U vrijeme krize na sve strane se mogu vidjeti potrebiti ljudi, oni koje pritišću krediti u švicarcima, ovrhe, gubitak radnog mjesta, nedostatak novca za prehranu i osnovne životne potrebe. U Hrvatskoj nažalost baš i nije razvijena kultura prosvjedovanja – je li se u ovoj državi ikada dogodio generalni štrajk?! – ali zato cvjeta prigovaranje ispod glasa, izostanak solidarnosti i građanska pasivnost, što je uostalom i dio priče oko negativnih reakcija dijela javnosti na Povorke ponosa. Refren ide: dok narod gladuje, pederi paradiraju! S time da nitko ne zaustavlja taj gladni narod da se i on pobuni zbog diskriminacije, a ne da osuđuje one koji su se na to usudili, i to prijetnjama nasilju unatoč.

U takvom društvenom kontekstu naročito vrijedi pomoći onima koji su ugroženi, a ako je suditi po onome što se događalo prošlog tjedna, u Hrvatskoj nema ugroženije skupine ljudi nego onih koji se okupljaju oko marginalne, klerikalne stranke Hrast, čiji istaknuti članovi zapomažu u medijima da ih – mediji ignoriraju! Stoga ću u duhu kršćanskog milosrđa posvetiti ovaj tekst Hrastu i njegovim žirevima, kako bi se ozarili što toliko naricanje ipak nije bilo uzaludno, te znali da molitve nisu bile neuslišene jer netko ipak (koliko-toliko, da budem iskren) obraća pozornost na njihovo djelovanje.

Drama je započela predavanjem Ivana Poljakovića u Zadru naslovljenim 'Zdravstveni odgoj – pranje zuba ili pranje mozga', o čijem je sadržaju 1. listopada detaljno izvijestio portal queer.hr. U njemu je profesor stranih jezika Poljaković iznio prilično zamorne i prožvakane teorije zavjere, usput naglašavajući da je homoseksualnost bolest i da će on to reći bez obzira morao li zbog toga u zatvor. Onda ga je i Večernji list pitao za komentar, u kojem je Poljaković uskliknuo: 'Ne bojim se zatvora, homseksualnost je bolest!' A uskoro je uslijedio i intervju za ekstremno nacionalistički tjednik Hrvatski list, u kojem je Poljaković opet rekao kako misli da je homoseksualnost bolest ('To na kraju krajeva i piše u katekizmu', naglasio je Poljaković, a kako je Katolička crkva uvijek bila vrelo znanstvenih istina, tko bi pomislio drugačije?!) i melodramatično jauknuo: 'Ako ja zbog istine trebam ići u zatvor, onda u kojoj zemlji mi to živimo?!'

Hrast i njegovi žirevi

Hoće čovjek u zatvor, nema sumnje. Ali tu nastaje problem za Ivana Poljakovića, jer jednostavno nema nikakve zakonske osnove u Hrvatskoj kojom bi ljudi završili u zatvoru jer misle i izjavljuju da je homoseksualnost bolest. Naravno, postoji Zakon o suzbijanju diskriminacije ali po njemu Poljaković – ako je uopće moguće da bude optužen, što je upitno – sigurno neće završiti u zatvoru jer misli i govori da je homoseksualnost bolest, baš kao što ne bih ni ja mogao završiti u zatvoru da to tvrdim. S druge strane, postoji javno mnijenje i javne reakcije, pa su na Poljakovićevo predavanje negativno reagirali zadarski studenti i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, između ostalih. Ništa neuobičajeno u demokratskom društvu, dapače poželjno. Zanimljivo je svjedočiti i kako je Poljaković pokupio iznenađujuće veliki broj negativnih komentara na netu, gdje ne manjka homofobije (koja je uvijek lakša pod krinkom anonimnosti), s time da se značajan broj njih odnosio na špekulacije da je zadarski profesor i sam 'diskretni homoseksualac', da iskoristim Poljakovićev izraz. Znanstvene studije su potvrdile da među najgorljivijim homofobima ima velik postotak onih s tajnim žudnjama prema osobama istog spola, ali mene u osnovi ne zanima Poljakovićeva psiha (iako vjerojatno jest rollercoaster unutra), nego njegovo društveno i političko djelovanje.

Dakle, Ivan Poljaković ili namjerno širi neistinu kako bi se pozicionirao kao mučenik ili je zastrašujuće loše informiran o tematici o kojoj drži predavanja, i to u ime svoje stranke Hrast, čiji je koordinator za Zadarsku županiju. U svakom slučaju, političari koji loše lažu ili jednostavno pojma nemaju baš i nisu veliki demokratski zgoditak, ali svatko ima pravo ići u pohod na vlast svojim metodama, pa tako i vanparlamentarni Hrast.

No, ne zaboravimo ni drugi medijski performans Hrasta u proteklom tjednu, izveden preko udruge Grozd, čiji je poglavnik Ladislav Ilčić ujedno i član Velikog vijeća Hrasta.Ilčić je odšetao na dječije igralište i dramatično izjavio da se uvođenjem zdravstvenog odgoja širi 'homoseksualna propaganda' u školama. Nadležno ministarstvo je reagiralo vrlo jasnim priopćenjem, u kojem je dekonstruiralo Ilčićeve paranoične tvrdnje, što u hrvatskoj javnosti naravno ne mora značiti mnogo, jer su predrasude i dojmovi većinom moćniji od činjenica (poput one da homoseksualnost nije bolest).

Bratstvo i jedinstvo Hrasta i Dveri Srpskih

Hrast očito želi vlast, a svoj put do nje je odlučio popločati ekstremnom, ali pristojno izraženom homofobijom, što zapravo nije nikakva novost, jer istu političku strategiju provode i pravoslavne, ekstremističke Dveri Srpske u Srbiji. Čak su i nazivi ove dvije stranke, obje proizašle iz religioznih udruga, zabavno slični: jedni su Politički pokret za Hrvatski rast a drugi Pokret za život Srbije. Retorika im je također slična, skoro kao jaje jajetu: 'ideologija kulture smrti', 'nametanje totalitarne ideologije', 'homoseksualizam' itd. Ključna razlika između njih pak nije u Hrastu odnosno Dverima (i jedni i drugi, paradoksalno, ponavljaju floskule američkih kršćanskih fundamentalista), nego u hrvatskom društvu u odnosnu na srbijansko – naše nije ni približno toliko izluđeno da masovnije popuši takvu manipulaciju, koliko god se manipulatori trudili.

Zapravo, dovoljno je demokratsko i otvoreno da reagira na nastojanja uspostavljanja katoličke džamahirije u (sekularnoj državi) Hrvatskoj, u kojoj bi se u školama učilo što odredi Crkva a ne znanost i nadležno ministarstvo. Hrast bi pak, kako je svojedobno pisao njegov koordinator i neostvareni zatvorenik Poljaković, da građani Hrvatske ne misle o korupciji, svojem životnom standardu ili ekonomskoj krizi, nego glasaju kao 'pravi katolici' i jedu travu. S takvim političkim programom gubitak izbora doista nije stvar medijske blokade, pa Hrastu želim da principjelno nastavi zastupati stav kako su najvažnije teme u Hrvatskoj pobačaj, eutanazija, umjetna oplodnja, istraživanja matičnih stanica i homoseksualni brakovi. Radna mjesta će srediti Providnost, valjda.

Zato se baš i ne treba jako uznemiravati oko onoga što pričaju žirevi Poljaković i Ilčić, nego smireno reagirati i razotkriti kako se iza njihova zazivanja kršćanskog morala i spašavanja djece (dosad je povijest pokazala da prema takvima treba biti posebice skeptičan, a još kad se radi o kombinaciji djece i Katoličke crkve...) krije želja za političkom promocijom. Čak se više niti ne krije, nego se jasno izražava, kao što je rekao Poljaković u intervjuu za Hrvatski list: 'Ako dođemo do toga da budemo treća stranka bez koje se ne bude moglo, napravit ćemo dugoročnu strategiju razvoja Hrvatske, koju nije napravila ni jedna Vlada, sjesti sa svima i napraviti konsenzus oko važnih nacionalnih pitanja.' A ako ne dođu do toga da budu treća stranka u državi, onda ništa od dugoročne strategije?

Eto, nadam se da sam barem malo razbio medijsku blokadu koja onemogućava Hrastu da rastu! Kako se ponosno ubrajam među 'agresivne homoseksualce', za koje Poljaković kaže 'da su na vlasti, oni bi nas poubijali bez ikakvog suda', moram zadarskog profesora engleskog jezika razočarati. Niti mu je ugrožen život, niti će u zatvor. Ali, sumnjam da će u Sabor, a tamo bi vjerojatno najviše želio.