PERGOLESI & PURCELL

Albumi kojima se teško što može zamjeriti

  • Autor: Joško Tomasović
  • Zadnja izmjena 22.04.2011 13:45
  • Objavljeno 22.04.2011 u 10:59
Netrebko

Netrebko

Izvor: Promo fotografije / Autor: Promo foto

Dok je barokna glazba, uz časne iznimke, više odsutna nego prisutna na repertoaru domaćih koncerata, diskografska izdanja ostaju sigurnim izborom. U tom pogledu novi album slavnog kontratenora Andreasa Scholla 'O Solitude' (Decca) posvećen Henryju Purcellu je u svakom pogledu uspjeli primjerak žanra

Hommage Pergolesiju

U sjeni 200. godišnjice Lisztovog rođenja i 100. godišnjice Mahlerove smrti, u glazbenom svijetu ove se godine obilježava se i 300. godišnjica rođenja baroknog skladatelja Giovannija Battista Pergolesija. Tom je prilikom izdavačka kuća Deutsche Grammophon okupila zvučni tim koji predvode ruska sopranistica Anna Netrebko, dirigent Antonio Pappano te Orkestar Državne akademije Santa Cecilia iz Rima u novoj snimci jedne od poznatijih sakralnih kompozicija 18. stoljeća, Pergolesijeve Stabat Mater. Iako je umro već s 26 godina, Pergolesi je uz Stabat Mater, napisao utjecajnu te i danas rado izvođenu komičnu operu La serva padrona, dok je Stravinski suitu iz baleta Pulcinella temeljio upravo na Pergolesijevom predlošku.

U doba u kojem barokna glazba zauzima sve više mjesta u standardnom repertoaru te joj se prilazi s povijesno obaviještenog stajališta, novi album je atipičan u pogledu u kojem sakuplja glazbenike kojima barok ne predstavlja primarni glazbeni interes. Tako bi puristi 18-stoljetne glazbe mogli štošta primijetiti oko izbora tempa te oko izvođenja vokalnih dionica. No album, na kojem su predstavljene i dvije svjetovne kantate, a izdan je u standardnom i DVD izdanju, donosi pozitivno iznenađenje kroz gostovanje mezzosopranistice Marianne Pizzolato koja sjajno pjeva altovsku dionicu u Stabat Mater te kantatu Questo è il pianto.

U oživljavanju interesa za baroknu glazbu, specifični vokalni fah kontratenora, najvišeg muškog glasa, postao je posljednjih desetljeća nezamjenjiv u interpretaciji vokalne glazbe 17. i 18. stoljeća. No čak i na konkurentnoj sceni kontratenora, kojima se otvorio bogati barokni repertoar, tek se nekolicina pjevača profilirala. Među njima Andreas Scholl zauzima svakako zasebno mjesto, a tu su još Philippe Jaroussky, Max Emanuel Cenčić, David Daniels ...

Malo je umjetnika koji u diskografiji danas imaju takvu reputaciju da mogu sami određivati projekte. No razlog tome teško može biti samo zvjezdani status određenog umjetnika unutar klasične glazbe, već prije svega dobro vođeni glazbeni instinkt u odabiru repertoara do kojeg se ne dolazi samo zbog ove ili one pogodnosti, već prije svega zbog namjere da se publici prenese izvjesna poruka. U tom pogledu, novom albumu 'O Solitude' Andreasa Scholla, koji je u cijelosti posvećen engleskom skladatelju Henryju Purcellu te je ostvaren u suradnji s veoma pouzdanim orkestrom Academia Bizantina i dirigentom Stefanom Montanarijem, teško se može što zamjeriti.

Suverenost u fahu kontratenora Scholl je iskazao već brojnim prijašnjim nastupima i albumina za izdavačku kuću Decca, kao što je hommage slavnom baroknom kastratu Senesinu te ulogama u Handelovim operama 'Giulio Cesare' i 'Rodelinda'. Njegov je glas opisivan svakojako, no uglavnom je hvaljen zbog čistoće, preciznosti, fluidnosti te impresivne kontrole, što nanovo dokazuje i na posljednjem diskografskom projektu, koji ostaje na uzoritoj razini prijašnjih.

Opus Henryja Purcella (1659-1695), kojeg često nazivaju Orpheus Brittanicus zbog dalekosežnog utjecaja koji je ostvario svojom glazbom, na albumu je predstavljen opernim arijama, pjesmama i orkestralnim ulomcima. Jedan od uzbudljivijih ulomaka na albumu je tzv. 'Cold Song' (What power art thou) iz opere 'Kralj Arthur', zamišljen kao hommage kultnoj figuri njujorške underground scene s kraja 70-ih i početka 80-ih godina, Klausu Nomiju, koji je prije tridesetak godina posve transcendirao postavljene granice alternativne i klasične glazbe. Iskorak iz tradicije donosi slavni lamento 'Whem I am laid in earth' iz opere 'Didona i Enej', koji uobičajeno izvodi ženski glas. No na neminovno pitanje o rodnoj konfuziji unutar interpretacija barokne glazbe, Scholl samo odgovara kako upravo figura kontratenora na suvremenoj sceni nadrasta aktualne kanone o muškosti. Na albumu su i dva veoma uspjela dueta s kontratenorom Christopheom Dumauxom te niz poznatih Purcellovih pjesama, poput naslovne 'O Solitude, my sweetest choice'.

No uza sve poštivanje suvremene prakse izvođenja ranije glazbe, koja zahtijeva vraćanje k izvornim partiturama, Scholl uspijeva u još jednoj nakani, zasigurno važnijoj od ulickanog glazbenog perfekcionizma. Uspijeva naime dati odabranom glazbenom opusu, koji stalno varira između intimističkog i patetičnog registra, dovoljno osobne motivacije i iskrene namjere, što ga već posve dostatno izdvaja od dobrog dijela diskografske produkcije.

 

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi