Pokušavajući se oporaviti od događaja, zbog kojega je i odselila iz Srbije gdje je već imala uspješnu glumačku karijeru, Štajnfeld je diljem SAD-a napravila četrdesetak intervjua sa žrtvama silovanja, ali i sa samim silovateljima.

Najprije nije željela u film uvrstiti svoje iskustvo koje se dogodilo prije 16 godina, niti otkriti tko je počinitelj, a kada je to napravila izazvala je buru reakcija u Srbiji jer je riječ o njezinom kolegi, popularnom glumcu Branislavu Lečiću, koji je kasnije u iskazu Višem javnom tužiteljstvu to opovrgnuo.

"Mislila sam da mogu pobjeći u drugu zemlju od onoga što mi se desilo, da me tamo nitko ne poznaje, a i da ja to mogu zaboraviti, no trauma tako ne funkcionira, što sam naučila više i bolje nego što sam željela", rekla je Štajnfeld u razgovoru za Hinu.

Razvila je simptome PTSP-a, nije mogla spavati, jesti, imala je napadaje panike i 'flashbackove'. "Znala sam da se moram nekome obratiti za pomoć i tu je počela moja borba sa svime, a najviše sa šutnjom", rekla je.

Iako je znala kakve bi posljedice po nju i njezinu obitelj mogle biti ako progovori, željela je dati glas drugima kroz film, no kada su već počeli prijavljivati film za festivale i razgovarati s distributerima shvatila je da će ispričati i svoju priču.

"Vratili smo se u montažu, a srećom imala sam video-dnevnike jer iako nikome nisam govorila, povjeravala sam se svom latpotpu, tako se rodio ovaj film", napomenula je.

Kako je objasnila, bez obzira na kulturu iz koje osobe s kojima je razgovarala potječu, pokazalo se da svi imaju ista iskustva, da seksualno nasilje ne diskriminira, a zbog stigme i šutnje svi proživljavaju iste stvari, sekundarnu viktimizaciju, nevjericu i manjak potpore u procesu zacijeljenja.

Sa žrtvama se povezala najprije putem organizacija koje okupljaju one koji žele educirati druge o toj temi, a kasnije ih je pronalazila i sama, dok je s počiniteljima bilo teže stupiti u kontakt, s obzirom na to da su u zatvoru.

"Razgovorom s drugom stranom htjela sam da ljudi shvate da oni nisu monstrumi, već ljudi s kojima se susrećemo svakodnevno. Statistika kaže da će među stotinjak ljudi njih pet do osam biti počinitelji seksualnog zločina i nasilja", rekla je.

"Poražavajuće je nositi se s činjenicom koliko je to učestalo, pa će društvo lakše reći da je to samo jedan monstrum, a da su svi ostali dobri. Zato sam htjela dati humaniziranu perspektivu, pokazati da su počinitelji ljudi oko nas, prijatelji, rođaci, učitelji, šefovi, kolege, očevi, oni za koje nam je rečeno da s njima trebamo biti bliski", dodala je.

Seksualno uznemiravanje kao 'zeleno svjetlo' za zločin

Upozorila je i na opasnost seksualnog uznemiravanja, koje se u društvu shvaća kao normalno, kao svojevrsnog 'zelenog svjetla' za seksualni zločin koji će se dogoditi nakon toga.

Redateljica je žrtvama silovanja poručila da se trauma može izliječiti, jer ona inače ne bi ni mogla napraviti ovaj film, podijeliti s cijelim svijetom najintimnije i bolne trenutke iz svog života, niti s takvom lakoćom govoriti o svemu.

"Ja sam se izborila i odvojila od tog događaja, više mi nije stalo hoće li mi netko vjerovati i ne zanima me što se govori po medijima u Srbiji i što će reći sud. Završila sam s tim poglavljem u svom životu i ovaj je film veliki pečat za kraj", istaknula je.

Nada se da će njezin film i svjedočanstvo pomoći drugima, jer podrške i razumijevanja nema. "Depresije, nesanice, ovisnosti, alkoholizamm čudna ponašanja. Većina žrtava kasnije su priznale da su se na dnevnoj bazi borile da uopće normalno funkcioniraju, kao da je lakše tako živjeti nego priznati."

"Svaki put kada razgovaramo o ovoj temi oslobađamo se stigme i budimo svijest. Nadajmo se da ćemo biti posljednja generacija šutnje i opresije koja će se morati izboriti s ovom revolucijom i da će se naša djeca čuditi da žrtve seksualnog nasilja nisu imale podršku", zaključila je.

Film je bio prikazan u Srbiji na nekoliko filmskih festivala, Štajnfeld kaže da su bile odlične reakcije kritike i publike, no najdraže joj je kada joj se na društvenim mrežama jave žrtve i povjere joj po prvi put što im se dogodilo. "Koliko god je strašno progovoriti, to je zapravo put ka zacijeljenju", poručila je.

Danijela Štajnfeld rođena je 1984. u Ruskom Krsturu u Vojvodini, a magistarsku diplomu stekla na Akademiji dramske umjetnosti Umjetničkog sveučilišta u Beogradu. U Srbiji je postigla komercijalni uspjeh i zaradila pohvale kritike za svoj rad na filmu, televiziji i u kazalištu. Među ostalim, glumila je u filmovima "Ivkova slava" i seriji "Vratit će se rode".

Njezin redateljski prvijenac "Rupa" (2015) premijerno je prikazan na festivalu New Filmmakers u New Yorku, a potom u sklopu filmskog ciklusa Women Behind the Camera u Los Angelesu. Aktivno progovara o pitanjima seksualnog zlostavljanja i govornica je za američku Državnu mrežu za borbu protiv silovanja, zlostavljanja i incesta.