojinu fotografiju je snimio Momo Kapor. Naravno, za njegovu fotografiju nema mjesta na izložbi jer je eto iz Beograda', naglasio je Klarić te dodao da bi bolje bilo da koji put odnesu čoviku cviće na grob.

Godine prolaze, mnogo toga se zaboravlja, ali maćehinski odnos grada kojega je Smoje u literaturi i publicistici učinio ljepšim nego što je objektivno bio i jest, ne bi se trebalo tek tako zaboraviti. To je možda dobra škola za neka buduća turbulentna vremena da treba ostati objektivan i hladne glave. Za Miljenka Smoju je kasno i on je te 1995. bio ogorčen i žalostan čovjek.

Veliki pjesnik Luko Paljetak naravno nije sporan u ovoj priči, Smoje i Paljetak su se međusobno iznimno uvažavali. Na maredni je naravno bilo riječi i o brončanom spomeniku, tko o čemu, Splićani o bronci. Onoliko malo koliko sam ja kao potpisnik ovih redaka poznavao Smoju, sigurno znam kako bi glasio njegov odgovor na takav prijedlog: 'Evo van roge vama i vašoj bronci!'