Pad Berlinskog zida postao je jedan od najmoćnijih simbola završetka Hladnog rata i sloma komunističkih režima u istočnoj Europi. Televizijske snimke ljudi koji plaču, grle se i penju na betonsku barijeru obišle su svijet, a prizori slavlja najavili su ujedinjenje Njemačke.

No zid nije pao samo zbog jedne pogrešno izgovorene rečenice. Iza povijesne večeri stajali su mjeseci masovnih prosvjeda, bijeg tisuća istočnonjemačkih građana na Zapad i sve dublja kriza režima koji je godinama pokušavao spriječiti vlastite stanovnike da napuste zemlju.

Zid koji je trebao spriječiti bijeg na Zapad

Berlinski zid počeo se graditi 13. kolovoza 1961. godine, kada su istočnonjemačke vlasti zatvorile granicu između Istočnog i Zapadnog Berlina. Njegova svrha bila je zaustaviti masovni odlazak stanovništva iz Njemačke Demokratske Republike (DDR) u Zapadnu Njemačku. Procjenjuje se da je između 1945. i 1961. godine oko tri milijuna ljudi napustilo istočni dio zemlje.

Komunističke vlasti nazivale su ga 'antifašističkim obrambenim bedemom', tvrdeći da štiti DDR od prijetnji sa Zapada, a u stvarnosti je služio za sprječavanje odlaska građana iz zemlje. S vremenom je prerastao u složen sustav graničnih prepreka koji je okruživao Zapadni Berlin. Bio je dug oko 155 kilometara, a otprilike 43 kilometra prolazila su kroz sam grad.

Najpoznatiji dijelovi bili su izgrađeni od armiranog betona visokog oko 3,6 metara, no on je bio samo jedna od prepreka. Iza njega nalazili su se bodljikava žica, osmatračnice, rovovi, reflektori i takozvani pojas smrti, prostor pod nadzorom naoružanih graničara.

Bijeg kroz tunele i najmanje 140 žrtava

Unatoč opasnosti, tisuće ljudi pokušavale su pobjeći iz Istočne u Zapadnu Njemačku. Neki su kopali tunele, drugi se skrivali u automobilima, prelazili rijeke ili pokušavali preskočiti zid. Mnogi su uspjeli, ali brojni pokušaji završili su tragično. Prema podacima Zaklade Berlinski zid, između 1961. i 1989. godine najmanje 140 ljudi izgubilo je život na Zidu ili u okolnostima povezanima s istočnonjemačkim graničnim režimom.

Jedna od najpoznatijih žrtava bio je 18-godišnji Peter Fechter, kojeg su istočnonjemački graničari u kolovozu 1962. godine pogodili tijekom pokušaja bijega. Teško ranjen ostao je ležati uz Zid, gdje je iskrvario. Bilo je i nevjerojatnih uspješnih primjera bijega. U listopadu 1964. godine čak 57 ljudi uspjelo je pobjeći u Zapadni Berlin kroz tunel dug 145 metara, koji su mjesecima kopali studenti i njihovi suradnici, a postao je poznat kao Tunel 57.

Zid je tako gotovo tri desetljeća bio mnogo više od betonske prepreke postavši simbol podijeljenog svijeta, ali i osobnih tragedija obitelji koje su živjele na suprotnim stranama granice.

Prosvjedi koje vlasti više nisu mogle zaustaviti

Godine 1989. komunistički režimi diljem istočne Europe počeli su gubiti kontrolu, a nezadovoljstvo u Istočnoj Njemačkoj je raslo.

Tisuće građana DDR-a pokušavale su preko Mađarske i Čehoslovačke doći do Zapadne Njemačke. U istočnonjemačkim gradovima izbijali su sve masovniji prosvjedi na kojima su građani tražili slobodu putovanja, demokratske reforme i slobodne izbore.

Jedan od vrhunaca dogodio se 4. studenoga, kada se na berlinskom Alexanderplatzu okupilo oko pola milijuna ljudi i vlasti su gubile kontrolu nad situacijom. Dugogodišnji istočnonjemački čelnik Erich Honecker, koji je još početkom 1989. godine tvrdio da bi Berlinski zid mogao stajati još desetljećima, smijenjen je 18. listopada i naslijedio ga je Egon Krenz, no ni novo vodstvo nije uspjelo zaustaviti prosvjede i masovni odlazak stanovništva.

Rečenica koja je promijenila povijest

U četvrtak 9. studenoga 1989. godine visoki dužnosnik istočnonjemačke komunističke partije Günter Schabowski održao je konferenciju za novinare na kojoj je trebao predstaviti nova, blaža pravila putovanja u inozemstvo.

Pred kraj konferencije novinari su ga upitali kada će nova pravila stupiti na snagu. Schabowski je pogledao u svoje bilješke i odgovorio: 'Prema mojim saznanjima, odmah, bez odgađanja.'

Problem je bio u tome što nova pravila nisu bila zamišljena kao trenutačno i neograničeno otvaranje granica. Njihova primjena bila je predviđena za sljedeći dan, uz određenu proceduru, a granične službe još nisu bile spremne za promjenu.

No bilo je prekasno. Vijest da DDR otvara granice brzo se proširila istočnim i zapadnim njemačkim medijima. Tisuće ljudi krenule su prema prijelazima, uvjerene da sada napokon smiju slobodno na Zapad.

Graničari nisu znali što učiniti

Pred graničnim prijelazima ubrzo su se okupile mase ljudi. Graničari, koji nisu dobili jasne upute o novim pravilima, našli su se pred sve većim pritiskom građana koji su zahtijevali da ih puste. Na prijelazu Bornholmer Straße situacija je postajala sve napetija. Zapovjednik Harald Jäger pokušavao je dobiti upute nadređenih, no nije mu dano rješenje koje bi mu omogućilo da kontrolira masu.

Oko 23.30 sati graničari su odustali od provjera i otvorili prijelaz. Tisuće ljudi krenule su prema zapadnom dijelu grada, gdje su ih dočekali oduševljeni sugrađani. Ljudi su se grlili, plakali, plesali i slavili na ulicama. Na drugim prijelazima ponavljali su se slični prizori, a do ponoći su otvoreni svi berlinski granični prijelazi.

Televizijske snimke obišle su svijet. Ono što se još nekoliko sati ranije činilo nezamislivim postalo je stvarnost.

Nakon 28 godina, dva mjeseca i 28 dana Berlinski zid prestao je dijeliti grad.

Od simbola Hladnog rata do ujedinjenja Njemačke

Već te noći građani su počeli čekićima i drugim alatima odlamati dijelove zida te su mnogi ponijeli kući komadiće betona kao uspomenu na povijesni događaj. Sljedećih dana otvarani su novi prolazi, uklanjanje graničnih prepreka postupno je napredovalo, a sustavno rušenje zida započelo je u lipnju 1990. godine.

Pad Berlinskog zida ubrzao je događaje koji su doveli do ponovnog ujedinjenja Njemačke 3. listopada 1990., manje od godinu dana nakon otvaranja granice. Bio je to i jedan od ključnih trenutaka završetka Hladnog rata, a granica koja je desetljećima simbolizirala podjelu Europe na istočni i zapadni blok izgubila je svoju svrhu.

Danas su sačuvani samo pojedini dijelovi zida, među kojima su najpoznatiji East Side Gallery i spomen-područje u Bernauer Straße. Oni podsjećaju na desetljeća podjela, represije i pokušaja bijega, ali i na trenutak u kojem su građani pokazali da naizgled nepremostiva prepreka ne mora biti trajna.