INTERVJU

Damir Karakaš: Za ustaše danas može biti samo onaj koji ovom narodu želi loše ili je dirljivo glup

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 20.10.2018 16:26
  • Objavljeno 20.10.2018 u 16:23
tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

U povodu praizvedbe predstave 'Blue Moon' u Satiričkom kazalištu Kerempuh, nastale prema istoimenom romanu Damira Karakaša, u kojem pisac progovara o kraju osamdesetih, kad je u Kulušiću petkom prašio rockabilly, a u zraku se osjećala promjena, razgovarali smo s autorom o glavnom junaku Čarliju i njegovoj kokotici, o Lici i ustaškoj prošlosti njegovih predaka, o odnosu prema Srbima i 'zabraniteljima'

Damir Karakaš, neustrašiv i beskompromisan pisac i dramatičar te dobitnik Kočićeva pera i nagrade Fric, rođen je u Lici, u Plaščici pored Brinja, gdje su svi tradicionalno bili mineri. Živio je u Senju, Splitu, Bordeauxu i Parizu, u koji je otišao sa svojom partnericom Tihanom, koja je doktorirala molekularnu biologiju na uglednom francuskom Institutu Pasteur, a potom se posvetila – plesu. Bavio se i karikaturom i studirao poljoprivredu, pravo i novinarstvo. No uz Karakaševo ime najčešće se vežu harmonika i Matanićev film 'Kino Lika', snimljen prema njegovoj istoimenoj zbirci priča.

tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Karakaševa djela, prevođena na desetak jezika, čak i na arapski (zbirka 'Eskimi'), sve su češće na repertoarima hrvatskih kazališta: prvo mu je u ZKM-u u sklopu slavnog Magellijeva 'Zagrebačkog pentagrama' postavljen tekst 'Skoro nikad ne zaključavamo', zatim jednočinka 'Snajper' doživljava nekoliko interpretacija, od Zagreba do Abidjana u Obali Bjelokosti, gdje ju je režirao Ivica Buljan, a zatim je u Rijeci postavljeno 'Sjajno mjesto za nesreću'. Uslijedila je praizvedba njegova hit romana 'Sjećanja šume' u Gavelli, a sada beogradski redatelj Boris Liješević radi predstavu 'Blue Moon' prema njegovu istoimenom romanu, zasigurno jednom od njegovih ponajboljih proznih djela, koja će biti praizvedena 28. listopada u Kerempuhu.

Taj roman je objavljen 2014. u izdanju Sandorfa, a u medijima se uglavnom opisivao kao priča o propalom studentu i fanatičnom rockabillyju Čarliju. No zapravo je riječ o slojevitom romanu u kojem Karakaš piše i o potrazi za slobodom i pripadnošću, a zatim progovara i o ustaškoj prošlosti Like te o položaju Srba uoči rata u Hrvatskoj. Zbog toga je roman u nekim slojevima naišao na negativne kritike, a autor bio dočekivan na nož, pa se praizvedba predstave očekuje s velikim nestrpljenjem, a kad se uzme u obzir Karakašev background i glumačka postava na čelu s Rakanom Rushaidatom, Vilimom Matulom i Jerkom Marčićem, može se očekivati zanimljiv kazališni doživljaj.

Kako ste se osjećali kad je vaš roman 'Blue Moon' dobivao različite kritike, od negativnih do pozitivnih, i kad su ga neki proglašavali nepoćudnim?

Sve svoje knjige pišem na način na koji je govorio Krleža da treba pisati, dakle mrko, okrutno, neumoljivo, bez samilosti i sa začepljenim nosnicama ako treba. Tako je pisan i 'Blue Moon', čijom sam recepcijom zadovoljan, izašao je u Hrvatskoj, Srbiji, za nekoliko dana će ga objaviti i sarajevska izdavačka kuća Baybook, dobio je brojne kritike, ušao je u finale nagrade 'Meša Selimović' i evo, uskoro će likovi oživjeti i na daskama kazališta Kerempuh.

U romanu glavni junak Čarli, propali student i fanatični rockabilly, dolazi iz ličke provincije u Zagreb te traži svoj put i pokušava izgraditi identitet. Je li i za vas kraj osamdesetih, kad se osjećalo da dolaze promjene, bio ključan za formiranje?

Čovjek se formira dok je živ, od djetinjstva koje je bitan period za svakoga jer se tada stvara slika svijeta, pa nadalje, a svoj put traži i junak 'Blue Moona'. No to je vrijeme u kojem se budućnost doimala nemogućom. Ovaj roman, kao i predstava, otvara brojne teme, putuje kroz dva miljea, kroz dvije kulture, tako blizu, a opet kao vjekovima udaljene. Knjiga, odnosno predstava, između ostaloga, govore o složenim obiteljskim odnosima na koje utječu političko-povijesne prilike. U pitanju je i borba protiv stava 'ja sam te stvorio, ja te mogu i ubiti', rečenice tako karakteristične za nas, i pokušaj raskida s njom. Nažalost, u ovim našim posesivnim kulturama i kontekstima taj raskid moguć je samo uz krv, batine i rat.

Čarli nosi kokoticu kao simbol svog otpora, ali ona je i mjesto identifikacije. Premda je roman fikcija s elementima autobiografskog, kako ste svojedobno izjavili, čemu ste vi pružali otpor i čime ste se identificirali u to vrijeme?

Čarli pripada rockabilly naciji - njezinu genetiku čine dobra glazba, sloboda duha, sloboda odlučivanja, sloboda biranja garderobe i frizure, a znamo kako frizura može biti nepoćudna ako smo gledali film 'Kosa'. Osim toga, čuje se tutanj katastrofe koja dolazi i treba odrediti stranu. Prije smo se identificirali po tim frizurama, glazbi, i netko je bio panker, netko šminker, netko metalac, netko rockabilly, a sad se ljudi počinju dijeliti po krvi, naciji, uniformi i pripadnost više nije znak muzičkog ukusa. Ova predstava u kojoj će biti i puno glazbe, smijeha, posveta je i legendarnom Kulušiću i tematskoj večeri Blue Moon, koja je bila tada jedna od najpopularnijih u Zagrebu.

tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

U romanu pišete o traumatičnom odnosu s ocem i ustaškoj prošlosti svojih predaka. Usto, svojedobno ste izjavili da se iz vašeg kraja u Lici za vrijeme Drugog svjetskog rata regrutiralo puno ustaša. Kako je bilo živjeti s takvim teretom?

Svatko se češe tamo gdje ga svrbi, zato je to tema kojom se bavim i u svom novom romanu 'Proslava', gdje su likovi kao kod Dostojevskog, istovremeno i žrtve i krvnici. Roman će biti objavljen u ožujku kod mog novog izdavača OceanMore. Pišem knjige kakve bih i sam volio čitati, a ovaj roman je baš po mom guštu. Mislim da je to moja najbolja knjiga, ali o tom - potom.

Je li vaš odlazak u Pariz zapravo bio bijeg od utvara prošlosti? I što ste naučili u Parizu?

Godine provedene u Parizu za mene su jako bitan period - velik je to grad, moćan, kad ga obiđeš na biciklu, kao da si obišao cijeli svijet. Ponekad razmišljam o svemu tome i čini mi se kao da sam bio u nekom filmu. Evo, baš nagovaram svoju najstariju kćer, koja studira na Filozofskom, da ide neko vrijeme živjeti u Pariz ili Berlin. Dobro je vidjeti svijeta, manja je mogućnost da ti svijet mentalno bude između kuhinje i klozeta.

Kako iz današnje perspektive gledate na pokušaje reafirmiranja ustaštva u Hrvatskoj i to kod mladih ljudi, zatim nekih sportaša i estradnjaka? Kamo nas to vodi?

Kamo će nas voditi nego u propast. Za ustaše danas može biti samo onaj koji ovom narodu želi loše ili je dirljivo glup. Pa još kad neobrazovanog čovjeka svaki dan bombardirate informacijama da je primjerice Jasenovac bio mjesto u kojem se održavao tečaj sambe, a čak je i Franjo Tuđman priznao da je unutra poubijano oko osamdeset hiljada ljudi, on će u to povjerovati, pogotovo kada oni koji su na vlasti od toga okrenu glavu. Evo, nekidan smo imali promociju knjige pored sveučilišne biblioteke o Maksu Luburiću, za kojeg je čak i Višnja Pavelić rekla da je bio psihopat, pa sad možemo očekivati da se i o njemu govori kao o velikom junaku. Ali što društvo više upada u laž, to ljudi više mrze one koji govore istinu.

tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Svjedoci smo jačanja desnice i konzervativne revolucije u cijeloj Europi. Događa li se to zbog sve slabije ljevice ili se naprosto vrijeme okreće unatrag? Kako vi vidite današnji trenutak?

Pa nekad je u svijetu, u vrijeme Tolstoja, on bio najpoznatiji čovjek na svijetu, a danas je najpoznatiji čovjek Donald Trump, tako da se tu nema što previše dodati. Držim se podalje od politike i trudim se zalagati za stvari za koje vjerujem da se vrijedi zalagati. No moram reći da su lideri desnice i konzervatizma u Hrvatskoj, kad slušaš njihova trabunjanja koja dolaze iz srednjeg vijeka, stvarno genijalni, a njihova crta genijalnosti, kako bi rekao Nabokov, uočljiva je poput bijele pruge na crnom tvoru.

U romanu progovarate o još jednoj delikatnoj temi – odnosu prema Srbima u Hrvatskoj, a tu je i Džoni, koji tek uoči rata postaje svjestan svoje srpske nacionalnosti. Vi kao da pomičete granice u književnosti... Što vas je motiviralo da pišete i o toj gotovo tabu temi, koju pisci uglavnom zaobilaze?

Kada me netko pita na cesti, na zebri između crvenog i zelenog, o čemu su moje knjige, ja mu jednostavno kažem - o pravdi i slobodi; želim pisati knjige u kojima ima ljudskosti. Pišem takve i kazališne tekstove, ne da bi se ljudi smijali kao ludi na brašno, nego predstave koje kopaju, istražuju, suočavaju, postavljaju pitanja. Uvijek su me zanimale one teme koje su skrivene u mračnim zakutcima, koje treba vaditi na svjetlo dana, tako sam se, između ostalog, bavio ovom temom. Da se malo zapitamo kako je tih godina bilo biti Srbin u Zagrebu, dok ti Šime Đodan, a to je bila službena hrvatska politika, govori na televiziji, u udarnom terminu, kako Srbi imaju šiljatu glavu pa zato i manje mozga u glavi. Zbog toga, uostalom, nadrlja jedan rockabilly u mom romanu jer je u tramvaju imao šiljatu kokoticu.

tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Kako je uopće došlo do suradnje s Liješevićem, zasigurno jednim od najboljih redatelja srednje generacije u regiji? I koliko sudjelujete u nastajanju predstave?

Još prije pet, šest godina objavio sam u književnom časopisu Quorum dio romana i Liješeviću se to dopalo. Već je tada bio napravio redateljsku eksplikaciju, a predstavu smo htjeli raditi u Kulušiću, no to je bilo nemoguće, jer to mjesto više ne funkcionira. Bilo je još poziva iz nekih kazališta, a moj uvjet je bio da to može raditi samo Liješević, tako da sam se dogovorio s ljudima u Kerempuhu. U nastajanju predstave pomažem koliko mogu, naravno, nikad ne želim smetati, ali redatelj je odmah na početku rekao da mu je imati pisca na probama isto kao da su mu na probama mama i tata. Cijelo ljeto radili smo na dramaturgiji, a angažiran sam i oko jezika jer mi je jako bitno da se preko knjiga i kazališta promovira i sačuva jezik moga kraja, koji polako izumire, jer izumiru i ljudi. Vodio sam glumce i redatelja u svoj rodni kraj i bilo im je jako zanimljivo - divlja priroda, ljudi puni snage i energije, jer kako bi inače preživjeli u tako surovom kraju? Bilo je i zanimljivih situacija: kad smo se penjali u planine, jedan moj rođak koji je kosio pitao je Liješevića, jer valjda misli da je normalno to pitati, je li on naš ili njihov Crnogorac.

I sami ste bili branitelj – branili ste svoj dom. Kako vidite tzv. zabranitelje koji se pokušavaju miješati u kulturu i zabranjivati koncerte, predstave, filmove?

Čudni su mi ti likovi koji bi odlučivali o knjigama, filmovima, onome što moraš napisati, što se mora snimiti, a misle da je Tarkovski desni bek nekog ruskog kluba. Podsjećaju me na one ljude koje sretneš na ulici i pitaš ih bi li zamijenili doktora koji upravo operira, a oni odmah trče u bolnicu operirati. Osim toga, vrijeme Staljina je odavno prošlo, a nismo više ni u našem komunizmu, kada si tekstove prije objavljivanja morao nositi nekakvim cenzorima koji su ih pregledavali. Ali po meni su veći krivci oni koji se tim zabranama pokoravaju i daju prostor takozvanim zabraniteljima.

  • +3

Damir Karakaš

Izvor: Pixsell / Autor: Sanjin Strukic/PIXSELL

Kako biste ocijenili rad ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek - je li povukla one prave i važne poteze, bitne za izdavaštvo?

Iskreno, ne pratim previše njezin rad, ali činjenica je da nam je kultura zadnja rupa na svirali. To se vidi na svakom koraku, pa mi u većini gradova više nemamo knjižare, a to je zastrašujuće. Mislim da treba pod hitno nešto učiniti da se afirmira čitanje, isticati koliko je ono bitno, učiti čitati djecu od malih nogu jer se čitanjem djeca uče apstrahirati, maštati, komunicirati i, na kraju krajeva, ljudima koji ne čitaju fali jedna dimenzija. Nažalost, knjiga ih sve manje zanima. Kad ste zadnji put u zagrebačkom tramvaju vidjeli osobu s knjigom u ruci? Pitajte ljude oko sebe kad su zadnji put pročitali neku knjigu i pazite da od odgovora ne padnete u nesvijest. Osim toga, kad dođete u neki gradić u kojem postoje srednje škole, fakulteti, nijedan vam se učitelj, nastavnik, profesor ne pojavi jer valjda gledaju turske sapunice, čast iznimkama, a kako da se onda pojave đaci. Knjige ne čitaju čak ni neki ljudi koji su stalno među knjigama, koji rade u knjižarama, knjižnicama, pa se tako dogodio slučaj da je čovjek u jednoj knjižari tražio naslove Mirka Kovača, a žena mu je mrtva-hladna dala CD-e Miše Kovača. Sve je to što se događa u kulturi velika sramota ove države, kao što je sramota i proračun za nju, najmanji u regiji, a pozivamo se kao na kulturu.

Jeste li zadovoljni svojim statusom pisca danas u Hrvatskoj? Može li pisac preživjeti samo od pisanja?

Zadovoljan sam, iako bih vjerojatno puno bolje financijski prošao da pišem o svom susjedu iz sela Prozor, zapovjedniku Crne legije Juri Francetiću, kako sjedi ispod grma, svira gitaru, oko njega zuje meci, a on ne mari, samo pjeva - te bajke slušao sam kao dječak. Ali dobro je i ovako: 'Sjećanje šume' prodano je u šest tisuća primjeraka, a to je kao da u Njemačkoj prodate 600 tisuća, prevođen sam na strane jezike, pozivaju me izvan Hrvatske - nedavno sam nastupio u punom kultnom kinu Babylon u Berlinu, pred četiristo ljudi, potom sam sjajno dočekan i u Lisabonu, u kojem sam bio gost Noći europske književnosti. Uz pisanje mi je bitno da budem čovjek, da se nikome ne prodam i da me život ne uhapsi. Želim da me se mojih troje djece ne srami, nego da svakome mogu pogledati u oči i reći: 'Moj otac je živio pošteno.'

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!