KOMENTAR MARKA SANČANINA

Zidanje dinosaura

  • Autor: Marko Sančanin
  • Zadnja izmjena 22.05.2011 10:15
  • Objavljeno 22.05.2011 u 09:00
msu

msu

Izvor: Promo fotografije / Autor: msu

Stadioni, arene, muzeji – jesu li kapitalni javni objekti, građeni kao simboli hrvatskog napretka, stvarno promašene investicije, osuđene da zjape prazne moljakajući sve tanja i tanja sredstva za golo održavanje?

Zašto beskorisne i napuštene građevine u imaginariju zapadnog čovjeka često predstavljaju zazornu viziju apokalipse? Melankolija prolaznosti i propadanja mnogo je puta kroz fotografiju i film bila oslikana upravo tragičnim sjajem napuštene ili disfunkcionalne arhitekture. Razlog se, među ostalim, nalazi u činjenici da nas disfunkcionalni objekti i institucije koje u njima stanuju podsjećaju na kolektivni neuspjeh i dovode u pitanje napredne i utopijske koncepte na kojima se razvija naše društvo. Kada arhitektura, često propagandni simbol utopije napretka, prestane funkcionirati, onda je to kao kad na pročelju banke pregori neonski natpis. Treba ga pod hitno popraviti da štediše ne bi izgubile povjerenje. Arhitektura, pogotovo javnih građevina, nam je važna upravo stoga što gradi povjerenje u društvo i njegove institucije.

U posljednje se vrijeme mediji puno bave problemima novih zgrada čija je funkcija postala upitna. Kolektivna panika i senzacionalistička neuroza usmjerena je na velike zgrade, simbole hrvatskog napretka, koje zjape prazne ili im, netom nakon što su izgrađene, prijeti zatvaranje. To su prije svega trgovački centri na periferiji i stambeno poslovni kompleksi, ali i neki kapitalni javni objekti o kojima se u posljednje vrijeme piše da su promašene investicije za čije održavanje su sredstva presušila.

Ono što upada u oči je količina kritike koja često nije izravno usmjerena na institucije koje stanuju u novim zgradama, nego je precizno usmjerena upravo na njihovu arhitekturu. Kritiziraju se svi dijelovi konstrukcije – od loših temelja, preko jeftinih materijala na fasadi do klimatizacijskih komora na krovu. Paradoksalno je što ta kritika, iako je očito da je arhitektura neraskidivo vezana uz instituciju koju predstavlja, prečesto ostaje zaglavljena na arhitekturi pa se o stvarnim problemima dotičnih institucija ne raspravlja.

Dobar su primjer opetovani napadi na arhitekturu Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Posljednjeg je mjeseca na tapeti pokvarena klimatizacija, prije toga se prigovaralo video-pročelju koje prekomjerno troši struju, ali je najviše zapamćen ostao prijepor oko plastičnog materijala na fasadi.

Je li moguće da se učestali napadi medija i kulturne scene na arhitekturu zgrade, zapravo odnose na 'arhitekturu' njegove institucije? No muzej nije usamljen jer primjera ima još.

Zvonimir Barišin/CROPIX

Zvonimir Barišin/CROPIX

Izvor: Cropix / Autor: Zvonimir Barišin/CROPIX

Maksimir, Spaladium & Lanište: građevine u raljama života

Novoizgrađeni sportski objekti su se zbog problema njihova održavanja i otplate javno-privatnih ortakluka također nenadano našli u ligi za opstanak. Nije li nedovršen Dinamov stadion ili kompleks splitske rukometne arene, zapravo kritika instituciji hrvatskog profesionalnog sporta? Unatoč tome, kritika se uglavnom zadržava na golom betonu koji narušava sliku gradova. Kao da bi u hrvatskom sportu sve bilo bajno kada bi se iz proračuna slijevalo dovoljno novca da ulickana arhitektura sakrije prave probleme hrvatskog sporta?! Sljedeći primjer je i činjenica da se financijski fijasko Arene na Laništu želi prikriti međunarodnim odlikovanjima njezine arhitekture, što također govori u prilog tezi da arhitektura djeluje kao anestetik za kritiku jer zamagljuje njen stvarni horizont. Ipak najgušću maglu proizvode trgovački centri koji svoj neuspjeh opravdavaju recesijom, a u javnosti su uglavnom napadani zbog jednolične arhitekture. Ove zgrade, svojevrsne institucije koje imaju vrlo jasnu organizacijsku, ekonomsku i kulturnu logiku, u ozbiljnoj su krizi. Bez obzira na to što neki od njih podsjećaju na prizore prazne NAME s početka 90-ih, tvrdoglavi ih investitori bezglavo zidaju iako je jasno da najprije treba prilagoditi ekonomsku i prostornu logiku suvremenog trgovačkog centra potrebama hrvatskih gradova, umjesto da uvozimo potrošene koncepte.

Razlog naše fiksacije na arhitekturu nije samo u tome što ona reprezentira institucije, nego u tome što ona za nas utjelovljuje njihove vrijednosti . Kao da se arhitektura nalazi u psihi zapadne civilizacije. Od Platona do Hegela, arhitektura je na Zapadu uvijek bila svojevrsna materijalizacija mita o redu i sustavu. Predstava skladnog i uspješnog društva je uvijek solidna arhitektura koja ostavlja dojam vječnosti. Možda se upravo zato kritika zaustavlja na arhitekturi (to jest ne pomišlja se o mijenjanju institucija nego o popravku krova) jer naša civilizacija na neki čudan način vjeruje da je arhitektura suština.

Kako je Arena Zagreb izgledala netom prije otvorenja
Moć i nemoć – arhitekti i institucije

Moderno doba je pokazalo da arhitektura nije toliko presudna u funkcioniranju prostora.

Pojednostavljeno, iste tri barake mogu biti koncentracijski logor i škola, ovisno o načinu kako se koriste. Politikom korištenja prostora mnogo više upravljaju institucije, nego arhitekti. Zato bi tijesnu vezu između institucija i njihovih zgrada trebalo olabaviti jer nam arhitektura očito priječi da o njima jasno govorimo. S takvim pristupom gubi i arhitektura jer joj aura institucija umanjuje slobodu te svodi njenu ulogu na servis za prenošenje poruka.

Ipak, arhitektura nije samo funkcionalna opna sa zavodljivom porukom. Ona posjeduje subverzivnu moć utjecaja na institucije i može pomoći u njihovoj transformaciji. Upravo zato arhitekturu treba osloboditi tereta da bude isključivo reprezentativna, vječna i nepromjenjiva te je početi gledati kao živi alat koji nam može pomoći mijenjati institucije. Naposljetku, ravnatelj svake institucije zna ono što često ne znaju ni arhitekti, a to je da je zgrada živo stvorenje i svakodnevni događaj te da tek završetkom izgradnje počinje njezina arhitektura.

Zagrebački muzej je ilustrativan zbog toga što se uz njegovu gradnju veže jedan interesantan detalj. Ne tako davno, 1999. godine, prilikom arhitektonskog natječaja koji je izazvao mnoge prijepore u zagrebačkoj politici i kulturi, prva je nagrada za dlaku umakla arhitektonskom projektu koji je doveo u pitanje logiku same institucije muzeja. Rad Helene Paver i Hrvoja Njirića predlagao je da muzejska cjelina bude isprekidana trgovačkim prostorima te da muzej funkcionira kao kontinuirani javni prostor za konzumaciju različite robe. Projekt je predlagao radikalno drugačiju ideju institucije muzeja, odnosno, budući je ironizirao položaj suvremene umjetnosti koja je postala roba, koncept koji je pokušao korespondirati sa vremenom u kojem živimo. Drugim riječima, sa suvremenošću koja se ubrzo materijalizirala u tek nešto drugačijem obliku. U muzeju koji, ako je vjerovati opetovanim jadikovkama, uskoro doista neće imati za režije i dijagonalno postavljenim Avenue Mallom koji je postao stvarni epicentar društvenog života prekosavskih Zagrepčana.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi