INTeRVJU

Paolo Magelli: Hrvatska nije ukroćena goropadnica, kao što to neki misle. Ja nisam digao ruke, nepomirljiv sam!

  • Autor: Mija Pavliša
  • Zadnja izmjena 06.10.2018 15:06
  • Objavljeno 06.10.2018 u 15:04
Paolo Magelli

Paolo Magelli

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Uoči skorašnje premijere kultne drame Tennesseeja Williamsa 'Mačka na vrućem limenom krovu' u zagrebačkom HNK-u razgovarali smo s redateljem Paolom Magellijem koji nam otkriva kako izgledaju posljednje probe, zašto je teško završiti predstavu i kako je prvi put raditi sa Zrinkom Cvitešić i Filipom Vidovićem. Kao aktivan sudionik zagrebačke kulturne scene, Magelli se prisjeća uzbudljivih vremena osamdesetih, teških riječi iz devedesetih te vrlo otvoreno kritizira raspad ljevice i uspon neokonzervativizma, za koji kaže: 'Ljubazan sam kad kažem novi konzervativizam jer je to manje-više novi vid fašizma koji u Europi uzima maha'

‘Konzekventnost u životu ne postoji. Ne valja igrati konzekventno! Dosadno je, flah... Logika likova je da su dvadeset posto izvan toga. Kao što sunce pravi sjenu. Bez te sjene ne bi se vidjela svjetlost. Trebaš pronaći što je ta druga strana.' Te riječi probijale su do hodnika ispred dvorane Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu nekoliko minuta nakon što je redatelj Paolo Magelli završio probu ‘Mačke na vrućem limenom krovu’. Zvuči temperamentno, živo, kao da bi najradije skočio na scenu i pokazao kako to treba izgledati. Ispred pozornice razgovara s mladim glumcem Filipom Vidovićem. Namijenio mu je ulogu Bricka, a njemu je to druga naslovna rola na daskama HNK nakon uspješno odigranog Sandija u ‘Ciganinu, ali najljepšem’.

‘Filip je mlad čovjek koji ima kompleksnu intelektualnu strukturu, što me strašno zanima. Otvaramo tu kutiju. Vidjet ćemo što će izaći’, govori nam Magelli prije intervjua održanog desetak dana uoči premijere kultne drame Tennesseeja Williamsa koja će biti izvedena 13. listopada. S Vidovićem, kao i sa Zrinkom Cvitešić, koja igra ulogu Maggie, Magelli radi prvi put iako je, kaže, navikao raditi s uigranim timom koji doživljava već kao obitelj. Među njima je i ovog puta Željka Udovičić Pleština kao dramaturginja, asistira mu redateljica Tamara Damjanović, glazbu rade Mrle iz Leta 3 i Ivanka Mazurkijević...

'Nije samo obitelj zagušljiva. Ovaj svijet je zagušljiv'

'Nije samo obitelj zagušljiva. Ovaj svijet je zagušljiv'

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

‘Susret sa Zrinkom potpuno mi je neočekivan, tim više što, kad sam je gledao kod Medvešeka u predstavi ‘Tko pjeva, zlo ne misli’, igra nešto potpuno drugačije od onog što sam tu zamislio’, kaže i pomalo zaneseno dodaje: ’Zrinka u sebi nosi neki toliko fantastičan svijet.'

Kako se osjećate nakon intenzivne probe maltene u finalu predstave?

To je uvijek osjećaj ljubavnog uzbuđenja. Ostaju tragovi svega onoga što smo radili. Nevjerojatno mi je da i danas, a znam već cijeli tekst predstave napamet, kad dođem doma imam potrebu uzeti tekst i još jedanput ga pregledati. Nemam pojma zašto, no dođu mi neke situacije za koje mislim da ih moram mijenjati, popraviti, doraditi. Uvijek može bolje. Da mogu, i nakon premijere imao bih probe.

U kojem trenutku se opraštate i završavate predstavu?

Taj trenutak ne postoji. Čujem da će na generalki biti publika, no to me se ne tiče. To je moja proba. Ako nešto ne ide, zaustavit ću probu. Nisam siguran da na dan premijere neću imati još jednu probu.

To inače radite?

Da.

  • +2

'Nemojte očekivati da će u predstavi sjesti, piti kavu, pušiti i raspravljati o životu.'

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

U najavi piše da je vaša predstava nešto svježe u eri novog konzervativizma. Što to znači?

Ovaj tekst lako je smjestiti u malograđansko čitanje. Riječ je o verističkoj reprodukciji obiteljskog života. Osnovni problem kojim se bavi klaustrofobija je koju diktira obiteljski život. Tekst smo oslobodili fizičke klaustrofobije na način da smo radnju smjestili na ogromnu taracu punu cvijeća, nešto tipično za američki jug, nešto što imaju talijanske kuće, mediteranske. Oslobodili smo se zatvorenog prostora vile da bismo stvorili zagušljivost u otvorenom prostoru. Jer nije samo obitelj zagušljiva. Ovaj svijet je zagušljiv.

Na koji način tema obitelji korespondira s tretmanom te teme danas u Hrvatskoj?

Nevjerojatno korespondira s ovim vremenom novog konzervativizma. Bilo bi nepravedno reći tu, u Hrvatskoj. Ova država samo prati korak Mađarske, Poljske, Austrije, Italije i Francuske. To je novi konzervativizam i ljubazan sam kad kažem novi konzervativizam jer je to manje-više novi vid fašizma koji u Europi uzima maha. Povijest se ne ponavlja, ali reproducira neka užasna iskustva u novim formama. Tennessee Williams je pred premijeru nosio transparent kojim je pozivao ljude da ne idu to gledati jer je tekst visokocenzuriran u tadašnjoj konzervativnoj Americi, a on sam izbačen je iz tima scenarista. Danas imamo ultrakonzervativnu Ameriku, dakle ništa se ni tamo ni ovdje nije promijenilo od pedesetih prošlog stoljeća. Zato nemojte očekivati da će u predstavi sjesti, piti kavu, pušiti i raspravljati o životu.

Na kojim je problemima naglasak predstave?

Problem izuzetnog materijalizma, gramzivosti i toga tko će se dokopati ogromnog nasljedstva, a to otkriva kakvi smo ljudi. Zatim problem homoseksualizma, koji je bio zabranjen, a mi odnos Bricka i Skippera relativiziramo i normaliziramo, da se o tome govori kao o nečemu što je tu i uobičajeno. Imamo jednog popa, a nije definirano kojoj vjeroispovijesti pripada, jer smatram da sve monoteističke vjere imaju istu tendenciju kažnjavati nas. Uglavnom, jasno se suprotstavljamo primitivizmu.

Što je za vas obitelj?

Kada bih išao gledati svoju obitelj kao mlad čovjek, mogao bih reći da je ona bila tvornica svih mogućih represija i frustracija. Da je to izvor svih mojih mučenja. Trudio sam se i trudim se oko svoje obitelji, no koliko uspješno, ne znam reći. Imam troje djece, a najmlađa uskoro ima sedamnaesti rođendan koji slavi u Dortmundu dok sam ja u Zagrebu na probi. To je sitnica, no ne postoji, možda postoji tek u idealnim situacijama, zajednica poput obitelji u kojoj nema stresova, kriza i onog ružnog što djeca ne bi trebala doživjeti. Mislim da je obitelj oblik fragilne stabilnosti ili permanentne nestabilnosti.

'Obitelj je oblik fragilne stabilnosti ili permanentne nestabilnosti'

'Obitelj je oblik fragilne stabilnosti ili permanentne nestabilnosti'

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Koliko uspijevate pratiti politička događanja u rodnoj Italiji otkad su na vlasti populisti iz Pokreta 5 zvijezda i krajnje desna stranka Liga?

Iako dosta radim izvan Italije, svakodnevno pratim ono što se događa. No taj populizam i nacionalizam vrijede za Italiju koliko i za Hrvatsku i Mađarsku i Poljsku i Austriju i tog gospodina Macrona u francuskom sakou, koji je također varijanta hrvatskog Živog zida. No nisu krivi ovi koji su na vlasti, kaže Platon, nego mi koji ne znamo predložiti alternativu. Tvrdim da je netko namjerno ubio ljevicu. U Italiji je ostatke tog ranjenog bika namjerno ubio gospodin Matteo Renzi, u Hrvatskoj Zoran Milanović, u Mađarskoj onaj zadnji socijalist i milioner totalno nezainteresiran za probleme siromašnih, koji je na vlast doveo Orbana, kao i u Austriji, gdje su uspavanost i kompromiterstvo doveli na vlast ovog ultradesničarskog japija.

Često ste i ranije kritizirali bivšeg premijera Zorana Milanovića. Kako gledate na situaciju u SDP-u danas?

Davor Bernardić je samo posljedica tog kraha. Gledam to svaki dan i ne mogu vjerovati. S jedne strane to je volja za moć, s druge samo volja da se ništa ne promijeni, a to je volja većine socijaldemokrata u Hrvatskoj jer su u pitanju skupi interesi.

Naslovne uloge u predstavi Mačka na vrućem limenom krovu igraju Zrinka Cvitešić i Filip Vidović, a oboje po prvi puta surađuju s Paolom Magellijem

Izvor: Promo fotografije / Autor: Mara Bratoš

Vidite li u Hrvatskoj alternativu za ljevicu?

U Hrvatskoj ne može biti nove ljevice bez građanskog preporoda. Koliko vidim, Zagreb je izgubio svoju okosnicu. Kad sam došao ovdje 1985., postojala je, ajmo reći, zagrebačka buržoaska klasa koja je govorila njemački. Družio sam se s prevoditeljem Jankom Marinkovićem, starim Raukarom (Mladen Raukar, pijanist, glazbeni pedagog, redatelj i televizijski urednik, op.a.) i mnogim drugima koje sam kasnije susretao u Beču. To je bila građanska, vrlo liberalna klasa. Pružali su otpor trivijalnosti u komunističkoj partiji, no nisu bili desničari. Imali su smisao za pravdu. Ovaj grad je izgubio tu časnu poziciju koja kaže: 'Ajmo vidjeti što se ne smije. Što je nedopustivo.' Bez toga se danas ne može preporoditi ljevica. Kao ni bez toga da budu svjesni da ne treba samo uzimati, nego treba i dati. Nekad i izgubiti da bi se dalo drugima. Ljevica se ovdje može oporaviti jedino na ostacima SDP-a jer je to jedina stranka na ljevici koja ima naslijeđenu pristojnu organizaciju, no dok oni ne raščiste sa sobom, ništa se neće promijeniti.

Što mislite, koje je vrijeme potrebno za to, koji su to ljudi?

Čini mi se barem deset godina. U ovom trenutku, ako ne uđe neki autsajder u SDP, ako se na totalnu promjenu ne odluči neki Markovina, kojeg jako simpatiziram, ne vidim baš nikog.

Kakav još Zagreb i Hrvatsku pamtite?

Sve se strašno trivijaliziralo od osamdesetih. Prvi put došao sam kao klinac od 26 godina i u Dubrovniku postavio 'Mandragolu'. Devedesetih sam imao prvu i jedinu premijeru koja je u Zagrebu izvedena u podne jer je to bilo vrijeme uzbuna i zamračenja.

Kako pamtite devedesete?

Po tome da su mi rekli: 'Tamo je Italija.' Bilo je to 1991., kad je zajednica umjetnika imala sastanak na kojem je izglasano da ljudi kao Kica (kazališni redatelj Janusz Kica, op.a.) i ja trebamo odavde otići. Nisam tu mogao raditi pa sam u studiju Pine Bausch sa Željkom napravio Čehovljev ‘Višnjik’ i onda platio da tu predstavu igramo u foajeu Gavelle. Htio sam vidjeti hoće li mi zabraniti Čehova. Četiri godine nisam mogao raditi unatoč dvojnom državljanstvu.

Kada ste tražili hrvatsko državljanstvo?

Kad su mi pokazali put prema Italiji.

Osjećate li se ovdje kao manjinac?

Prvenstveno kao intelektualna manjina. Nemam ni osjećaj da sam Talijan. Nemam nacionalni osjećaj. Razgovarao sam neki dan s ljudima o tome kako se ovdje precizno eskiviraju neki ljudi i to u kontekstu predloženih za životne nagrade. To je sve radikalizirano, da budem sarkastičan, tako politički korektno. A to 'politički korektno' ovdje znači apsolutno isključiti one koji su manjinski nastrojeni.

'Politički korektno' ovdje znači apsolutno isključiti one koji su manjinski nastrojeni

'Politički korektno' ovdje znači apsolutno isključiti one koji su manjinski nastrojeni

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Dosta ste kritizirali predsjednicu Hrvatske Kolindu Grabar Kitarović zbog populističkih nastupa. S druge strane, raste joj popularnost…

Raste? Amerika na nju gleda s velikim simpatijama, kao što su s velikim simpatijama gledali na nju i prije nego je došla i mislim da su joj pomogli i prije. Možda se varam, ali tako mislim... Taj teatrin koji ona radi imitacija je Trumpova teatrina, a to je uspješna formula koja prolazi kod primitivnog dijela stanovništva. Kad gledam cinično, mogu reći da je problem demokracije taj tko ima pravo glasa.

Prema prethodnoj ministrici kulture Andrei Zlatar Violić bili ste kritični zbog drastičnog smanjenja proračuna za kulturu u njenom mandatu. Kakvim ocjenjujete rad aktualne ministrice kulture?

Mislim da je sad bolje, no ona nema veliki manevarski prostor jer raspolaže sitnicom. U etičkom smislu mislim da je ministrica Obuljen Koržinek veliki pomak u odnosu na prethodnika Hasanbegovića. Ne viri u privatne svjetonazore, interesiraju je rezultati. Mislim da je trenutak da pokaže totalnu političku autonomiju i napravi novi, veliki korak.

Koji bi to bio?

Treba odrediti gabarite da branitelji ne mogu određivati tko je podoban, a tko nije u kulturi. Ne znam koliko je zarobljena unutar ravnoteže u stranci, no sad je taj trenutak. Neki dan susreo sam se s Frljićem na aerodromu i o tome smo razgovarali. Zaključili smo: neka samo vrše represiju, to je razlog više da bolje radimo i budemo tvrđi.

Nemate li dojam da je ovdašnja kulturna scena zapala u apatiju?

Ja nisam digao ruke, nepomirljiv sam.

Koliko vas iznenađuju izjave gradske ministrice kulture Ane Lederer upućene vašem kazališnom kolegi Oliveru Frljiću, među ostalim da mrzi sve hrvatsko, da nikad nije znao režirati, da neće financirati politički aktivizam...?

Gospođa Lederer će morati razumjeti da je ona administrator novca svih Zagrepčana i da nema pravo forsirati stvari po svom ukusu. Nema pravo reći da ne da novac Frljiću. Koliko znam, gradski ured je uskratio dotaciju Kerempuhu nakon Frljićevog Pirandella. To nije ni moralno ni legalno da se tako netko postavlja. Odlučivanje o podobnosti je diktatorska stvar.

Koje razlike prve primjećujete kad mijenjate sredinu u kojoj radite?

Te razlike su ogromne. Razlika između Zagreba i Skopja danas je veća nego razlika između Zagreba i Njemačke. Glumac predstavlja sve kontradikcije jednog mentaliteta, prostora, povijesti, jezika.

Koji je onda mentalitet hrvatskog glumca?

Teško je unificirati, no naravno da sredina uniformira stvari. Zagreb uniformira. Ipak, nije isto imati na sceni Dalmatinca i čovjeka iz Osijeka. To su, animalno gledano, različite životinje. Ta mješavina Mitteleurope i Mediterana ovdje se jako osjeti, dok nečeg takvog u Beogradu uopće nema. Kao što je rekao Lévi-Strauss, da bi se vidjela povijest jednog naroda, nije potrebno pročitati milijun knjiga, nego je dovoljno proučiti jelovnik u restoranu i vidjeti tuđe utjecaje. Tako je i sa scenom. Kroz glumce vidite političku prošlost i budućnost neke zemlje.

Što iz druženja s glumcima zaključujete o Hrvatskoj?

Da još uvijek ima smjelosti i humora. Da ovaj narod nije baš ukroćen. Nije ukroćena goropadnica, kao što to neki misle. Duboko se varaju. Postoji nagon za slobodu, saznanje, eros za otkivanje. Neokonzervativizam ih nije uspio pripitomiti.

Kako vi pripitomljujete ili, da ljepše kažem, kako na svoju stranu dobivate glumce?

Nema tu trikova. Pristojan režiser mora znati što želi i što traži i unutar tih gabarita treba glumcima omogućiti slobodu i putovanje unutar sebe. Zajedno tražimo nešto što nam je nepoznato. Najgore mi je kad vidim da radim nešto što sam već radio. To ne mogu smisliti. Sistem je nemati sistema.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!