IZVRSNI NABOKOV

Ako ste voljeli 'Lolitu', obožavat ćete 'Blijedu vatru'

  • Autor: Gordan Duhaček
  • Zadnja izmjena 06.03.2012 12:29
  • Objavljeno 06.03.2012 u 09:39
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

U izdanju Vuković & Runjića izašao je nenadmašan roman Vladimira Nabokova 'Blijeda vatra'. Za prijevod je odgovoran Mate Maras, a o Nabokovu i specifičnostima tog kompleksnog romana, koji se redovito nalazi na listama najboljih knjiga 20. stoljeća, razgovarali smo s Tomislavom Brlekom, docentom na Odsjeku za komparativnu književnost zagrebačkog Filozofskog fakulteta

Nema sumnje da je i danas prva asocijacija na ime Vladimira Nabokova (1899-1977) njegov roman 'Lolita', kontroverzan i nekoliko desetljeća nakon što je napisan, odnosno objavljen.

'Lolita' iz naslova je djevojčica u koju se zaljubljuje psihički ne baš stabilan profesor Humbert Humbert, koji pak u svojoj verziji događaja – a kako je Humbert pripovjedač 'Lolite', to znači i u romanu – tvrdi da ga je zavela opasna manipulatorica. S obzirom na osjetljivu, polupedofilsku tematiku, 'Lolita' je izazvala velik skandal kada je objavljena te je i u brojnim državama bila zabranjena, dok je Nabokov u (pod)svijesti mnogih postao onaj perverzni pisac koji je pisao o seksualiziranoj djevojčici.

No književna karijera tog velikana je uključivala mnogo više od 'Lolite', a od Nabokovljevih djela najboljim se smatra roman 'Blijeda vatra', čiji je hrvatski prijevod nedavno došao u knjižare.

'Blijeda vatra' je prvotno objavljena 1962. godine, a reputacija tog romana je s vremenom samo rasla, što potvrđuje i Tomislav Brlek s Odsjeka za komparativnu književnost: 'U svojoj knjizi 'Nabokov's 'Pale Fire': The Magic of Artistic Discovery' iz 1999. Brian Boyd vrlo detaljno obrazlaže i demonstrira kako taj roman 'u svijesti čitatelja detonira lančanu reakciju eksplozivnih otkrića, koja svakim ponovnim čitanjem postaju još eksplozivnijima'.'

Izvanredno pohvalne ocjene mogle su se pročitati odmah po objavljivanju: Mary McCarthy proglasila je ovaj roman 'jednim od najvećih umjetničkih djela stoljeća', a Frank Kermode 'jednim od najkompleksnijih romana ikad napisanih'. 'Dakako, u popularnoj percepciji to ni tada ni kasnije nije moglo prevagnuti nad moralističkim natezanjima oko 'Lolite', premda se u oba romana Nabokov očigledno, upotrebom fiktivnoga autora, nastojao dodatno osigurati od mogućnosti da mu se pripišu stavovi izrečeni ili naslućeni u tekstu. U slučaju 'Blijede vatre' upravo je identitet toga autora predmetom žustrih kritičkih rasprava, no problematičnost ili zanimljivost 'Blijede vatre' takve je vrste da zahtijeva podrobno poznavanje teksta da bi je se uopće zamijetilo, a kamoli o njoj moglo raspravljati', smatra Brlek.

Za njega nema sumnje 'da 'Blijeda vatra' najbolje predstavlja specifične odlike Nabokovljeve proze: demonstraciju stilističke nadmoći, ironijska poigravanja s čitateljskim očekivanjima na svim oblikovnim razinama te, osobito, brižljivo razrađen raspored značenjskih elemenata strukturiran – poslužimo se Nabokovljevom omiljenom analogijom – poput šahovskog problema'. Nabokov se u ovom romanu, između ostaloga, kroz likove pjesnika Johna Shadea i profesora književnosti Charlesa Kinbotea obračunava s književnim teoretičarima, odnosno profesorima književnosti. S druge strane, prikazuje da pisac uvijek treba kritičara, odnosno književnog teoretičara, da bi literarno djelo preživjelo autorovu fizičku smrt.

'Dakako, pisanje i kritika ne idu jedno bez drugoga – možda upravo zbog te međuovisnosti pisci često misle da su oni jedini pozvani da se bave kritikom (recimo, Shade, ali i Nabokov; obojica su, ne zaboravimo, predavali književnost), dok, obratno, kritika nerijetko počiva na pretpostavci da bi pojedino djelo bilo bolje da je napisano nekako drukčije nego što doista jest. Apsurdnost prve pozicije na slikovit je način sažeo Roman Jakobson baš povodom Nabokovljeve prijave na mjesto profesora književnosti na Harvardu: 'Čak i da se složimo da je riječ o važnom piscu, bismo li postavili slona za profesora zoologije?'

Apsurdnost potonje, dakako, u romanu više nego zorno demonstrira Kinbote, preispisujući 'Blijedu vatru' tako da on sam postane protagonist pustolovno-detekcijskog zapleta', objašnjava Brlek, dodajući da su 'kritički tekst i fikcionalni tekst naprosto dvije različite vrste tekstova, premda mogu sadržati jedan drugi, kao u slučaju 'Blijede vatre' – romana koji se sastoji od podulje poeme te pripadajućeg kritičkog aparata (predgovora, komentara i indeksa), i u kojem k tome kritički tekst ima izrazite fikcionalne odlike. Taj je tekst roman Vladimira Nabokova, a ne kritičko izdanje poeme Johna Shadea koje je priredio Charles Kinbote, ne zato što ni Shade ni Kinbote ne postoje izvan njega, nego prije svega zato što se jedino tako može ekonomično i koherentno pročitati.'

Što je onda s Nabokovljevim autorskim glasom u tekstu 'Blijede vatre', ako je riječ o postmodernistički konstruiranom romanu s poprilično nepouzdanim pripovjedačem?

'Ukratko, Nabokov nije ni Shade, ni Kinbote, ni neka kombinacija njih dvojice, ali taj specifičan sklop njihovih tekstova (fikcionalnog i kritičkog) jest njegov roman (dakle fikcija). Što u određenom smislu znači da on ipak jest i pedant Shade i egomanijak Kinbote', smatra Tomislav Brlek.

Wikipedia

Wikipedia

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Vladimir Nabokov

Čitatelj 'Blijede vatre' dakle nema izbora nego 'povjerovati' Kinboteu, jer je sve što je pročitao ili napisao ili priredio on. U romanu se spominje i nepostojeća država Zembla, koja kako tekst odmiče igra sve važniju ulogu. 'Shade i ostali govore o njoj kao o stvarnom mjestu, a spominje je i Alexander Pope u svom filozofskom 'Ogledu o čovjeku' - pisanom, naravno, u herojskom distihu. Kome i koliko uopće vjerovati u čitavoj toj teksturi odjeka jedno je od ključnih pitanja razumijevanja romana. Naime, dok su poema i komentar - skupa s predgovorom i indeksom - prividno oštro razdvojeni, čak i autorski, istodobno pokazuju začudno visok stupanj raznovrsnih podudarnosti. Otuda, uostalom, i dokazni materijal da je zapravo Shade ili Kinbote napisao čitav tekst i da je onaj drugi naprosto njegov izmišljaj. U fikciji općenito ništa nije laž u uobičajenom smislu riječi', ističe Brlek.

Spjev u četiri pjevanja 'Blijeda vatra' je ključni dio cijelog romana, koji je po njemu i nazvan. Brlek objašnjava da se u njemu Nabokov ne referira, ni parodira, na nekog određenog pjesnika, nego 'utjelovljuje određenu poetiku koja se izrijekom suprotstavlja modernističkoj poetici – prije svega T. S. Eliota, na čije se poeme ('Pusta zemlja' i 'Četiri kvarteta' bile bi više nego očit model za Shadeovu 'Blijedu vatru', čak i bez eksplicitnih referenci) i poetičke stavove tekst romana 'poziva' vrlo često. Određujući ih pritom negativno.

Naime, Shade – a izgleda i Nabokov, jer je Eliot predmet poruge i u romanima 'Lolita' i 'Ada' – misli da je, recimo, Robert Frost, a ne Eliot i njemu slični smjer kojim je poezija, i književnost uopće, trebala krenuti. Tako su, naprimjer, Shadeove aluzije (upravo kao i Nabokovljeve) uvijek u službi razvijanja zapleta, baš kao što su mu i rime elegantno funkcionalne, što nerijetko znači preciozne. Kinboteove su pak poetičke predilekcije u još većoj mjeri filistarske, što njegovo uvažavanje Eliotova pjesničkog ugleda samo potvrđuje. S druge strane, Nabokov je, kao i Eliot, iznimno cijenio Joycea, pa se ne može bez ostatka prikloniti toj regresivnoj koncepciji književnosti.'

Iako sve to može zvučati pomalo zastrašujuće za prosječnog čitatelja, treba naglasiti da je Nabokov 'Blijedu vatru' napisao tako da se sve u knjizi prilično (samo)razumljivo posloži te je u romanu moguće uživati i bez detaljne dubinske analize koju nudi književna teorija. Prvenstveno zbog velike, ali nenametljive duhovitosti teksta, koja prokazuje šarlatanstvo pripovjedača Kinbotea.

'Čitatelj bi se morao nasmijati već na tvrdnju da je 'Blijeda vatra' pjesan u herojskim distisima od devetsto devedeset i devet stihova. U daljnjem toku romana Kinbote će, naravno, tu svoju sklonost razviti do neslućenih razmjera – pitanje je kako će čitatelji kontrolirati svoju sklonost ishitrenim zaključcima, stilističkim i sižejnim klišejima ili naprosto nepažljivom čitanju. Tko se tu kome i zbog čega smije u 'Blijedoj vatri', jednako je važno pitanje kao i tko je što i zbog čega napisao. Moglo bi se reći da se najslađe smije onaj tko se zadnji potpisuje', zaključuje Tomislav Brlek.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi