PIŠE: OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ

Žene koje su ponižavale, mlatile i silovale muškarce

žena auto 2

žena auto 2

Izvor: Guliver/Thinkstock / Autor: thinkstock

U povodu Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama Olja Savičević Ivančević nas u svojoj novoj kolumni podsjeća da žene još uvijek nemaju ista prava kao muškarci te da je svakodnevicu zlostavljane žene nemoguće zamisliti sa zamijenjenim ulogama žrtve i zlostavljača

Savjetnik Mačak je odlučio malo oživit naš izlog. Donio je ljepilo i slova: N, M, A, F, E, Z, M. Nabavio je i neku zelenu čoju pa na nju prikačio ta slova koja je našao u prašnjavim ladicama Ureda za izgubljene stvari. FEMNZAM, pisalo je kad je završio s poslom.

'Rekla bi da ti fale neka slova', primijetila sam. 'A i odakle sad to?!'

'Jbg, ne mogu nikako nać I-ove, sve sam prevrnuo. Možda ih je moja Mačka uzela za pletaće igle. Nego evo, danas je Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, pa da to obilježimo - a nemam ništa prikladno osim ovih starih slova. Mislim se, ako se pridružimo borbi za ove razne ugrožene skupine možda se uspijemo priheftat uz neki fond da nam daju para.'

'Nije ti to baš u redu, a i nema smisla…'

'Smisao je da nam osiguram egzistenciju u ova nevoljna recesijska vremena, a žrtvama raznoraznih nasilja, zlostavljanja i izrabljivanja i ovako i onako će bit loše. Uostalom, možda usput malo i senzibiliziramo javnost za taj njihov problem. Ako ko prođe, uvalimo mu feminizam.'

'Baš ćeš ih senzibilizirat ako u izlog Ureda za izgubljene stvari prikeljiš FEMNZAM. Pa di ti živiš? Slušaj bendove, čitaj knjige, gledaj novine, okreni se oko sebe, mi smo danas u najcrnjem, najzaguljenijem patrijarhatu otkad smo se rodili. Tako da nije baš popularan potez gurat klijentima pod nos feminizam, još će nam neko razbit izlog.'

Mačak je zavrtio čunkom i odmjerio izlog: 'Riskirat ću. Toliko sam ženama sklon, više nego one same sebi. Nego, šta bi mogao stavit u izlog ispod natpisa?'

'Auto, kad si baš navalio.'

'Auto?'

'E. Ispod natpisa FEMNZAM, čak i ovako krnjeg, treba stajat automobil. Kad sam prvi put sjela za volan, to je ujedno bio prvi put da sam se sama (!), bez pratnje, osjećala slobodno i sigurno otići bilo gdje, čak i noću. Jesi li primijetio da žene, za razliku od muškaraca, vrlo rijetko izlaze same, na kavu ili u neki klub, navečer? Ta sloboda, zapravo odsutnost straha i nelagode je nešto što većina nas osjeti tek s jednim potpuno banalnim činom kao što je dobivanje vozačke dozvole. Svaki put kad izađemo iz stana, mi zajedno s jaknom obučemo i tu nelagodu, jer vani postoji netko fizički jači tko nas u bilo kojem trenutku, a takvih trenutaka i slučajeva nije malo, može tlačit samo zato ili baš zato što smo žene. Doduše, mnoge se tako nelagodno osjećaju i kad se u stan vrate.'

'A šta ćemo reć onima poput mene koji mislimo da si to prenapuhala? Da je danas isto zajebano bit muško, kao i žensko? Da ima kolko hoćeš žena koje su zle i dominantne, a muškaraca koji su pitomi, fini, pa i onih submisivnih.'

'Naravno da ima, u svim mogućim varijacijama i permutacijama. Zajebano je i jednima i drugima, naravno, ali nije ISTO, ni približno. Sjedni na prag i predi, vrijeme je za toplu ljudsku priču.'

thinkstock

thinkstock

Izvor: Guliver/Thinkstock / Autor: thinkstock

'Pekao sam Japanski vjetar za svoje najmilije i kad sam posegnuo za vanilin šećerom na gornjim policama, odlamio sam glavom o viseću, zamutilo mi se pred očima, spotakao sam se o gumenu patkicu i pao niz stepenice…'
OBRNUTA PRIČA

Bio jednom jedan običan dečko, nazovimo ga Zdenko, jer nam je to ime prvo palo na pamet. Kao svaki sretan dečko imao je mamu i tatu. Mama i tata su se voljeli, ali ruku na srce bilo je situacija kad bi se mama stvarno naljutila: ili je tata loše skuhao ručak ili bi je iznervirali na sastanku ili bi iz igre ispao par za koji je navijala u 'Plesu sa zvijezdama'. E tada bi mama tako jako popizdila da bi svom snagom lupila šakom o stol, ponekad ga i prevrnula skupa sa servisom i lošim ručkom te zadrečala na sirotog tatu koji bi se šutke povukao plakati u kuhinju.


No bila je to normalna obiteljska situacija u konzervativnoj matrijarhalnoj sredini u kojoj je Zdenko odrastao i u kojoj se podrazumijeva da žena malo oštrije podvikne na svog muža, pogotovo ako muž nije neki kuhar. Bili su oni skladna obitelj, jer mama ipak nikad nije puno pila, kartala, ni tukla ih na mrtvo ime kao što je na primjer susjeda Stane bubala barba Miroslava, i to pred malom djecom. Barba Miroslav bi koji put, onako sa šljivama pod očima i krvave usne, s uplakanim potomcima, lupao na vrata Zdenkove kuće, pa bi ih pustili unutra, dok tetu Stanu malo ne prođe. Kad bi se teta Stane malo smirila i prestala bacat ormare po svojoj kući, Zdenkova mama bi joj rekla:


'Ženska glavo, skuliraj se, ne smiš toliko rakije pit, nije u redu da se naločeš, pa ovako nabiješ muža. Sljedeći put ćemo ti morat zvat policiju.'


'Imaš pravo', rekla bi teta Stane pokajnički. 'Ne znam ni sama šta mi dođe kad malo popijem, skroz pošizim.'


Al za nekoliko dana evo ti Stane opet, udri po barba Miroslavu. Dođe policija, zatvore je, zabrane pristup, ona izađe iz zatvora, provali vrata, barba Miroslava sastavi sa zemljom, tako da ga je hitna kupila, i usput demolira kuću. Kasnije se barba Miroslav s djecom odselio, ali bi ga teta Stane uvijek našla. Nedavno ga je Zdenko sreo, kaže da se Stane razbolila pa više nije onako temperamentna, a on je njeguje.


Dok je s društvom u parkiću igrao nogomet, Zdenka i njegovu ekipicu znao bi omesti pogled na neku gospođu koja rado diže suknju i pokazuje dječacima onu stvar, a poneka se za nju i uhvati te izvodi kojekakve bludne radnje. Dječaci bi se tada s vriskom na usnama razbježali. Znali su se takvi nemili prizori dogoditi i Zdenkovom tati kad bi rano ujutro ili navečer nakon posla sam prolazio kroz parkić ili pokraj nekog mračnog portuna. Ima tih ludih žena šta dižu suknje i masturbiraju pred šokiranim muškarcima svugdje.


No pravo iznenađenje je uslijedio tek kad su Zdenku krenuli brčići i kad su mu se razvila ramena, bicepsi, kvadricepsi i guza. Malo, malo pa bi se nekoliko ludača, u školi ili na ulici, zaletilo na njega i izdrpalo ga ili uhvatilo za testise. Zbog srama ništa nije govorio roditeljima. Uostalom, svim dječacima je, ako baš nisu bili jako ružni, bilo isto tako - što Zdenku nije puno pomoglo da drpanje shvati kao kompliment. Ali ide život, teče rijeka, pa je i to prošlo.


U srednjoj školi, u busu ili tramvaju, ovisno o gradu u kojem živi naš Zdenko, znalo se događati da se kakva bakica protrlja o njega ili da mu cijelim putem neka korpulentna ženetina ne da mira, pogotovo ako se vraćao s treninga u kratkim hlačama.


Zdenko je bio talentiran i vrijedan momčić, završio je faks, recimo neku akademiju, recimo glazbenu, pa je nakon nekog vremena našao i posao u orkestru. Njegova supruga, uspješna odvjetnica iz dobrostojeće obitelji, vječno je bila na putu, tako da je Zdenko provodio više vremena s dječicom, pazio da kuća bude uredna, on zgodan, namirisan i nabildan (ali ne pretjerano), a ručak skuhan, da bi supruga kad se kasno vrati s posla bila sretna. Svejedno bi mu tu i tamo, kad bi zakasnio s probe, zalijepila šamarčinu, ali samo zato 'jer ga je pretjerano voljela i bila malo posesivna'. Bio je relativno uspješan glazbenik iako se i za njega, kao i za ostale muškarce u umjetničkim branšama i općenito 'javnim poslovima', pričalo da je to zato što spava s dirigenticom, kompozitoricom, intendanticom i prvom violinom, a nagrade, čak i one inozemne, tek su produkt seksualne žudnje nezajažljivih kritičarki i pokojeg kritičara za našim Zdenkom. Nije Zdenko za to mario, tjerao je svoje, jer bilo je to posve uobičajeno u tom čudnom seksističkom ženskom svijetu, koji je sebe i druge licemjerno uvjeravao da je slobodouman.

Ali avaj, u tom Zdenko skuži da ga supruga vara gdje stigne, a i možda je i on prevario nju, pa zatraži razvod braka. Na to ga supruga, luda od ljubomore, do krvi izgrebe dugim nalakiranim noktima, triput siluje dildom, iscipelari štiklama od dvanest centimetara, nazove kurvarom i zaključa u kuću. .. Kad se Zdenko, nakon dva dana i nakljukan praksitenima, pojavi na poslu, kazat će kolegama: 'Pekao sam Japanski vjetar za svoje najmilije i kad sam posegnuo za vanilin šećerom na gornjim policama, odlamio sam glavom o viseću, zamutilo mi se pred očima, spotakao sam se o gumenu patkicu i pao niz stepenice…'

I tu je KONIEC, FINE, ENDE, KRAJ, THE END.

Mačak me gleda s upitnicima u očima: 'Pa ova ti je priča sasvim nevjerojatna, a na kraju nije baš ni smiješna…'

'To ti je priča i o žanru', rekla sam. 'Ako momka Zdenka u ovoj crtici zamijeniš curom Zdenkom (i tako redom), onda prestaje bit science fiction ili crnohumorna vinjeta, postaje tek još jedna sasvim obična, istinita priča iz svakodnevice. A ona za muškarce i žene, mačore moj, ipak nije ista.'

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi