Kada su ruski futuristi 1912. zvonko prilijepili Ćušku društvenom ukusu, Puškin je, kao i mnoge 'stare veličine', poletio preko palube 'parobroda suvremenosti'.

Bacili su ga misleći da odlazi u nepovrat, no starina se ipak izvukao iz te 'drske gužve'. Eno ga u Fjodor Kuzmičsku, glavnome gradu ruske postapokalipse koji je Tatjana Tolstoj sjajno opisala u svome romanu iz 2000. što nosi naslov 'Kis'. Tamo gdje je prije Praska nekoć davno bila Moskva, sada su podigli spomenik njemu u čast. Prema mogućnostima, naravno, pa je kip starog pjesnika drven, a nedotupavni narod o njega vješa rublje. Kako i ne bi kad se uglavnom hrane miševima, gljivurinama, piju i puše hrđovaču, a Sanitarci s kukuljicom na glavi naveliko plijene knjige jer se vjeruje da one šire bolesti.

A-be-ce-de-e-ef-ge-ha-koma

Dosta je 'nezgodan' taj pandan Titograda ili Lenjingrada iz 22. ili 23. stoljeća koji je nazvan po Fjodoru Kuzmiču, despotu koji je rasturio 'državu u vražju babu'. Ali to nije sva zasluga Fjodora Kuzmiča, on je odlučio sebi pripisati i autorstvo svih književnih (i neknjiževnih) djela koja su ostala sačuvana nakon Praska. Pokrao je stihove i prozu, ali i ustvrdio da je izumio vatru, kotač, štapiće za računanje i još štošta.

Najkraće rečeno, ukrao je što je stigao. Pa ipak, u toj kulturnoj i materijalnoj pustoši postoji državna služba koja knjige prepisuje na brezovu koru, a neke su stare riječi odoljele gadnom zubu vremena. Istina u nešto promijenjenom obliku, pa se ljudi pozivaju na svoje ABROZOVANJE, FELOZOFIJU, INTILEGENCIJU, TRADACIJU, sjećaju se TRGOBINA i kako su se ljudi svojedobno zaigrali URUŽIJEM.

Nije ni čudo kad im je nakon Praska preostalo samo igrati se pokvarenog telefona. Valja jednako tako reći da u toj igri sudjeluju Prijašnji, Novi i Izrodi. Prvi su uredno preživjeli Prasak i žive bez posljedica, štoviše nevjerojatno su dugovječni.

Njihovi drugovi potomci, rođeni poslije Praska, imaju kreste, škrge, kandže, rep ili im pak pod stare dane na koljenima iskoče nozdrve. A Izrodi su u toj podjeli najgore prošli: 'lice im k'o u čovjeka, trup pokriven krznom, a jure četveronoške. I na svakoj nozi čizma'. Njih doslovce tretiraju kao marvu.

To je, da se razumijemo, tek skromna skica kulturnopolitičke i demografske situacije koju Tatjana Tolstoj pomno razrađuje u 'Kisu', ali je dovoljna da se nasluti koliko je roman slojevit. Uto gore po recepciju jer je jedna od prvih etiketa prilijepljenih tom iznimno uspješnom romanu glasila: postmodernizam. Prva sljedeća bila je: distopija.

Iako se ni jedna ni druga ne mogu osporiti, one više govore u prilog opasnom pojednostavljivanju, nego što govore o samom romanu.

Postmodernizam je maglovita odrednica koja nikako da pokaže ozbiljnije znakove odumiranja, a distopija intelektualna poštapalica koja pak omogućuje da se tekst stavi u najširi mogući kontekst i da se u njega upiše sve i sva. Upisivanje pritom najviše ovisi o tradiciji u kojoj se čitač formirao, a zahvaljujući nesretnom postmodernizmu pod referencu potencijalno može 'proći sve'.

Pa tako i McCarthy, Bradbury i Orwell. A ništa manje kontraproduktivne nisu ni zavist i fascinacija kritičara izazvane autoričinim 'književnim' porijeklom. Sve je to neusporedivo manje važno od činjenice da je ovo jedan od onih velikih i silno duhovitih romana koji se lako čitaju i teško tumače. Utoliko su spomenute etikete medvjeđa usluga ovom romanu jer se jednako lijepe i opasnim diletantima, a Tatjana Tolstoj sve je samo ne diletantica.

Odnosno, kako su pisali ruski avangardisti: 'Novotarstvo diletanata lokomotiva je na kokošjim nogama.' U 'Kisu' su kokošje noge samo eventualna Posljedica Praska, a Tatjana Tolstoj autentična je novatorica. Ona kroji nove riječi tako lako i maštovito da bi joj Majakovski, Burljuk, Kručonih i Hljebnikov morali osigurali počasno mjesto na palubi s koje su bacili Puškina.

A što je kis? Kis je MacGuffin ili Schmurf. Ovisi jeste li skloniji Hitchcocku ili Slamnigu. Naposljetku, definicija je cirkularna i ne vrijedi pišljivog boba – otkrijte sami!

P. S. Usred pučine zvižduka i negodovanja koji se često i mahom neformalno upućuju hrvatskim prevodiocima, treba gromko pohvaliti Igora Buljana za sjajan prijevod.

Tatjana Tolstoj, 'Kis', s ruskog preveo Igor Buljan, Naklada Pelago